DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1996 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Ž. Vrdoljak: PARK SlJMAMARJAN RAZVOJ. SADAŠNJE STANJE I SMJERNICE ZA BUDUĆI TRETMAN Šumarski list br. 7-8, CXX (1996), 307-318 Kao član stručnog tima izradio sam u okviru studijliza vlastitih saznanja do kojih sam došao tijekom duskog dijela prve osnove smjernice za transformaciju i gogodišnjeg praćenja njenog razvoja te detaljno prouobnovu park šume Marijan, a za drugu osnovu također i čavanje stanja u kome se šuma nalazi. U ovom radu smjernice za njegu. Tom radu prethodila su proučavaiznosim rezultate tih proučavanja dopunjenih najnovinja dostupnih podataka o nastanku i razvoju šume, ana-jim uvidom u stanje šume 1995. godine. PRIRODNE ZNAČAJKE MARJANSKOG POLUOTOKA NATURAL CHARACTERISTICS OF MARJAN PENISULA Marjanski poluotok predstavlja krajnji zapadni dio šireg splitskog poluotoka i smješten je neposredno uz grad Split. Proteže se u smjeru istok - zapad u dužini od 3,5 km, dok mu se širina kreće od 1 do 1,5 km. Bilo Marjana dijeli poluotok na dva po površini gotovo jednaka dijela - jedan izrazito južne i drugi sjeverne ekspozicije. Visina najvišeg vrha (Telegrin) iznosi 178 m. Površina čitavog poluotoka je 342 ha. Sjeverne i južne padine Marjana bitno su različite po geološkoj gradi. Na južnoj strani prevladavaju lapori fliš koji se lako razgrađuju, te su se tu razvila smeđe karbonatna tla pogodna za obradu i uspijevanje poljoprivrednih kultura. Sjeverne padine čine pretežno numulitski i dijelom alveolinski tvrđi vapnenci koji se sporo razgrađuju, te tu imamo tipičan krš, karakteriziran velikom pokrovnošću kamena u obliku više ili manje izraženih škrapa različitog uslojenja, u čijim pukotinama se uslijed intenzivnih erozionih procesa zadržao uglavnom plitki sloj tla, koji najvećim dijelom pripada rendzinama ili smeđim tlima (Čolak & Juras, 1960.). Ta tla nisu povoljna za obradu, pa su u prošlosti bila pod šumskom vegetacijom, koja je radi prekomjernog korištenja sasvim uništena i pretvorena u kamenjar ili garig. Marjan pripada izrazito mediteranskoj klimi, odnosno njenom modificiranom obliku tzv. jadranskoj klimi. To utvrđuje prof. dr. K1 e p a c (1970) na temelju anal ize klimatskih podataka meteorološke postaje smještene na prvom vrhu Marjana i izračunavanjem GIACOBBOVOG kvocjenta čija vrijednost (f) za tu postaju iznosi 3,8. Prema istom autoru Marjan ima i neke specifičnosti u okviru jadranske klime. Tu su ljetne suše jače izražene nego u drugim dijelovima naše obale; srednje mjesečne temperature u srpnju i kolovozu najviše su u Hrvatskoj i s najnižim postotkom vlage u tim mjesecima. Iako je klima Marjana pogodna za turizam i rekreaciju, ona je uslijed iznesenih karakteristika nepovoljna za vegetaciju. Kada se tome pridruže i poteškoće uslijed kamenitosti i plitkoće tla, onda sve to ukazuje da su prirodni uvjeti pod kojima šuma raste izrazito teški. U vegetacijskom pogledu Marijan spada u područje rasprostranjenja klimatogene eumediteranske zimzelene šumske zajednice česmine ili crnike, donekle utjecane listopadnim elementima susjednog submediteranskog područja, nazvane po prof. dr. Stjepanu H o rvati ću (1957). Orneto - Quercetum ilicis. Prvobitna česminina šuma nije na Marjanu sačuvana. Ona je na južnim padinama iskrčena i pretvorena u obradivo poljoprivredno zemljište, a na sjevernim prokomjernom sječom i ispašom najvećim dijelom pretvorena u kamenjar na kome je umjetnim pošumljavanjem podignuta sadašnja šuma alepskog bora. Od nekadašnje česminine šume održali su se samo fragmenti pojedinih njenih degradacijskih stadija - i gariga i to pod bilom s južne strane. Pojedini elementi makije i gariga sačuvali su se i na površinama nekadašnjih kamenjara, sada obraslih borovom šumom. Suma alepskog bora, koja prema Horvatić u (1957) predstavlja trajni vegetacijski stadij određene etape degradacije unutar klimatogenog područja česminine šume, nije u prošlosti od prirode uspijevala na marjanskom poluotoku. Njeno prirodno rasprostranjenje vezano je za srednje i južno dalmatinske otoke te južni dio dalmatinskog kopna. POVIJESNI PRIKAZ -A HISTORICAL BACKGROUND Dr. D.Kečkemetu prilogu uređajne osnove "Pogled prošlosti Marjana" (Kl epac etal., 1970) navodi daje na rimskoj karti, tzv. "Tabula Peutingeriana", koja potječe još prije gradnje Dioklecianove palače označen na rtu Marjana hram božice lova Diane, što upućuje da je Marjan već tada bio šumovit. Prema podacima istog autora u XIII stoljeću ograđeni Marjan smatranje općinskom šumom čije je korištenje bilo ograničeno. Odredbama splitskog Statuta iz 1312. godine zabranjena je na Marjanu svaka sječa, a ispaša se dozvoljavala od Božića do Sv. Jurja. Da bi se šuma što bolje očuvala od 1339. godine birana su dva splitska plemića koji su nadzirali Marjan, a 1358. godine gradsko Veliko vijeće postavilo je na Marjanu dva stalna čuvara. U doba Kandijskih ratova Turci se zalijeću na splitski teritorij, pa u nekoliko navrata pustoše polja i šume na Marjanu. Raniji strogi nadzor marjanske šume sve |