DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1996 str. 17     <-- 17 -->        PDF

Ž. Vrdoljak: PARK ŠUMAMAR.IAN RAZVOJ, SADAŠNJE STANJE I SMJERNICE ZA BUDUĆI TRETMAN Šumarski list br. 7 8, CXX (1996), 307-318


Prema francuskim podacima koje navodi Klepa c
(1970.) optimalan broj stabala po ha u sastojinama starosti
70 godina iznosi 190 komada, odnosno u sastojinama
starosti 80 godina 150. Isti broj stabala navodi se i
za zrele šume alepskog bora u sjevernoj Africi na normalnim
staništima (Boudy, 1952.).


Upravo radi prevelikog broja stabala bile su uređajnom
osnovom iz 1970. godine predviđene intenzivne
prorede. Zamišljeno je da se kroz razdoblje od 10 godina
svaka sastojina tretira u dva navrata, odnosno da se
svake godine tretira površina od 32 ha. Uslijed pomanjkanja
financijskih sredstava taj plan nije ispunjen, pa se
u razdoblju od 1970. do 1990. godišnje tretiralo samo 7
-8 ha. Intenzivnijim prorjeđivanjem započeto je tek
1990. godine, što se razabire iz navedenog prikaza broja
stabala u pojedinim godinama.


Vitalnost i zdravstveno stanje park šume -
Vitalitv and health state of the park forest


Sve do istraživanja provedenih 1970. godine prevladavala
su kod većine šumarskih stručnjaka mišljenja o
slaboj vitalnosti park šume. Takva mišljenja bila su pretežno
temeljena na nepovoljnim utiscima izazvanim izgledom
šume uslijed prisutnosti suhih stabala, pojave
štetnika, kao i izostanka prirodnog pomlađivanja. Te
pojave, međutim, bile su pretežno posljedica izostanka
provedbe redovitih sanitarnih, zaštitnih i uzgojnih mjera
u tretmanu šume.


Iako marjanska šuma nema funkciju proizvodnje
drvne mase, invertarizacijom provedenom 1970. i 1990.
godine utvrđen je šumski fond po broju stabala, temeljnici,
drvnoj masi i prirastu, kako bi se na temelju
tih elemenata mogao steći realan sud o stvarnoj životnoj
snazi i konstituciji šume. Izvršenim izmjerama
utvrđeno je daje 1970. godine prosječni dobni prirast
za cijelu marjansku šumu iznosio 2,16 m3 po ha godišnje
(Klepa c et al., 1970.). U razdoblju od 1970. do
1990. godine godišnji prirast iznosio je 2,79 m´ po ha
(Meštrović , 1994.). Radi usporedbe navodimo podatke
o prirastu alepskog bora iz drugih izvora. Prema
francuskom tablicama (Parde , 1952) prosječni godišnji
prirast 50 godišnje sastojine alepskog bora na II bonitetu
iznosi 2,3 m/ha, a u Alžiru taj se prirast na dobrim
staništima kreće oko 1,5 m/ha (Boudy, 1950).
Temeljem tih podataka može se zaključiti daje prirasni
i produkcijski potencijal marjanske šume zadovoljavajući,
što najbolje ukazuje i na njen zadovoljavajući vitalni
kapacitet. To, kao i činjenica da se marjanska
šuma do današnjeg dana održala i razvijala bez većih
poremećaja koji bi ugrozili njen prosperitet, opovrgava
ranije sumnje o njenoj navodnoj slaboj vitalnosti.


No s druge strane glede činjenice da u marjanskoj
šumi prevladavaju stare sastojine, od kojih su se neke
približavale svojoj biološkoj zrelosti, za očekivati je da


će u dogledno vrijeme životna snaga tih sastojina (naročito
onih čija dob prelazi 100 godina) biti u opadanju,
što pak upućuje na potrebu provodbe hitnih mjera za
njihovu obnovu.


U marjanskoj šumi kao monokulturi alepskog bora
najčešći štetnik je borov četnjak (Thaumatopoea pityocampa).
Drugi štetnik po važnosti je čempresov krasnik
(Buprestris cupressi), koji napada čempres i cedar. Borova
stabla su često napadnuta i od gljive Trametespini.
Pojava ovih štetnika je inače česta kod alepskog bora i
čempresa., pa Marjan od njih nije ugrožen više od ostalih
primorskih šuma istog sastava. Mjere zaštite od ovih
štetnika poznate su, a na Marjanu se provode prilično
uspješno, tako da navedeni štetnici ne ugrožavaju opstanak
šume.


Najveću opasnost za marjansku šumu predstavlja
požar. Preventivne mjere zaštite od požara (promatračnice,
patrole, uklanjanje suhih grana i stabala i si.) posljednjih
20 godina vrlo se rigorozno provode, pa su
štete od požara u tom razdoblju zanemarive. Najučinkovitije
će se marjanska šuma zaštititi od svih šteta
biotske i abiotske prirode usmjeravanjem njenog razvoja
u pravcu što stabilnije i ekološki uravnotežene biocenoze.


Prirodno pomlađivanje -Natural regeneration


Alepski bor i čempres rano počinju rađati sjemenom
i u pravilu u šumama tih vrsta prirodna regeneracija nastupa
relativno rano. Na Marjanu, međutim, to nije slučaj,
pa je proces obnove pojedinih sastojina nastupio
tek posljednjih petnaestak godina. Izostanak prirodnog
pomlađivanja zabrinjavao je šumare i dovodio u sumnju
mogućnost prirodne obnove šume.


Bilo je više pretpostavki za objašnjenje izostanka
pomlađivanja marjanske šume. Tako je Matkovi ć
(1959) smatrao da se alepski bor na Marjanu nalazi izvan
svog životnog optimuma, pa se radi toga i ne regenerira.
U studijskom dijelu uređajne osnove iz 1970.
godine izneseno je više razloga: gust obrast trave goštice
(Brachypođium ramosum R. et S.) koji otežava pristup
sjemena do tla; izrazite ljetne suše popraćene niskom
zračnom vlagom i velikom evaporacijom uzrokuju
da površinski sloj tla postaje tvrd i krut, pa predstavlja
nepovoljnu sredinu za klijanje sjemena; štete od srneće
divljači koje je ranije bilo na Marjanu, te konačno
pregust sklop.


50-tih i 60-tih godina nailazili smo tu i tamo na pojedinačne
primjerke borovog i čempresovog pomlatka,
koji bi nakon godinu ili dvije nestajao. 1970. godine zabilježili
smo uz ponik, grupe pomlatka na ograničenom
broju lokaliteta, u pravilu tamo gdje je bio omogućen
veći priliv svjetla uslijed rjeđeg sklopa ili uz rubne dijelove
sastojina. 1990. i 1995. godine registrirali smo intenzivno
pomlađivanje, u obliku većih ili manjih grupa