DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1996 str. 24 <-- 24 --> PDF |
J. Sikora: PR1MJENADUB0KE SADNJE Kao početak rada mehaniziranih bušilica, čiji rad se zasniva na pokretanju svrdla preko hidromotora, može se smatrati probni rad bušilice talijanske tvrtke "Ellettari" obavljen u proljeće 1972. godine. Pokusi su obavljeni na području sjeverne Italije u provincijama Aleksandria i Pavia na pjeskovito-ilovastom tlu. Korištene su dvogodišnje sadnice klona "I214". Sadnja je obavljena na dubine 1 m, 1.5 m, 2 i 3 m. Pored priključka "Ellettari" korištena je jedna bušilica francuske proizvodnje, te uobičajena ručna svrdla. Bušilica "Ellettari" relativno brzo je ušla u masovnu primjenu. Prva verzija ove bušilice sastojala se od vučnog jednoosovinskog priključka, pogonjenog traktorom snage 30-50 kVV. Samo vrtanje, kao i pomoćne radnje oko dizanja svrdla, i podešavanje okomitosti svrdla (dovođenje priključaka u vodoravan položaj), obavljalo se prijenosom pogonske snage traktora preko kardanskog vratila na hidrauličnu pumpu s koje se preko upravljačkih komandi otvaranjem ventila obavljalo pokretanje i podešavanje hidromotora i ostalih hidrauličkih uređaja. Svrdlo je bilo duljine 3 mi promjera 12 cm, opremljeno posebnim zamjenjivim završetkom, koji se sastojao od šiljka i noža, oblika lastavičjeg repa izrađenog od posebnog čelika. Vrlo brzo već 1977. godine napravljena je po uzoru na "Ellettari" bušilica vlastite proizvodnje IVA-3. Radila je na istom principu. Metalni dijelovi okvira bili su nešto robusniji, a također je u sistemu imala nešto veće količine hidraol ulja, radi izbjegavanja pregrijavanja. Stroj je izgrađen u tvrtki "Metal" u Vinkovcima, prema konstrukcijskom rješenju stručnjaka "Tehnoprojekta", također iz Vinkovaca. Proizvedena je nulta serija od 28 komada, koja je u cjelosti prihvaćena u proizvodnji. Obje bušilice ostvarile su slične učinke (250-300 kom. rupa dnevno). Glavni nedostaci su im bili: male manevarske sposobnosti i osjetljivost na lošije terenske uvjete, te relativno brzo zagrijavanje ulja. Oko 1980. godine talijanska tvrtka "Simac" izbacuje novi tip bušilice. Radni princip je isti, ali je priključak nošen na traktoru i kao takav pogodan za rad na težim terenima i popunjavanju. Ovi priključci također su uvezeni i koristili su se i kod nas. Tvornica "Geomašina" iz Zemuna proizvela j 1985. godine vlastitu bušilicu vrlo slične konstrukcije, koja je također korištena u radu kod nas. Istovremeno s uvođenjem nošenih tipova bušilica, povećava se i promjer svrdla na 25 cm, čime je omogućena sadnja sadnica s korijenom. 1987. tvrtka "Graditelj" (bivši "Metal")iz Vinkovaca u suradnji s konstruktorima iz "Tehnoprojekta" izrađuje probni tip bušilice. Kod izrade bušilica korištena je Šumarski list br. 5-6, CXX (1996), 235-241 konstrukcija hidraulične traktorska dizalice s prikolicom. (Silom na kraju kraka dizalice potiskuje se svrdlo u tlo). Hidraulični pogonski sklopovi zamijenjeni su mehaničkim uz prijenos snage na radna tijela remenjem ili kardanima. Osnovni nedostatak ove bušilice bio je u njenoj veličini i slabim manevarskim sposobnostima, čime je u cjelini anulirana prednost zamjene, na kvarove osjetljivih hidrauličkih sklopova, mehaničkim, te se nije održala značajnije u radu. Za sadašnju praksu u Hrvatskoj svakako je značajna pojava novog tipa bušilice tvrtke "Ellettari". To je nošeni priključak. Osnovno razvojno unapređenje je zamjena okvira bušilice, unutar kojeg se hidromotor svrdla na kolicima pomoću valjkastih lanaca i lančanika kretao tijekom rada svrdla, nosivim stupom s ugrađenom vodilicom po kojoj se kreće tijelo hidromotora. Ovakva konstrukcija omogućuje mirniji rad svrdla. Također je nosivi stup opremljen uređajem za preklapanje (položaj priključka u transportu). Tijekom 1993. godine uvezene su četiri bušilice ovog tipa iz Italije i od tada se nalaze na radu u Upravi šuma Osijek. Istovremeno u "Tehnomehanici" iz Marije Bistrice izrađen je prototip bušilice sličan po konstrukciji "Simacu". Bio je na probnom radu u Šumariji Valpovo, te je kasnije preuzet od Uprave šuma Osijek. Razvoj tehnike same sadnje zatrpavanje jama U početku primjene tehnike duboke sadnje, promjeri jama uglavnom su iznosili 10 do 12 cm. Prije sadnje sadnicama odsijecanje korijen, a jame su nakon polaganja sadnica zatrpavane ručno uz pomoć štapova za nabijanje zemlje oko sadnice. Osnovni problem bio je da se rupa ravnomjerno zatrpa i sadnica obloži zemljom. To je bilo vrlo teško postići, glede širine i dubine rupa, posebno kada nije bilo na raspolaganju dovoljno rahlog tla (kulture bez pripreme tla). Dodatni rizik bila je mogućnost oštećivanja sadnica prilikom nabijanja zemlje. Kontrola kvalitete obavljene sadnje bila je otežena, a nedostaci su obično uočavani kasno u tijeku vegetacije nakon prirodnog slijeganja tla i rasklimavanja sadnica uslijed vjetra. Prelaskom na vrtanje jama širine 20-25 cm, stvorena je mogućnost za sadnju sadnica s korijenom uz kvalitetnije zatrpavanje jama. Danas je na području istočne Hrvatske u primjeni tehnika sadnje, uz primjenu vodenog mlaza kod zatrpavanja jama. Nakon polijeganja sadnica u jame vrši se ručno zatrpavanje do cea 50 cm od razine tla. Slijedi dolijevanje vode u zatrpani dio jame. Voda se doprema cisternama, a samo ulijevanje vode u jame vrši se uz la |