DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 12 <-- 12 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU me u svojim ranijim radovima zvao "pretplaninske bukove šume", stoje ispravnije i bolje. Zbog naime dugog ležanja snijega, bukva u najvišim dijelovima Dinarskoga gorja, na nadmorskoj visini od 1400 m na više, poprima osobit oblik te se stabla ne uzdižu okomito nego koljenčasto svinuto - pridignuto. Slična je stvar i s klekovinom koja je sva pripijena uz tlo izvijajući stablo i grane na različite načine kako bi pod teretom snijega ipak opstala. Zbog uporabe gornjeg naziva toga drveta za drugu namjenu, vrsta Pimis mugo ostala je u Hrvatskoj praktički bez naziva, pa se pribjeglo uvođenju stranih naziva koji nemaju temelja u pučkom nazivlju u Hrvatskoj za tu vrstu, kao što su "bor krivulj" (B urgerste i n- U r- ban 1944; Domac 1994; Ungar-Regula-Bevi1 a c q u a 1989. N i k o 1 i ć 1994) i "kleka" (D o m a e 1994). Naziv "krivulj" potječe vjerojatno iz Bosne, jer je na mnogim planinama obilno zastupljen te se u Bosni i Srbiji upotrebljava kao narodni naziv za to crnogorično drvo (usp. Š i 1 i ć 1973; Lak uš ić 1980; Stefan o v i ć 1986; Flora Srbije, 1970:154). "Kleka" je pak naziv za vrstu Juniperus communis i druge vrste roda Juniperus u Srbiji (usp. S im o no v i ć 1969; Flora Srbije, 1970:161). Iako je naziv "krivulj" vrlo smislen, i u sebi. kao i "klekovina", odražava izgled svoga stabla, ipak uz pučki naziv klekovina, za vrstu Pinus mugo zaista nije potrebno u hrvatsko biljno nazivlje uvoditi nikakav novi naziv ni planinski bor, ni krivulj, a još manje kleka. Slična napomena vrijedi i za nazive uz vrstu Pinus silvestris. Kao što proizlazi iz analize nazivlja za tu vrstu, u hrvatskoj stručnoj literaturi su se za tu vrstu ustalila tri naziva: bijeli, crveni i obični bor. U najnovije ZAKLJUČAK - Kao što proizlazi iz prikaza i analize hrvatskog nazivlja vezanog za dio ernogoričnog drveća i grmlja, zbrka s tim nazivljem, barem za veći dio rodova i vrsta, nametala se kao goruća potreba za njegovim sređivanjem i svrstavanjem u odgovarajući sustav. Taje činjenica i mene potakla na obradu upravo toga nazivlja kako bih jednim takvim člankom doprinio rješavanju te problematike, i ujedno otvorio put nizu sličnih članaka s istom problematikom. Pri obradi spomenutog nazivlja i ja sam krenuo od Linneova načela o dvoimenom nazivu, ali mije pri tom bilo jasno daje hrvatsko pučko nazivlje dio nazivlja živog jezika, da predstavlja dio kulturne narodne baštine te da pri izradbi hrvatskog biljnog imenika, uz poštovanje gornjeg načela o dvoimenom nazivu, valja, kako bi se sačuvao što veći dio toga nazivlja, omogućiti i uporabu dvaju, pa i triju naziva za pojedinu biljnu svojtu, ili Šumarski list br. 1 2, CXX1 (1997). 3-12 vrijeme uveden je i najnoviji naziv "šumski bor" (Dom a c 1994), koji je prijevod latinskog vrstenog pridjevka silvestris, čime se, zanemarujući već prilično ustaljene narodne nazive, stvara zbrka a nomenklaturna problematika vraća na početak. Bez obzira je li posrijedi neupućenost u nomenklaturnu problematiku ili se pak radi o svjesnom podcjenjivanju dosadašnje tradicije, takav je rad nekritičan, nekorektan i štetan. Slični su primjeri i nazivi uz vrstu Pinus slrobus - Wheymuthov bor, Vajmutov bor, vajmutovac koji se i dalje forsiraju nasuprot narodnom nazivu borovac koji se u botanici koristi već 135 godina (usp. Schlosser V u k o t i n o v i ć 1869). U šumarstvu je naziv borovac danas uobičajeni naziv za vrstu Pinus slrobus, pa i za još neke vrste borova (usp. Her m a n 1971). Naziv borovac ima svoje duboke korijene i u fitotoponimima Borovac kojih ima više u Hrvatskoj, i to jednako u kopnenim i primorskim područjima (usp. S a b 1 j a r 1 850). Ni naziv "smrča" za omoriku ili smreku (Picea allies = P. excelsa) nije dosad zabilježen kao pučki naziv za tu vrstu u Hrvatskoj, premda je jedanput upotrijebljen u prošlostoljetnoj botaničkoj školskoj literaturi (Hasek- Janda 1874:160) i dvaput u novijoj šumarskoj literaturi (A n i ć 1947; V i d a k o v i ć 1982:286). Za vrstu Picea abies u starijoj hrvatskoj botaničkoj literaturi bili su uobičajeni, kao što je već spomenuto, nazivi omorika i smreka, a u novijoj samo smreka, dok je naziv "omorika" ostao nažalost vezan isključivo za vrstu Picea omorika (Pančićeva omorika), stoje svakako šteta. Otuda i poticaj, iskazan u ovom članku, da se, kao što je spomenuto, sve vrste roda Picea imenuju nazivom omorika kako bi se izbjegla zabuna s različitim nazivima roda Juniperus. CONCLUSION pak postojeće nazive odnosno dio njih koji su više u uporabi uključiti u naziv kao vrstene pridjevke ili na drugi način. I u tom sam smislu i postupio pri obradi nazivlja za crnogorično bilje. Smatram daje to put kojim će valjati poći pri izradbi biljnog imenika za cjelokupnu hrvatsku Horu. Ori obradi biljnog nazivlja upotrijebljenim u ovom članku služio sam se isključivo dosad u narodu zabilježenim mjesnim nazivima koje sam, prema iznesenim načelima i metodologiji, uklopio u naziv za pojedine biljne svojte bilo kao naziv roda bilo pak kao vrstenog pridjevka odnosno kao kombinaciju postojećih naziva. Ako s tim jedinim člankom o hrvatskom pučkom nazivlju za crnogorično bilje i nisam riješio sve dvojbe u pogledu uporabe pojedinih naziva, vjerujem da sam njime barem suzio nedoumice u vezi s nazivima pojedinih biljnih svojti. |