DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Ž. Španjol: ZAŠTITA PRIRODE I OKOLIŠA U REPUBLICI HRVATSKOJ zaštita temelji na zakonu. Zaštićeni objekti počinju služiti i u znanstvene svrhe, i istraživanja se obavljaju u prvim osnovanim nacionalnim parkovima. Proglašenjem prvih nacionalnih parkova Yellowstone 1872. godine u SAD, zatim Royal 1879. godine u Australiji, te prvi nacionalni park u Europi, Donji Eugardin 1909. godine u Švicarskoj, otvaraju se prve stranice povijesti zaštite prirode u svijetu, kao proces uzimanja pod kontrolu države najvrednijih dijelova od osobite znanstvene, kulturne i turističke vrijednosti. U trećem razdoblju prirodu se gleda u cjelini, u svoj svojoj složenosti i nedokučivosti. Uviđa se sve veći značaj njenog složenog ekološkog sklada i savršenosti kao i njene povredivosti. U tom kontekstu zaštita prirode i okoliša poprima obilježje opće akcije i pokreta. Ukazuje se znanstvenim čimbenicima na konfliktna stanja i upućuje se na štetnost prekomjernog i neracionalnog iskorišćivanja prirode. To je smisao i način života. Teži se održivom (sustainable) gospodarskom razvoju u skladu s okolišem. Na području Hrvatske, ideje o zaštiti prirode počinju se javljati gotovo istovremeno kada i u ostalom dijelu svijeta, prvenstveno kod naših prirodoslovaca, koji ideje o zaštiti prirode propagiraju pišući u časopisima od kojih neki imaju stoljetnu godišnjicu izlaženja: Šumarski list 1877, Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga društva 1886, Lovačko-ribarski viestnik 1892, Hrvatski planinar 1898, Priroda 1911, Zaštita prirode 1938. godine. Provođenje aktivne zaštite započinje donošenjem prvih zakona i propisa krajem prošlog stoljeća: Zakon o lovu 1893, Zakon o zaštiti pećina 1900. godine i Šumarski list br. 3—4, CXX (1996), 107—119 dr. i osnivanjem mnogih društava i odbora: Hrvatsko naravoslovno društvo 1885. godine, Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvničkih jezera i okolice 1893, osnovan u sklopu Hrvatskog prirodoslovnog društva i Odbor za zaštitu prirodnih spomenika 1922. godine i drugi- Kako je naznačeno, od zaštite pojedinih prirodnih rijetkosti i zanimljivosti prešlo se na zaštitu prirodnih cjelina širih razmjera. To je ujedno početak razvojnog puta od pasivne na aktivnu zaštitu prirode. Tako zaštita poprima cjelovitu funkciju, umjesto one ograničenog, lokalnog značenja. Evolucija pokreta zaštite prirode počiva na rezultatima prirodnih znanosti, tako da utemeljene znanstvne misli postaju opće mjerilo i pokretačka snaga koja će promijeniti mišljenja i stavove o prirodnim dobrima i okolišu opće, njihovoj složenosti, povredivosti i funkcionalnoj suptilnosti. Tako njena zaštita nije više stvar pojedinaca entuzijasta i zanesenjaka, već prerasta u opći interes. Aktivna zaštita znači napuštanje statičkog poimanja, isključivo temeljenog na zakonskim institucionalnim kategorijama. Aktivna zaštita postaje pokretački čimbenik razvoja. Dosadašnje pasivno i konzervativno djelovanje na pojedine prirodne objekte i fenomene te kulturna dobra, je iza nas. Aktivnom se zaštitom pokreće dinamički aspekt zaštite koji uključuje prirodu kao element u planiranju prostora i višefunkcionalni element racionalnog korištenja prirodnih resursa (sirovine, prirodna bogatstva, ljepota, motivi i si.) sa ciljem održavanja ravnoteže u prostoru, kako ne bi došlo do poremećaja u ekološkim kriterijima i estetskim kvalitetama prirode i osigurao održivi društveni razvoj. ZADACI I CILJEVI ZAŠTITE PRIRODE I OKOLIŠA — Tasks and Aims in the Protection of Environment Definirati danas djelatnosti zaštite prirode i čovjekova okoliša, njihove ciljeve i zadatke vrlo je kompleksno. Mnogi danas za zaštitu prirode kažu daje primijenjena ekologija. Bez obzira na definiranje samog pojma, svjesni smo njene današnje aktualnosti i njeno zadiranje u sve pore ljudske aktivnosti i mjere koje se poduzimaju u svrhu kojima se unapređuje stanje okoliša, sprečava njegovo ugrožavanje i suzbija njegovo zagađivanje. Sve te aktivnosti i mjere imaju zadatak spriječiti nepovratno narušavanje postojećeg stanja okoliša, dakle racionalno korištenje zemljišta, šuma, zraka, voda, vodotoka, jezera, mora, obala, rudnih blaga i drugih prirodnih bogatstava, te svu ostalu prirodnu i kulturnu baštinu. Zadatak je spriječiti sve aktivnosti koje bi mogle ugroziti život, zdravlje i kvalitetu življenja. Poduzete mjere moraju osigurati (održivi) trajni razvoj u skladu s kvalitetom okoliša. Zaštita prirode kao sveobuhvatni društveni interes na polju ljudske djelatnosti, u cilju kvalitetnijeg i humanijeg života, može biti učinkovit jedino stvaranjem jedinstvenog i funkcionalnog sustava zaštite. Stoga treba odmah pristupiti provođenju organiziranih i koordininarnih akcija na putu dugoročne politike uređenja, unapređenja, zaštite i kontrole čovjekova okoliša. Mnogi teoretičari i znanstvenici ekolozi, prirodoslovci, sociolozi i drugi, pokušavaju definirati i razlučiti osnovne razlike ova dva pojma. Kako su priroda i okoliš definirani zakonskim odredbama, donosim odredbe članaka 1. i 2. važećih Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine", br. 30/94) i Zakona o zaštiti okoliša ("Narodne novine", br. 82/94). Iz njih je vidljivo koji su ciljevi i zadaci djelovanja njihove definirane problematike. Možemo uočiti da se problemi vezani uz okoliš odnose na kvalitetu življenja, očuvanje i racionalno korišćenje prirodnih resursa. Jednom rječju, očuvanja cjelokupnog prirodnog susta |