DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Ž. Španjol: ZAŠTITA PRIRODE I OKOLIŠA U REPUBLICI HRVATSKOJ je ipak samo dio čitavog životnog okvira u kojemu se događaju svi oblici njegova društvenoga i individualnog života. A dio tog okvira su i prirodni životni uvjeti. Za svaku našu "pobjedu" nad prirodom, priroda se osvećuje, pa razloga za likovanje zbog tih "pobjeda" nema. U jednom trenutku izazvane promjene postupno počinju bivati ozbiljna smetnja i ugrožavati u manjoj ili većoj mjeri i najosnovnije ljudske potrebe, čak i ljudsku egzistenciju. A tada to više nije "pobjeda nad prirodom" ni pozitivni rezultat ljudskog stvaralaštva, već negacija svega toga i ozbiljan problem. Plansko i racionalno prilaženje uređivanju odnosa čovjeka prema prirodi, uvjetovano je temeljnim proučavanjem i upoznavanjem zakonitosti po kojima se odvijaju odnosi u različitim životnim zajednicama. Znanstvenim pristupom problematici čovjek mora neprekidno sakupljati iskus Šumarski list br. i—4, CXX (19%), 107—119 tva, otkrivati, pronalaziti, stvarati i napredovati. Znanost mora dati odgovore o stanju okoliša, o onečišćenjima i uputiti na putove saniranja i ozdravljenja. Opstanak čovječanstva traži da se uvjeti prirodnog okoliša i potrebe ljudskih bića promatraju kao dijelovi istog problema. To zahtijeva od nas velike promjene u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i duhovnoj sferi života, što mora rezultirati i promjenama u načinu života. Svakako je ekološka kriza (kriza okoliša) i kriza morala te duhovnog stanja čovjeka kao moralnog i misaonog bića. Sa sigurnošću možemo reći da se čovjek ne može odvojiti od prirode i zakona koji u njoj vladaju. Kao biće koje pripada prirodi, poput karike lanca i koji stoji usred nje, on sve više uviđa svoje greške. Svjestan je da mora mijenjati i prilagođavati svoja shvaćanja i djelovanja, jer time spašava sebe i svoje postojanje. POVIJESNI RAZVOJ ZAŠTITE PRIRODE I OKOLIŠA — The hystory of environmental protectionin Republic of Croatia "Očuvanje prirode i racionalno iskorištavanje prirodnih izvora sežu u vrijeme pojave čovjeka na Zemlji" (Jean Dorst, u: Marinović-Uzelac 1986). Specifičnost pogleda na sustav zaštite prirode i čovjekova okoliša odvijala se usporedo s potrebama vremena, te sa stupnjem razvoja nauke i društva u cjelini. Sporadični pokušaji zaštite prirode javlju se još prije nekoliko stoljeća, kako bi se u prirodnom stanju sačuvale pojedine prirodne cjeline i dijelovi prostora. Među prve takve ubrajaju se primjeri iz Kine, gdje su prije više stoljeća postojali brojni rezervirani parkovi za zaštitu divljih životinja, kao npr. Park Jelena u Sarnatku blizu Barnarasa, posvećeno mjesto gdje je Buda propovijedao svoju nauku (Alfier 1971, u: Vidaković 1989). Među najstarije poznate mjere za zaštitu prirode treba spomenuti: Prvu odredbu o ograničenju utjecaja dima i pepela, donijetu u Londonu 1273. godine, dva zakona u Poljskoj, jedan iz 1499. godine o zaštiti losa (Alces alces) i divljeg konja (Equus caballus) i drugi iz 1597. godine u svezi sa zaštitom tura (Bos primigenius), te šumski red Marije Terezije iz 1769. godine. Time su aktivno stavljeni pod zaštitu samo pojedinačni objekti prirode i kulture, odnosno neke životinjske vrste. Slične odredbe donesene su i za biljni svijet. Jedna od takovih mjera potječe iz 1703. godine iz Rusije, a namijenjena je zaštiti pojedinih šumskih kompleksa s rijetkim vrstama drveća (Vidakovć 1989). Primjer spontanog pokušaja zaštite prirode kao dijela svog životnog okruženja i kao dijela svog vlastitog bića, pismo je indijanskog poglavice Seattle koji gaje uputio 5. lipnja 1854. godine američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu u Washington, kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje i obećao rezervat indijanskom narodu. To pismo smatra se jednim od naj ljepših, u kojem su izrečeni najdublji osjećaji o prirodi i zaštiti čovjekova okoliša. OUN je proglasnila 5. lipnja Danom očuvanja čovjekova okoliša. Istinski procesi organizirane i učinkovite zaštite prirode ne mogu se točno ustanoviti, ali može se reći daje susrećemo već u srednjem vijeku u izoliranim akcijama. Organizirani razvoj zaštite prirode, od početka do danas možemo grupirati u tri globalna razdoblja. Prvo su zaštiti podvrgnuti objekti izuzetne ljepote i vrijednosti. To su zapravo prvi početni i sporadični primjeri zaštite koji su za to doba i za tadašnje potrebe bili zadovoljavajući. Prva konkretna mjera zaštite prirode poduzeta je sredinom 19. stoljeća u Francuskoj, u Fontainableau, gradiću jugoistočno od Pariza, poznatom po industriji porculana. Oko lovačkog dvorca je perivoj i šuma koja je 1853. godine proglašena rezervatom. Pioniri zaštite prirode bili su entuzijasti, prirodoslovci, umjetnici i ostali zaljubljenici u prirodu, a cilj im je bio da se u njoj sačuva ravnoteža i da se održi ravnomjernost i raionalnost u iskorištavanju prirodnih bogatstava. Ti prvi romantičari, pjesnici i esteti, imaju ulogu prosvjetitelja a težnja im je bila da ne naruše prirodne vrijednsoti i ljepote, vodili su akcije protiv neplanske i stihijske urbanizacije. Pokret se isprva borio za očuvanje pojedinih užih dijelova prirode, nastojeći zadržati njen prvobitni izgled, zahtijevajući donošenje propisa o zaštiti pejzažnih ljepota. Kako ljudskom djelatnošću greške u prirodi postaju sve brojnije i uočljivije, pokret dobiva na značenju porastom svijesti o potrebi zaštite i očuvanju prirode i njenih bogatstava. Drugo razdoblje počinje razvojem urbanizacije i industrijalizacije, kada se teži za kvalitetnijom i organiziranijom zaštitom. Tako se od sredine prošlog stoljeća |