DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1996 str. 30 <-- 30 --> PDF |
T. Filipan, B. Prpić, N. Ružinski: ŠTETNE POSLJEDICE VISKA N-SPOJEVA U EK.OSUSTAVASUMA. Šumarski listbr. 9 10. CXX (1996), 411-418 No, to odumiranje šuma ne može se isključivo pripisivati "kiselim kišama" na čiju kompleksnost posebno ukazuje Rehfuees (1987), koji smatra da nitko nije u stanju postaviti hipotezu koja bi obuhvatila svu raznolikost ovog fenomena. Aerokemičari govore o 30005000 stranih tvari antropogenog podrijetla u zraku. Ka ko ove tvari djeluju na šume i stanište, pojedinačno ili u kombinaciji -praktički je nepoznato. Brojni eksperimenti u novije vrijeme potvrđuju rezultate terenskih istraživanja o štetnom utjecaju zagađivala na šumsko drveće, tlo i vodu. Osjetljivost šumskih ekosustava na zakiseljavanje Na proces zakiseljavanja šuma ne možemo utjecati kao ni na klimatske stresove. No možemo utjecati na tlo i pomoći drveću u obrambenim mehanizmima (nedostatak hranjiva u tlu uslijed ispiranja kationa). Prve promjene vidljive su u kemiji tla i to: - smanjenje zamjenjivih baznih kationa - povećanje koncentracije Al"´ i teških metala u otopini tla - pad pH vrijednosti Maksimalna dozvoljena koncentracija sulfata u emisiji iznosi 3 kg po hektaru godišnje. Ako je taloženje više, u osjetljivom šumskom tlu, te površinskim i podzemnim vodama dolazi do zakiseljavanja. Mehanizmi zakiseljavanja podzemnih voda uvjetovani su klimatskim i hidrološkim uvjetima nekog područja te geokemijskim procesima u zoni podzemnih voda i na tlima (podzoli) gdje dominiraju crnogorične šume. U najugroženijim dijelovima centralne Europe depozicija prelazi i 100 kg po hektaru. Da bi se zaštitila najosjetljivija područja od zakiseljavanja sulfatna depozicija bi se morala smanjiti za 80-90%. Kritična količina dušika ovisi o produktivnosti ekosustava, aktivnosti mikroorganizama u tlu te o vegetaciji. Ipak treba reći da u mnogim slučajevima kritična količina dušika se kreće od 3-15 kg po hektaru na godinu. Rizik od manjka dušika znatno se povećava u cmogoričnim šumama gdje se depozicija kreće od 3-15 kg po hektaru, a u bjelogoričnim od 5-20 kg po hektaru. Procjenjuje se da je razina prirodne depozicije manja od 1 -2 kg po hektaru. Općenito, totalna depozicija dušika u centralnoj Europi je 30 - 40 kg po hektaru. Nad šumama u sjevernoj Švedskoj iznosi 20 - 30 kg po hektaru, a u cmogoričnim šumama Nizozemske čak na nekim mjestima dosiže i do 100 kg. Depozicija dušika morala bi se smanjiti za 50 - 75% u svrhu zaštite osjetljivih područja. Vrlo je važno znati da taloženje dušika može doprinjeti zakiseljavanju u tlu i u vodi, naročito na područjima gdje je tlo zasićeno s dušikom. Posljedice akumulacije N-spojeva u ekosustavu sume Ravnoteža između unošenja NH4 , N0 3 u ekosustav i njihova izlaska iz tog sustava mogla bi utjecati na ukupno opterećenje H . Efekt zakiseljavanja postojat će pod uvjetom da vrijede slijedeće nejednakosti: NH4 u > NH4 iz N03 iz> N03 u Međutim, omjer NH4 u + N03 iz NH4 iz + N0 3 u često je vrlo blizu jedinici premda su zabilježene i iznimke. Stoga je opravdano smatrati unutrašnje transfere dušika između organske tvari u tlu i u biljci kao tokove iz jednog izvora organski vezanog dušika prema drugom izvoru. Zakiseljavanje koje je rezultat ravnoteže input/output mineralnog dušika može biti mala. Zapažene iznimke predstavljaju oni ekosustavi koji pokazuju visoki output dušika. Ti ekosustavi imaju redovito veliku spo sobnost nitrifikacije tla. Nitrifikacija je ekvivalentna stvaranju nitratne kiseline, pa ako nitrat napušta ekosustav zajedno s "baznim kationima" umjesto da ga preuzmu biljke, dolazi do zakiseljavanje tla. Može se zaključiti: - veće količine dušika mogu se akumulirati i nataložiti u tlu, uglavnom u obliku amonijskih iona ili kao aminokiseline u organskoj tvari; - znatne količine dušika mogu ispariti denitrifikacijom u obliku dušičnog plina (N2) ili dušičnog oksida (N20); - dugoročno promatrano, povećana količina dušika može se isprati iz tla u obliku nitrata u podzemne vode. Smanjivanje količine hranjiva u tlu i biljkama, te pojava aluminija i nitrata u vodi (iz drveća), dokazuju deponiranje viška kiseline i dušika u šumama, i to znatno više nego što šume i šumsko tlo mogu apsorbirati. Ova je pojava u ekosustavu šume poznata kao "dušična zasićenost". |