DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 117 <-- 117 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI — ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS UDK 630* 228.81 +221.4.001 Šumarski list br. 3—4, CXX (1996), 203—208 RAZVOJ I STRUKTURA BUKOVO-JELOVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA PREBORNOM ŠUMOM ENTWICKLUNG UND STRUKTUR DER BUCHEN-TANNEN URWALDER UND IHRE ANWENDUNG BEIM BEWIRTSHAFTEN DER PLENTERWALDER Štefan KORPEL* SAŽETAK: Uspoređujući rezultate istraživanja bukovo-(smrekovo)-jelovih prašuma i bukovo-(smrekovo)-jelovih prebornih šuma Slovačke, došlo se do značajnih zaključaka i preporuka za transformiranje prašume u prebornu šumu. Najvažnije značajke (parametre) i taksacijske veličine koje su utvrđene kod prašume, treba kod primjene na prebornu šumu ili reducirati približno na polovicu, ili udvostručiti. Redukcija se odnosi na trajanje cijelog razvojnog ciklusa u odnosu na vrijeme potrebno z,a proizvodnju stabala s konačnom debljinom 60—70 cm, na vrijeme usporenog rasta, na prosječnu i maksimalnu zalihu, i na udio debelih (iznad 50 cm) i vrlo debelih (iznad 70 cm) stabala u ukupnoj zalihi. Treba udvostručiti površinski opseg obnove i broj jedinki obnove s visinom iznad 20 cm. Ključne riječi: jela, bukva, prašuma, preborna šuma, transformiranje. 1. UVOD Prirodnu šumu, poglavito onu s karakterom prašumalno djelotvorna šuma, mora se odlikovati beskriznom me, vodeći šumari Europe smatraju nezamjenjivim izvodinamikom i visokom ekološkom stabilnošću. Ove rom spoznaja za ekološki usmjeren uzgoj šume. Većiodlike može najbolje ispuniti raznodobna šuma sastavna pristaša koncepcije prirodi bliskog gospodarenja ljena od autoktonog staništu primjerenog drveća, usmješumama, pri utvrđivanju temeljnih značajki strukture šurava, na prema osobinama i značajkama, potencijalne me, te gospodarsko-funkcionalnih ciljeva i načina uzgofitocenoze na konkretnom staništu. Najvjernijom potenja, bila je inspirirana dinamikom i značajkama prirodcijalnom fitocenozom smatra se prašuma prikazanog ponih šuma određenog područja. Što se više proširuju i dručja (Tomasius 1992). produbljuju spoznaje o razvoju i dinamici prirodnih šu Na temelju arhivskih materijala i provedenih analima, prije svega prašuma, šumarska praksa dobiva više za sastojina, u nastanku sadašnjih prebornih šuma Slouvjerljivih poticaja i pouzdanih teoretskih objašnjenja vačke imala su udjela dva različita pravca. Jedan praza primjenu onih načina i oblika gospodarenja koje vac sastojao se u iskorištavanju bivših prašuma putem svrstavamo u širu koncepciju prirodi bliskog gospodar smanjivanja velike drvne zalihe, prekomjernog broja stva. To posebno vrijedi za preborni način gospodare vrlo debelih stabala i trajnog održavanja autoregeneranja i prebornu šumu. U prebornoj šumi u najvećoj mje tivnih procesa. Drugi pravac usmjerio se na formiranje ri dolaze do izražaja samoregulacijski i samoregenera gospodarskih ali još prirodnih šuma panjača, poticanjem cijski procesi svojstveni stabilnom ekosustavu. Ovdje visinske diferencijacije pomoću obnove u malim povrsu najveće mogućnosti primjene biološke automatiza šinama i prorjeđivanja dominantnih stabala, odnosno cije, a time i nepovoljnoga utjecaja čovjeka u postiza ostavljanjem snijegom i vjetrom jako oštećenih, ali ponju proizvodnih i funkcionalnih ciljeva. Sigurna, s traj stupno obnavljajućih sastojina. Prvi pravac bio je čenim proizvodnim mogućnostima i po funkcijama opti šći, uspješnji i utoliko povoljniji, što se pomoću njega u najvećoj mjeri očuvao prvobitni sastav vrsta i što su se održali prvotni genotipovi drveća. (Burgan 1970, * Prof. Dr. Štefan Korpel, Šumarski fakultet Tehničkog sveučilišta, T. G. Masaryka 24, 960 53 Zvolen, Slovačka Holubčik 1962.) |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 118 <-- 118 --> PDF |
Š. Kurpel: RAZVOJ I STRUKTURA BUKOVO-JELOVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA ... Šumarski lisc br. 3—4, CXX (1996), 203—208 2. TEMELJNE ZNAČAJKE I SVOJSTVA BUKOVO-JELOVE (SMREKOVE) PRAŠUME Dinamika strukture, procesi rasta i razvoja mješovitih prašuma bukve-jele-smreke u uvjetima Slovačke prate se duže od 30 godina u 4 objekta koja su zaštićena kao strogo prirodni (šumski) rezervati (NPR Badinsky prales /Nacionalni prirodni rezervat Badinska prašuma/, NPR Dobrocsky prales /NPR Dobročka prašuma, NPR Stužica i NPR Hroncokovy grun /NPR Hrončokovi obronak/). Površina svakog rezervata prelazi 30 ha, dakle radi se o razvojno samostalnim, ekološki i proizvodno ujednačenim objektima. Bitne značajke i taksacijske veličine mjere se ili na čitavoj površini rezervata ili na njegovom reprezentativnom dijelu. Detaljniji podaci utvrđuju se na nizu trajnih istražnih površina, veličine 0,5 ha i 3—6 puta za jedan objekt. Mjerenja se ponavljaju u 5-godišnjim, odnosno 10-godišnjim intervalima. Na 16 istražnih površina kroz 30—40 godišnja promatranja provelo se ukupno 58 kompletnih mjerenja. Taj opseg i značajna reprezentativnost omogućili su stvaranje i karakterizaciju predodžbe dinamičkih promjena i određivanje značajnih dendrometrijskih podataka u okviru čitavog razvojnog ciklusa bukovo-jelove (smrekove) prašume. Dobiveni rezultati odnose se, kako na kvantitativne prirasno-proizvodne, tako i na kvalitativne (razvojne) značajke. Kod karakterizacije posebno se osvrćemo na tri osnovne vrste drveća (jela, bukva, smreka), ali najveći naglasak stavljamo na jelu kao glavnog indikatora ekosustava. Bez značajnijeg udjela jele u 5. i 6. vegetacijskom stupnju (5 - šuma bukve i jele, 6 - šuma bukve, jele i smreke) u europskim zemljama nije moguće govoriti o stabilnoj, proizvodno i funkcionalno djelotvornoj prebornoj šumi. Na temelju prosječne fizičke starosti koju prirodno doživljavaju krupna stabla, utvrdilo se da jela prosječno doživi 400—430 godina, smreka 300—380 godina a bukva 220—230 godina. Trajanje razvojnog ciklusa 0 : 100 200 300 ; 400 9°°i™. stadij ; . „„ ,„, ^,,,1,,c .raspadanja prctarna f-iA; Cn-Mrulm j : ::´:i;i!lanja : " M ´* . . .,,,, , IMI.i I .-, . T(.,i:, ´..1J- ....TU...-. , " .. " ´(Urjitvraa- (MsrJii^nptBstO (ifera>edransstafiun) SI. I. Izmjenjivanje i preplitanje razvojnog ciklusa, tijek i slijed razvojnih stadija i razvojnih faza prikazani prema promjeni drvne zalihe i strukture sastojine. Točkastocrtkasta krivulja označava zbroj zaliha iz oba ispreplićuča ciklusa. Bild I Abwechseln und Verflechten des Entwicklungszyklus, Verlauf und Reihenfolge der Entwicklungsstadien und - Phasen, gemdfi der Anderung von Hohvorrat und Bestandesstruktur. Striclv´Punkt´-Kurve bezeichnet die Vorratssumme cms den beiden abwechselnden Zvklen. za cijeli taj prirodni ekosustav zaokruženo je na 400 godina. Razvojni procesi i formiranje strukture sastojine otežani su značajnim razlikama u dosegnutoj starosti jele (smreke) i bukve. To čini ritam rasta jele složenim, jer se kod veće zastupljenosti bukve jela može biti za vrijeme jedne svoje generacije dva puta potisnuta od strane dosta ekspanzivne bukve. Najpogodnija i najizrazitija značajka, koja se može sa sigurnošću utvrditi je drva zaliha živih stabala i njene promjene u okviru razvojnog ciklusa. Drvna zaliha se zavisno od razvojne faze i od zastupljenosti stabala kreće od 450—550 do 900—1100 m3 po ha. Kod udjela bukve većeg od 40% raspon je oko 450—900 m3, a kod većeg udjela četinjača (naročito jele) raspon iznosi 500—1000, odnosno 1100 m3 po ha (si. 1). Kako bi se smanjila subjektivnost u razlikovanju pojedinih dijelova razvojnog ciklusa, raščlanili smo ih i definirali na dvije razine. Na razvojne stadije koji su nadređeni dijelovi (etape), objektivizirani prije svega promjenama zalihe, te na razvojne faze koje su u odnosu na ove podređene etape (dijelovi) prije svega prema izgledu strukture sastojina. SI. 2. Bukovo-(smrekovo)-jelova prašuma u prirodnom rezervatu Dobročka prašuma u početnoj fazi stadija dorastanja. Bild 2 Buchen-(Fichten)-Tannen-Urwald im Naturreservat Dobročka Prales, in der Anfangsphase des Aufwachsstadiums. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 120 <-- 120 --> PDF |
S. Korpel: RAZVOJ I STRUKTURA BUKOVO-JEI.OVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA . Šumarski list br. 3—4. CXX (1996), 203—208 gušavanje rasta traje kod jele 70—140 godina (si. 4). Kod smreke i bukve vrijeme potiskivanja bitno je kraće zbog manje tolerancije prema zasjeni, otprilike upola manje nego kod jele. U prašumama s većom zastupljenošću bukve ovo prigušavanje rasta može se kod jele manifestirati i u naprednijoj dobi starosti (od 100— 150 godina) s trajanjem 60—80 godina i s ponovljenim prosperitetom rasta u trajanju od 40—70 godina. Taj posebni ritam rasta jele zavisi od izmjene ciklusa (generacija) bukve. S obzirom na dinamiku strukture sastojina, kroz cijeli otprilike 400-godišnji razvojni ciklus, pojedini se razvojni ciklusi bukve, koji slijede jedan iza drugog, naročito u 6. vegetacijskom stupnju, većinom odvijaju u znatno različitim sastojinskim, a time i mikroekološkim uvjetima. Ako je zastupljenost četinjača (jele i smreke) veća od 70%, može se desiti da bukva ne bude zastupljena na većoj površini kroz duže razdoblje. 3. ZNAČAJKE I SVOJSTVA BUKOVO-JELOVE (SMREKOVE) PREBORNE SUME U USPOREDBI S PRAŠUMOM U šumarskim krugovima prašumu često označavaju kao uzor (model) za prebornu šumu. Struktura prašume je više od dvije trećine trajanja ukupnog razvojnog ciklusa prilično udaljena od tipične preborne strukture. Samo necijelu trećinu od trajanja razvojnog ciklusa, i to na manjem dijelu nego što iznosi trećina ukupne površine, kroz tzv. "prebornu fazu", struktura prašume nalikuje strukturi ujednačene preborne šume. U ovoj fazi dolazi do stvaranja vertikalnog (odnosno stupnjevitog) sklopa, stabla su raspoređena u sva tri visinska sloja, na odgovarajućem dijelu traje obnova i kontinuirano se odvijaju pozitivna visinska pomicanja. Ova faza javlja se u onom dijelu ukupnog razvoja, u kojem je drvna I 100 80 l\ 1 i 40 \ Ij 0´ 1 10 IB 26 34 42 50 58 66 74 82 90 98 đl,3 SI. 5. Razvrstavanje broja stabala prema debljinskom stupnju i drveća u Dobročkoj prašumi u početnoj fazi (A - na temelju mjerenja iz 1958. g.) i u naprednoj fazi (B - na temelju mjerenja iz 1988. g.) stadija dorastanja. Bild 5 Baumzahleinordnung nach Stdrkeklasse und Einordnung der Biiume in Anfangsphase (A - aufgrund der Vermessung aus 1958), und in fortschreitender Phase (B - aufgrund der Vermessung aus 1988) des Aufwachsstadiums. Dobrocsky prales 1 jela (Ta) bukva (Bu) ^r-LF A^ b**/ zaliha (sva stabla oba isprepletena ciklusa) najmanja (si. 1, 2). U ovoj fazi najlakše se i najbrže može provesti transformiranje prašume u prebornu šumu. Redovnim oduzimanjem akumuliranog volumnog prirasta pomoću prekomjerno debelih stabala sprečava se stagnacija obnove i nestanak donjeg sloja. Krivulja debljinskc raščlanbe broja stabala u cijeloj prašumi, ali i posebno za dijelove koji su u stadiju dorastanja, ima tipično silaznu liniju. Razlike su u manjem udjelu stabala srednjeg sloja i velikom udjelu debelih i vrlo debelih stabala (si. SI. 6. Bukovo-(smrekovo)-jelova mješovita preborna šuma na Šumskom dobru Mnfšek (LZ Margecany). Bi/d 6 Buchen-(Fiehten)-Tannen-Plenterwald im Waldgut Mnišek (LZ Margecany). |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 119 <-- 119 --> PDF |
Š. Korpel: RAZVOJ 1 STRUKTURA BUKOVO-JELOVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA ... Šumarski list br. 3^4, CXX (19%). 203—208 O dugoročnoj dinamici promjena drvne zalihe ovise i promjene strukture prašume. Za vrijeme povećanja zaliha (intenzivnog rasta), kad istovremeno egzistiraju stabla dvaju nadovezujućih ciklusa, ali u volumnom prirastu prvenstveno sudjeluju stabla nove generacije postoji najveća razlika u starosti, debljini a time i najveća visinska diferencijacija. Ovu etapu razvoja nazvali smo "stadijem dorastanja", a u okviru nje javlja se faza pre- borne strukture (si. 2). Prpić (1994) je ovu razvojnu fazu nazvao "optimalna faza". Drvna zaliha nakon dostizanja svog volumnog maksimuma (nakon kulminacije) stagnira duže vijeme. Ta razvojna etapa odlikuje se izrazitom nivelizacijom strukture sastojine, stagnacijom obnove i smanjenom vitalnošću stabala. Dosta neprikladno, nastojeći se pridržavati Leibundguta, 1982 nazvali smo je "stadijem optimuma". Nakon faze starenja kao posljednje etape stadija optimuma, počinje masovnije odumiranje stabala i dugoročno smanjivanje zalihe, koje smo nazvali "stadijem raspada" (si. 3). U okviru ovog stadija razlikuju se faze obnove i faze dvoetažne izgradnje. Navedene promjene odvijaju se na većoj povšini mozaički nepravilno, međutim šire gledano, odvijaju se zakonito i istovremeno na raznom stupnju, zavisno od sastava prašume. Konkretnije ih je moguće pratiti na uže određenim površinama (otprilike 0,5—1,5 ha), tj. površinama koje u mozaiku razvojnih stadija i faza zauzima jedna razvojna faza. Utanovili smo da variranje zalihe na takvim usko određenim površinama za vrijeme čitavog razvojnog ciklusa u takvom ekosustavu iznosi i do 50% (si. 1). Ovo se variranje pri povećanju površine kojom su obuhvaćene i daljnje razvojne faze brzo smanjuje. Na površini od 10—12 ha pada na 20—25%, a kod površine veće od 30 ha ovo variranje, i u slučaju uobičajenih priodnih katastrofa, pada ispod 10%. Prosječna zaliha za cijelu jelovo-(smrekovo)- bukovu prašumu veličine preko 30 ha kreće se između 720—750 m3 po 1 ha. Uobičajeni prirast na po vršini do 1,0 ha približno se kreće, zavisno od razvojne faze, između 5—9 m3 po ha, međutim već na površini od oko 10 ha iznosi 7—8 m3 po ha. Razred debelih stabala (preko 52 cm) predstavlja ukupno 75—78% zalihe, međutim u tzv. terminalnoj fazi čini i do 90%. Udio veoma debelih stabala (preko 72 cm) čini 41—45% od ukupne drvne zalihe. Prosječni broj stabala s debljinom preko 72 cm po 1 ha u prašumama s prevagom zastupljenosti bukve (iznad 50%) iznosi 16—18 stabala po 1 ha, a u prašumama s prevagom četinjača (jela i smreka zajedno iznad 60%) 25— 29 stabala po 1 ha. Prosječan broj stabala po 1 ha s debljinom preko 100 cm je 3—4 (od toga 2—3 jele). Debljinu veću od 130 cm dosegne proječno samo jedno stablo na 3—4 ha površine, a od stabala koja dosegnu takvu debljinu u cijeloj prašumi jela čini oko 75%. Debljinu preko 150 cm dosegne otprilike samo jedno stablo (u pravilu jela, rijetko smreka) na oko 10.000 debelih stabala. Plošni udio faze obnove čini 15—20% od površine prašume. Broj jedinki obnove od visine 0,2 m do debljine 2 cm, značajno se razlikuje zavisno od vegetacijskog stupnja, razvojne faze i zastupljenosti drveća. U jelovo-bukovom (5.) vegetacijskom stupnju prosječno se kreće od 8.100 do 9.900 jedinki po 1 ha. Međutim u stadiju raspada i u fazi obnove doseže 21.700—25.600 jedinki po 1 ha. U 6. (smrekovo-bukovo-jelovom) vegetacijskom stupnju prosječni broj iznosi 1.400—1.800 jedinki po 1 ha, dok u naprednijoj fazi raspada doseže 3.800—5.100 jedinki po 1 ha. Za vrijeme napredne faze stadija dorastanja (intenzivnog rasta) i stadija optimuma (terminalna faza prema May eru 1978 i Prpiću 1994) obnova u pravilu stagnira, tako daje broj jedinki obnove s visinom iznad 20 cm neznatan. Tipična obnova ovih šumskih ekosustava je dugo vrijeme potiskivanja (snažne zasjene) jedinki obnove i donjeg sloja. Kao posljedica tog snažnog zastiranja javlja se izrazito usporeni rast kako u širinu tako i u visinu. Ovo pri- Sl. 4. Tijek debljinskog rasta jele u bukovo-jelovoj prašumi na lokacijama Sl. 3. Bukovo-jelova prašuma u prirodnom rezervatu. Badinska prašuma u Mlačik i Badin. 1 - pojedinačno analizirana stabla, 2 - prosječan tijek. naprednoj fazi stadija raspada. Bild 4 Verlauf des Duchmesserwachstums der Tanne im Buchen-Tannen Bild 3 Buchen-Tannen-Urwald im Naturreservat. Badinska Prašuma in der Unvald von Mlačik und Badin. 1 - einzeln analysierte Bdume, 2 fortschreitenden Phase des Zerfallstadiums. Durchschnittsverlauf. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 121 <-- 121 --> PDF |
S. Korpel: RAZVOJ 1 STRUKTURA BUKOVO-JELOVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA . Šumarski lisl br. 3—i, CXX (1996), 203—208 5). Usprkos navedenim činjenicama, poznavanje dinamike prašume određenih ekosustava dobar je naputak za obrazlaganje načela i značajki preborne šume, kao prirodi najbližeg (usmjerenog) gospodarenja šumom (Prpić 1979, 1994, Schtitz 1989). Pomoću pogodne transformacije značajki (parametara) i svojstava bukovo-( smrekovo)-jelove prašume moguće je postići stabilne, proizvodno i funkcionalno djelotvorne preborne šume (si. 6). Prirodna šuma (prašuma), usprkos svoje izrazite raznodobnosti, postupno gubi na visinskoj izdiferenciranosti i poprima oblik jednoslojne gradnje. Karakteristična preborna struktura, uravnotežena preborna šuma nije prirodni fenomen. Ona nestaje i moguće ju je trajno održati samo sistematičnim planskim šumskim gospodarenjem, tj. sustavnim prebornim sječama (Schiitz 1989). I uravnotežena preborna šuma s optimalnom strukturom, s vertikalnim sklopom, bez prebornih sječa, prepuštena samoregulacijskim procesima postepeno osiromašuje stablima donje i srednje etaže i pretvara se u jednoslojnu strukturu s horizontalnim sklopom. Na temelju usporednih analiza prebornih šuma na području prirodne raširenosti bukve, jele i smeke, utvrdili smo koje značajke, koje taksacijske veličine i bitne procese treba eliminirati, transformirati, poticati,te u kojoj mjeri i kojom proporcionalnošću. Iz usporednog pregleda proizlazi da se samo neke značajke (veličine) prašume prenose u prebornu šumu približno jednakom proporcionalnošću. To je zastupljenost drveća, uobičajeni i prosječni periodični volumni prirast (otprilike 7—8 m3) i površinski sklop. Kod većine hitnijih značajki i pojava potrebno je prilikom transformacije proporcionalnost ili smanjiti na polovicu ili udvostručiti. Brojka 2 javlja se kao najčešći (najpovolj ponicka Kuta (12 SlDvensk.1 Cupča) odjel 161a drvna zaliha (Vorrat) r 1930 SI. 7. Tijek prirodne obnove i visinskog rasta jele (1) i smreke (2) ovisno o starosti (kalendarske starosti) i promjenama drvne zalihe u mješovitoj prebornoj šumi (Prirodni rezervat Ponieka Huta, Šumsko dobro Slovenska Cupča, sastojina 161a). Bild 7 Der Verlauf der Naturverjiingung und Hohenwaehstums der Tanne (I) und Fichte (2) abhdngend vom Alter und Holzvorratsdnderung im gemischten Plenterwald (Naturreservat Ponickd Huta, Waldgut Slovenska Lupča, Bestand 161a). niji) transformacijski faktor. U prašumi se fiziološki granične (za života dosegnute) debljine (koje iznose otprilike 130—150 cm za jelu i smreku, 110—120 cm za bukvu) planirano smanjuju na otprilike 70—80 cm, odnosno 60 cm. Za ovo je dovoljno razdoblje od oko 180—200 godina, tj. otprilike polovica razvojnog ciklusa. Prosječna zaliha po 1 ha treba se smanjiti na otprilike polovicu (sa 750 na 350—400 m3), maksimalna zaliha (s 1.000 na 500 m3 po ha), udio debelih stabala (sa 75% na 35^0% ) i vrlo debelih stabala (s 40 na 20%). Prosječno vrijeme izrazitog usporavanja početnog rasta zbog snažne zasjene skraćuje se otprilike na polovicu (sa 75—85 godina na 30—40 godina) (si. 7, 8) kao i prosječno vrijeme debljinskog pomaka (za 4 cm debljinski stupanj) stabala srednjeg i gornjeg sloja (s 15— 20 godina na 7—9 godina). Iz polovičnog trajanja proizvodnog ciklusa proistekao je dvostruki površinski opseg obnove (s 15—20% na 30—40% ukupne površine) i otprilike dvostruka količina jedinki biološki osigurane obnove (s visinom iznad 20 cm). Iz cjelokupnog razvojnog ciklusa prašume eliminira se stadij optimuma (terminalni), napredna faza stadija dorastanja, čime se istovremeno eliminiraju etape sa stagnacijom obnove. Na nižoj razini zaliha, dolazi do ekološkog i proizvodnog spajanja stadija intenzivnog rasta sa stadijem raspada u kojem se vrši preborna sječa radi postizanja trajnosti obnove. Optimalna zaliha stabilne (uravnotežene) jelovo( smrekovo)-bukove preborne šume, s dobrim proizvodnim mogućnostima, trebala bi se na kvalitetnijim staništima, zavisno od udjela drveća, kretati u rasponu od 350—450 m3 po 1 ha. U interesu kontinuirano ujednačenog ostvarivanja pirasta, stalne obnove i pozitivnih visinskih pomaka matičnih stabala, zaliha ne bi smjela pasti ispod 300 m3 niti porasti iznad 500 m3 po 1 ha (Holubčik 1962, Matić 1979, Schiitz 1989). Kada je zaliha veća od 450 m3, prednost u pogledu obnove i rasta (u visinskim pomacima) daje se jeli u odnosu na smreku i bukvu. Kod zalihe koja iznosi 350—400 m3 po 1 ha stvaraju se uvjeti (prije svega svjetlosni uvjeti) koji su pogodni za obnovu i odrastanje svih triju vrsta stabala (si. 7). Kada se kod povećane zastupljenosti bukve prekorači zaliha od 400 m3 po 1 ha, nastaju teškoće u trajnosti obnove i u kontinuiranosti visinskih pomaka. Sume kojima se može dobro upravljati i koje su pogodne za obnovu jesu preborne šume s finalnom debljinom do 70 cm, kada uobičajni prirast, (odnosno prosječni periodični prirast) iznosi oko 7—8 m3 po 1 ha. Zalihe iznad 450 m3 obično su povezane s finalniim debljinama iznad 80 cm. Kod ovakvih debljina prerada je ograničena, transport otežan, a ekonomičnost eksploatacije smanjena (povećane štete u donjem sloju i podrastu). |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 122 <-- 122 --> PDF |
Š. Korpel: RAZVOJ 1 STRUKTURA BUKOVO-JELOVIH PRAŠUMA I NJIHOVA PRIMJENA KOD GOSPODARENJA Šumarski list br. 3—4, CXX (1996), 203—208 s/v-; ,—,—,—,—,—,—,—,—,—,—,— u i—i—<-._*—,—,—,—-——, , — . 10 30 50 70 90 110 130 godina 10 30 50 70 90 110 130 godina starost (Alter) Oanre) starost (Jahre) Oanre) Zvuči paradoksalno da bukva koja u prašumskim formacijama predstavlja element koji povećava starosnu i visinsku diferecijaciju, u prebornim šumama povećava opasnost od nepravilne obnove i narušavanja strukture sastojine, posebice kod izostanka redovne eksploatacije u svrhu preborne sječe. SI. 8. Tijek visinskog rasta (A) i kontinuiranog visinskog prirasta (B) jele u bukovo-jelovoj mješovitoj prebornoj šumi (Šumsko dobro Mnfšek. LZ Margecany, sastojina 180) (prema Holubčfku 1962). Bild 8 Verlauf des Hohenwachstums (A) und des kontinuirten Hohenzuwachses (B) der Tanne im gemischten Buchen-Tannen Plenterwald (Waldgut Mnišek, LZ Margecany, Bestand 180) (Laut Holbučki 1962). 4. ZAKLJUČCI Poznavanje karaktera i dinamike prašume određenih šumskih zajednica predstavlja vrlo vrijedan naputak za transformiranje (pregradnju) prašume u usmjeravane preborne šume. Prašuma ne predstavlja model koji se može izravno prenijeti na preborno načelo. Struktura i proporcinalnost prašume kroz većinu trajanja razvojnog ciklusa znatno se razlikuje od preborne šume. Prašuma se značajno približuje prebornoj šumi u etapi u kojoj nakon njniže drvne zalihe dolazi do intenzivnog volumnog prirasta. U toj etapi razvoja dobna i visinska diferencijacija je najveća, pa je stoga nazvana prebornom fazom. Usporedbom bukovo-jelovih (smrekovih) prašuma s bukovo-jelovim prebornim šumama koje su nastale transformacijom nekadašnjih prirodnih šuma, ustanovila se potreba za prilagodbom (uređenjem) proporcijonalnosti bitnih značajki, taksacijskih veličina, odnosno za eliminiranjem ili poticanjem značajnih procesa. Potvrdilo se da ih većinom treba reducirati pri bližno na polovicu. To se odnosi na vrijeme koje je potrebno za postizanje finalnih debljina u odnosu na cijeli razvojni ciklus, zatim na trajanje doba zastarčivanja, na doba debljinskih pomaka, prosječne i maksimalne drvne zalihe, udjela debelih i vrlo debelih stabala. Na temelju polovičnih vremenskih pokazatelja, ukazala se potreba za dvostrukom veličinom površine obnove i dvostrukim brojem biološki osiguranih jedinki obnove (s visinim većom od 20 cm). Potrebno je eliminirati one etape razvojnog ciklusa u kojima se samoredukcijom oslobađa prostor donjeg i srednjeg sloja, a obnova stagnira. To se odnosi na naprednu fazu dorastanja i na cijeli stadij optimuma (terminalnu fazu). Uspjeh transformiranja leži u kontinuiranom spajanju stadija dorastanja s fazom obnove pomoću sistematskog reduciranja zaliha za akumulirani prirast u obliku vrlo debelih i debelih stabala, čime se nadomješta stadij raspada. LITERATURA B u r g a n, J., 1970: Prfspevok k problematike prevodov v TANAP- u. Zbornik prac o Tatranskom narodnom parku, 12, s. 335380. H o 1 u b č i k, M., 1960: O vyvoji, prirastku a strukture vyberkovych lesov lesneho zavodu Smolnicka Huta. Matematicko-štatisticke metody v hospodarskej uprave a pestovani lesa. Vydav. SAV, Bratislava, s. 77-186. H o 1 u b č i k, M., 1962: Prfspevok k otazke priestorovej vystavby vyberkoveho lesa, jej zmeny a produkcie na prfklade ploch v Smolnfckej Hute. Vedecke prace VULH v Banskej Štiavnici, s. 97-196. Korpel´ , Š., 1995: Die Urvalder der Westkarpaten. Stuttgart-Jena- New York, 310 s. Korpel´ , S., Saniga , M., 1993: Vyberny hospodarsky sposob. Matica lesnfcka, Pisek, 127 s. Leibundgut , H., 1982: Europaische Urwalder der Bergstufe. Bern, Haupt. Mayer , H., 1978: Liber die Bedeutung der Urwaldforschung fur den Gebirgswaldbau. Allgem. Forstzeitschr., 24, 691-693. Matić , S., 1979: Ekološke i strukturne karakteristike prebornih šuma jele i bukve u Gorskom Kotaru. Drugi Kongres ekologa Jugoslavije, Zagreb, 741-765. Prpić, B., 1979: Struktura i funkcioniranje prašume bukve i jele (Abieti- Fagetum illyricum Horv. 1938) u Dinaridima SR Hrvatske, Drugi kongres ekologa Jugoslavije, Zagreb, 899-924. Prpić, B., Seletković, E., Vukelić, J„ 1994: Der Urwald Corkova Uvala — ein Modeli fiir den multifunktionalen Buchen-Tannen-Planterwald. Ergebnisse d. 7. IUFRO-Tannensymposiums. Mainz, 250-253. S c h u t z, J.-Ph., 1989: Der Plenterbetrieb. ETH Zurich, 54 s. Thoma s ius , H., 1992: Prinzipien eines okologisch orientieren Waldbaus. Forstwiss. Cbl. Ill, 141-155. |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1996 str. 123 <-- 123 --> PDF |
SCHLUfiFOLGERUNGEN: Kenntnisse iiber den Charakter und Dynamik einiger Urwaldgesellschaften ist ein guter Weg zur Transformation des Urwalds in die gerichteten Plenterwdlder. Der Urwald ist kein unmittelbar in das Plenterprinzip iibertragendes Modeli. Die Struktur und Proportionalitdt des Urwalds im Laufe des grofiten Zyklusteils unterscheiden sich bedeutend vom Plenterwald. Der Urwald ndhert sich besonders dem Plenterwald in der Etappe in welcher nach dem niedrigsten Holzvorrat zum intensiven Volumenzuwachs kommt. In dieser Entwicklungsetappe sind die Alters-und Hohendifferenzierungen am hochsten, deshalb nennt man sie Plenterphase. Nach Vergleich der Buchen-Tannen (Fichten)-Urwdlder mit den Buchen- Tannen Plenterwaldern, die durch Transformation der einstigen Naturwdlder enstanden sind, hat man den Bedarf nach Anpassung der Haupteigenschaftsund Waldtaxierungswerten-Proportionalitdten, sowie nach einer Elimination oder Anregen der bedeutsamen Prozesse festgestellt. Es wurde bestdtigt, dafi sie meistens um die Halfte reduziert sein miissen. Dies bezieht sich auf die Zeit fiir Erreichung der Endstdrken im Verhaltnis mit dem ganzen lEntwicklungszyklus, welter auf die Dauer des Zuriickdrangens (des Wachstums), auf die Zeit der Durchmesserrucke, des Durchschnitts-und Hochstholzvorrats, und des Antels der dicken und sehr dicken Bdume. Aufgrund der Halbzeitanzeiger hat man den Bedarf nach der doppelten Grofie der Verjiingungsoberflache und nach der doppelten Anzahl der biologisch versicherten Verjungungseinheiten (hoher als 20 cm) festgestellt. Man soil die Entwicklungsetappen eliminieren, in welchen durch Selbstreduktion der Raum der unteren und mittleren Schicht befreit ist, und die Verjiingung stagniert. Es bezieht sich auf die fortschreitende Aufwachssphase und auf das ganze Optimumstadium (Terminalphase). Der Transformierungserfolg liegt in einer kontinuierten Verbindung des Aufwachssstadiums und des Verjungsstadiums mit Hilfe einer systematischen Reduzierung des Vorratsfiir den akkumulierten Zuwachs in Form sehr dicker und dicker Bdume, womit das Zerfallstadium ersetzt wird. |