DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1997 str. 11 <-- 11 --> PDF |
I. Sugar: KRITIČKI PRINOSI HRVATSKOM BILJNOM NAZIVLJU npr. da su za određene vrste zadržana i po dva, pa i tri naziva. No, uz Linneovo načelo o dvoimenom nazivu za svaku biljnu vrstu, valjalo se držati i drugog načela kako bi se sačuvalo što više pučkih, domaćih naziva jer se radi o živom jeziku - njihovim prikladnim uklapanjem u naziv bilo u obliku vrstenog pridjevka, ili pak uvođenjem dvaju ili triju naziva uz onaj koji se preporuča kao najprihvatljiviji zbog tradicijskih razloga. Pri određivanju općeg naziva za određeni rod i vrstu vodio sam računa i o tome, koliko je to bilo moguće, iz kojeg područja potječe naziv. Naime, prave i prihvatljive nazive za biljke valja tražiti u područjima u kojima zajedno raste više vrsta istog roda. Tako se npr. u području primorske Hrvatske, od Piranskog zaljeva na sjeverozapadu do Boke Kotorske na jugoistoku, javlja većina vrsta roda Juniperus. Jedan od najčešćih i najuobičajenijih naziva za vrste toga roda na cijelom spomenutom prostoru je smrič ili pak slični nazivi s istim korijenom, npr. smrika, šmrika, smrička, smrijek itd. Osim toga, to je jedan od dosad najupotrebljavanijih naziva u školskoj botaničkoj literaturi u Hrvatskoj (usp. Urban-Domac 1948; Horvatić 1954; Matković 1970; Vidaković 1982. i dr.), pa je i to bio jedan od razloga da se tim nazivom obilježi cijeli rod Juniperus. Drugi čest narodni naziv u opsegu roda Juniperus je borovica, koji je međutim vezan isključivo za vrstu Juniperus communis. To je jedina vrsta roda Juniperus rasprostranjena diljem Hrvatske, dakle i u primorskim i u kopnenim nizinskim i gorskim krajevima, a naziv je zabilježen još u 18. st. (usp. Jambreši ć 1742, 1763). Međutim, s obzirom da je borovica jedina vrsta roda rasprostranjena u kopnenim dijelovima Hrvatske, smatrao sam da područni naziv za tu vrstu, jedinu rasprostranjenu vrstu voda Juniperus u tim krajevima, ne može biti pogodan kao opći naziv za cijeli rod koji obuhvaća dvije skupine grmova, odnosno drveta jedne bodljikavih a druge ljuskavih, gluhih iglica (Sectio Sabina), pri čemu borovica pripada skupini bodljikavih vrsta, koju obilježava upravo - smrič (Sectio oxycedrus). Nasuprot tome, pučanstvo u primorskoj Hrvatskoj naziva i borovicu - smričem, što očito tom nazivu daje prednost pred nazivom borovica kao općem nazivu za vrste toga roda. To je dakle razlog zbog kojega je naziv smrič kao opći naziv za rod Juniperus valjalo pretpostaviti nazivu borovica. Od mnoštva naziva koji su dosad upotrijebljeni u botaničkoj i drugoj literaturi za imenovanje različitih vrsta roda Juniperus, ima ih nekoliko koji su stvoreni i upotrijebljeni u najnovije vrijeme (usp. Doma c 1994). Izmišljanje naziva za vrste kojih se hrvatski pučki nazivi spominju kao službeni i u stranim djelima, kao što je slučaj s gluhim smričem spomenutim u Rocca Šumarski list br. 1 -2, CXXI (1997), 3-12 bonellijevu djelu Liber de simplicibus, i koji su i danas vrlo česti u govoru, znači zatiranje hrvatske kulturne baštine i uopće prošlosti. Ako dakle, kraj tolikih postojećih mjesnih narodnih biljnih naziva netko osjeća potrebu da danas izmišlja nazive za imenovanje pojedinih biljnih vrsta, izgleda kao da prije toga ničega nije ni bilo na ovim prostorima. Takav pristup toj problematicije neprihvatljiv, ali i neodgovoran. A radi se o sveučilišnom udžbeniku. Neki od naziva za rod Juniperus, kao što je s m r e k a, danas je u Hrvatskoj opće prihvaćeni naziv za vrstu Picea abies (P. excelsa), a to je obična smreka, ili bolje, obična omorika. Iako na razini struke nema zabune s uporabom naziva smreka, ipak činjenica da se npr. u Hercegovini (usp. Pichle r 1905) taj naziv obično upotrebljava kao opći naziv za sve vrste roda Juniperus, a da se nazivi s istim korijenom upotrebljavaju kao nazivi za taj rod i u većem dijelu primorskih krajeva Hrvatske, upućuje da naziv smreka kao opći naziv za vrstu Picea abies nije najsretnije izabran. Stoga sam, da se izbjegne svaka zabuna u imenovanju, uz uobičajeni naziv za smreku (Picea abies), obična smreka, predložio i stari narodni naziv za taj rod, koji se često upotrebljavao u hrvatskoj botaničkoj literaturi i u hrvatskoj književnosti (usp. Šulek 1859, Hasek iJanda 1874, Janda 1878), a to je naziv omorika. Smatram da bi primjena toga naziva ne samo na Pančićevu omoriku nego i na sve vrste roda Picea uklonilo mnoge zabune u imenovanju vrsta toga roda, a time bismo se približili i narodnom nazivlju, što nije bez značenja. Dvije najčešće vrste roda Thuja koje se susreću u Hrvatskoj u uzgoju jesu Thuja occidentalis i 77/. orientalis. Te su vrste zabilježene u literaturi pod nazivom obična američka i obična azijska tuja (Herma n 1971, Vidakovi ć 1982). Kako i druge tuje imaju dvoimeni naziv, ni tim dvjema vrstama nije potreban troimeni naziv, pa su zato u ovom članku i nazvane dvoimenim nazivom. Kako je pak naziv smrekuša već dugo u uporabi u starijoj botaničkoj literaturi, dao sam mu prednost pred nazivom tuj a koji je također zadržan. Određena su objašnjenja potrebna i uz dio nazivlja za borove, osobito uz vrste Pinus mugo, P. silvestris i P. strobus. Na Velikom Alanu na Velebitu, vrstu Pinus mugo pučanstvo naziva klekovina, u što sam se i sam imao prilike uvjeriti prilikom obilaska toga područja. Taj je naziv inače već i Šulek zabilježio kao pučki naziv za tu vrstu (usp. Šule k 1878). Međutim, I. Horvatje u svojim radovima o vegetaciji (Ho rvat 1942, 1949)naziv klekovina upotrijebio za naznaku dvaju vrlo svojstvenih oblika vegetacije u pretplaninskom području, a to su "klekovina bora" (Pinetum mugi), kojoj je kasnije (Horva t 1962) priključio i pretplaninske bukove šume, nazvavši ih "klekovinom bukve". Te je bukove šu |