DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1996 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Ž. Vrdoljak: PARK ŠUMAMAR.IAN RAZVOJ, SADAŠNJE STANJE I SMJERNICE ZA BUDUĆI TRETMAN Šumarski list br. 7 8, CXX (1996), 307-318 Prema francuskim podacima koje navodi Klepa c (1970.) optimalan broj stabala po ha u sastojinama starosti 70 godina iznosi 190 komada, odnosno u sastojinama starosti 80 godina 150. Isti broj stabala navodi se i za zrele šume alepskog bora u sjevernoj Africi na normalnim staništima (Boudy, 1952.). Upravo radi prevelikog broja stabala bile su uređajnom osnovom iz 1970. godine predviđene intenzivne prorede. Zamišljeno je da se kroz razdoblje od 10 godina svaka sastojina tretira u dva navrata, odnosno da se svake godine tretira površina od 32 ha. Uslijed pomanjkanja financijskih sredstava taj plan nije ispunjen, pa se u razdoblju od 1970. do 1990. godišnje tretiralo samo 7 -8 ha. Intenzivnijim prorjeđivanjem započeto je tek 1990. godine, što se razabire iz navedenog prikaza broja stabala u pojedinim godinama. Vitalnost i zdravstveno stanje park šume - Vitalitv and health state of the park forest Sve do istraživanja provedenih 1970. godine prevladavala su kod većine šumarskih stručnjaka mišljenja o slaboj vitalnosti park šume. Takva mišljenja bila su pretežno temeljena na nepovoljnim utiscima izazvanim izgledom šume uslijed prisutnosti suhih stabala, pojave štetnika, kao i izostanka prirodnog pomlađivanja. Te pojave, međutim, bile su pretežno posljedica izostanka provedbe redovitih sanitarnih, zaštitnih i uzgojnih mjera u tretmanu šume. Iako marjanska šuma nema funkciju proizvodnje drvne mase, invertarizacijom provedenom 1970. i 1990. godine utvrđen je šumski fond po broju stabala, temeljnici, drvnoj masi i prirastu, kako bi se na temelju tih elemenata mogao steći realan sud o stvarnoj životnoj snazi i konstituciji šume. Izvršenim izmjerama utvrđeno je daje 1970. godine prosječni dobni prirast za cijelu marjansku šumu iznosio 2,16 m3 po ha godišnje (Klepa c et al., 1970.). U razdoblju od 1970. do 1990. godine godišnji prirast iznosio je 2,79 m´ po ha (Meštrović , 1994.). Radi usporedbe navodimo podatke o prirastu alepskog bora iz drugih izvora. Prema francuskom tablicama (Parde , 1952) prosječni godišnji prirast 50 godišnje sastojine alepskog bora na II bonitetu iznosi 2,3 m/ha, a u Alžiru taj se prirast na dobrim staništima kreće oko 1,5 m/ha (Boudy, 1950). Temeljem tih podataka može se zaključiti daje prirasni i produkcijski potencijal marjanske šume zadovoljavajući, što najbolje ukazuje i na njen zadovoljavajući vitalni kapacitet. To, kao i činjenica da se marjanska šuma do današnjeg dana održala i razvijala bez većih poremećaja koji bi ugrozili njen prosperitet, opovrgava ranije sumnje o njenoj navodnoj slaboj vitalnosti. No s druge strane glede činjenice da u marjanskoj šumi prevladavaju stare sastojine, od kojih su se neke približavale svojoj biološkoj zrelosti, za očekivati je da će u dogledno vrijeme životna snaga tih sastojina (naročito onih čija dob prelazi 100 godina) biti u opadanju, što pak upućuje na potrebu provodbe hitnih mjera za njihovu obnovu. U marjanskoj šumi kao monokulturi alepskog bora najčešći štetnik je borov četnjak (Thaumatopoea pityocampa). Drugi štetnik po važnosti je čempresov krasnik (Buprestris cupressi), koji napada čempres i cedar. Borova stabla su često napadnuta i od gljive Trametespini. Pojava ovih štetnika je inače česta kod alepskog bora i čempresa., pa Marjan od njih nije ugrožen više od ostalih primorskih šuma istog sastava. Mjere zaštite od ovih štetnika poznate su, a na Marjanu se provode prilično uspješno, tako da navedeni štetnici ne ugrožavaju opstanak šume. Najveću opasnost za marjansku šumu predstavlja požar. Preventivne mjere zaštite od požara (promatračnice, patrole, uklanjanje suhih grana i stabala i si.) posljednjih 20 godina vrlo se rigorozno provode, pa su štete od požara u tom razdoblju zanemarive. Najučinkovitije će se marjanska šuma zaštititi od svih šteta biotske i abiotske prirode usmjeravanjem njenog razvoja u pravcu što stabilnije i ekološki uravnotežene biocenoze. Prirodno pomlađivanje -Natural regeneration Alepski bor i čempres rano počinju rađati sjemenom i u pravilu u šumama tih vrsta prirodna regeneracija nastupa relativno rano. Na Marjanu, međutim, to nije slučaj, pa je proces obnove pojedinih sastojina nastupio tek posljednjih petnaestak godina. Izostanak prirodnog pomlađivanja zabrinjavao je šumare i dovodio u sumnju mogućnost prirodne obnove šume. Bilo je više pretpostavki za objašnjenje izostanka pomlađivanja marjanske šume. Tako je Matkovi ć (1959) smatrao da se alepski bor na Marjanu nalazi izvan svog životnog optimuma, pa se radi toga i ne regenerira. U studijskom dijelu uređajne osnove iz 1970. godine izneseno je više razloga: gust obrast trave goštice (Brachypođium ramosum R. et S.) koji otežava pristup sjemena do tla; izrazite ljetne suše popraćene niskom zračnom vlagom i velikom evaporacijom uzrokuju da površinski sloj tla postaje tvrd i krut, pa predstavlja nepovoljnu sredinu za klijanje sjemena; štete od srneće divljači koje je ranije bilo na Marjanu, te konačno pregust sklop. 50-tih i 60-tih godina nailazili smo tu i tamo na pojedinačne primjerke borovog i čempresovog pomlatka, koji bi nakon godinu ili dvije nestajao. 1970. godine zabilježili smo uz ponik, grupe pomlatka na ograničenom broju lokaliteta, u pravilu tamo gdje je bio omogućen veći priliv svjetla uslijed rjeđeg sklopa ili uz rubne dijelove sastojina. 1990. i 1995. godine registrirali smo intenzivno pomlađivanje, u obliku većih ili manjih grupa |