DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/1996 str. 81     <-- 81 -->        PDF

VJEKOSLAV - ZDRAVKO TOMICIC


U Zagrebu je 26. lipnja 1995.
godine održana proslava 50-te godišnjice
(1945. - 1995.) upisa na
Šumarski Fakultet Sveučilišta u Zagrebu
26. inženjera šumarstva, a bilješka
o proslavi objavljena je u Šumarskom
listu br. 11-12/95. sa fotografijom
i potpisom prisutnih sudionika,
među njima i Zdravka, kako
smo ga običavali zvati. Samo pedesetak
dana kasnije iznenadaje 15.


08. oko 7 sati izjutra prestalo kucati
bolesno srce.
Vjekoslav Tomičić rođen je 1.


06. 1924. godine u Vranovcima pokraj
Slavonskog Broda, gdje su mu
roditelji radili kao učitelji. Napomenimo
da obitelj Tomičić vuče
korjenje iz Like, Ričice - Lovinac,
odakle je Zdravkov djed doselio u
SI. Brod trbuhom za kruhom. U rodnim
Vranovcima polazio je osnovnu
školu, dok je gimnaziju pohađao
u SI. Brodu i maturirao ujesen
1943. godine. Ubrzo potom, već
5.11. bio je pozvan u hrvatsko domobranstvo,
u kojem ostaje sve do
teškog ranjavanja 13.03.1945. godine.
Svršetak rata dočekao je na liječenju
u bolnici Sv. Duh u Zagrebu,
odakle ga kao domobranskog
časnika odvodi UDBA u zatvor u
SI. Brod, u kojem u dugim i iscrpljujućim
ispitivanjima provodi teške
dane uz životnu opasnost, da bi
ipak 3.08. bio oslobođen i pušten iz
zatvora.


U jesen 1945. godine upisuje
Šumarski fakultet u Zagrebu, završava
ga u redovnom roku i diplomira
13.02.1950. Ubrzo potom, 5.04.
mobiliziran je od JNA, da bi kao
vojnik-stručni suradnik radio na popravku
željezničkih pruga u Bosni,
u organizaciji Vojno-građevinskog
poduzeća "Vranića". Razvojačenje


29.12. iste 1950. godine.
Povratkom kući dobiva posao u
DIP-u Slavonski Brod, da bi već u
jesen te 1951. godine bio premješten
u DIP Ogulin, kojemu ostaje
vjeran cijeli radni vijek, a Ogulinu
do kraja života. U prvo vrijeme radi
na projektiranju i gradnji šumskih
cesta za područje Š. Gospodarstva
Ogulin u Građevnoj Upravi DIP-a
do ukidanja Uprave mjeseca travnja
1954. godine.


No i kasnije Zdravko kao iskusan
stručnjak pomaže kolegama šumarima
kod trasiranja šumskih cesta,
kada bi se ukazala potreba. Rado
se odazvao pozivu, da u prikazu ogulinskog
šumarstva i kraja člankom
"Drvna industrija od 1945. do
danas", (Š. list 7-9/87., str. 517523)
prikaže razvoj i stanje DIP-a
Ogulin.


Daljih desetak godina radi na poslovima
održavanja objekata DIP-a
Ogulin, priprema dokumentaciju i
vodi investicije, ali vodi i novogradnje:
pilana Drežnica, parionice


Ogulin. Posljednjih godina aktivnog
rada provodi na raznim rukovodnim
poslovima: šef planskog
odjela, tehnički direktor poduzeća,
upravitelj pogona, da bi završio kao
direktor Tvornice kuća.


No poteškoće sa bolesnim srcem
i krvnim žilama primoravaju ga da
ode u prijevremenu mirovinu dana
1.07.1985.


Ostao je u sjećanju kao savjestan
i vrijedan radnik, tih i nenametljiv,
bez velikih riječi i gesta, a opet temeljit
i pouzdan u izvršavanju poslova
koje je radio, kako u službi tako
u obiteljskom i privatnom životu,
uzoran suprug i otac, brižan domaćin
i gospodar, što se vidjelo svuda
gdje je djelovao; u dvorištu, na
kući, u vrtu, sve je bilo na svome
mjestu, urađeno solidno i pravovremeno.


Ogulinci, kako oni sa kojima je
radio i surađivao na poslu, tako i
građani s kojima se susretao i znao
u svakodnevnom životu, njegovi
prijatelji i znanci u velikom su broju
došli na posljednji ispraćaj kako bi
mu odali počast i priznanje za prinos
u radu i razvoju drvne industrije,
a time i grada Ogulina, ali i kao
čovjeku.


Dugogodišnjem prijatelju, radinom
i skromnom čovjeku, za sve
vrline, koje su ga krasile, domobranu,
koji je cijelog života nosio blizu
srca i odnio u grob djelić željeza od
ranjavanja ožujka 1945. godine, odajemo
hvalu i priznanje za način,
kako je živio i proživio ne uvijek lagan
put.


I vjerujemo njegovoj supruzi:
iza njega ostala je velika praznina.


Petar Nežić, dipl. inž. šum.