DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1995 str. 31     <-- 31 -->        PDF

D. Diminić, M. Glavaš, B. Hrašovec: MIKOZE I ŠTETNI INSERTI U KULTURAMA CRNOG BORA Šumarski list br. 7—8, CXIX (1995), 245—252
ji uzrokuje klorozu i osip borovih iglica (Butin 1973,
Minter & Millar 1980, Glavaš 1981, Fonseca 1981), a
drugi za saprofita.


U nas gljivu spominje Glavaš (1981) na iglicama
alepskog i primorskog bora u Dalmaciji, te Diminić et
al. (1993) na iglicama alepskog i crnog bora u Istri.
Cyclaneusma niveumje česta i rasprostranjena. Utvrđena
je na iglicama borova u krošnji i u mnogo većem broju
na iglicama s tla. U krošnji borova gljiva je utvrđena
samo na dvogodišnjim i starijim iglicama (Diminić
1994).


Na Crikveničko-vinodolskom području ova je mikoza
utvrđena na iglicama crnog bora u kulturama Klenovica,
Vinište i Ravna strana. Cyclaneusma niveum je
u tim kulturama prisutna bez neke značajnije štete za
same borove.


CENANGIUM FER UGINOSUM Fr.
Gljiva Cenangium ferruginosum Fr. dolazi na vrstama
roda Pinus. Rasprostranjena je u Europi, Aziji i Sjevernoj
Americi (Kalandra et al. 1960, Kobayashi
&Mamiya 1963, Brown 1968, Sinclar &Hudler
1980).
Cenangium ferruginosum navodi se u literaturi kao
česta saprofitska gljiva na borovim granama, koja se povremeno
ponaša kao parazit slabosti i tada je u stanju
uzrokovati sušenje izbojakai grana (Brown 1968, Lanier
etal. 1976).


Na istraživanom području gljiva je zabilježena na
crnom boru u kulturi Pališin na pojedinim donjim suhim
granama. Cenangium ferruginosum je u toj kulturi
slabo prisutna, bez nekog značajnijeg štetnog utjecaja.


LOPHODERMIUM SEDITIOSUM MINTER, STALEY
ET MILLAR


Domaćini ove gljive jesu vrste iz roda Pinus, a rasprostranjena
je u Europi i Sjevernoj Americi. Medu različitim
Eophodermium vrstama Lophodermium seditiosum
se smatra za jakog patogena koji napada mlade
iglice, uzrokuje njihovu nekrozu i osip. Uslijed jakog
napada sadnice ili mladi borovi mogu odumrijeti (Minter
& Millar 1978).


Gljiva je utvrđena u malom intenzitetu na borovima
u kulturi Pališin, bez neke značajnije štete za njih.


TRUNCATELLA HARTIGII(TUB.) STAY.
Truncatella hartigii dolazi na različitim vrstama četinjača
(Sutton 1980). Zabilježena je u Europi i Sjevernoj
Americi (Brown 1968).
Glavaš (1988) zaključuje daje Truncatella hartigii
vrlo česta na iglicama alepskog bora i pinije u Dalmaciji.
Napominje da se gljiva ponaša kao saprofit i da nema
utjecaja na njihovo sušenje. Rezultati istraživanja mikoza
borova u Istri potvrdili su navedeno (Diminić
1994).
Truncatella hartigii konstatirana je na iglicama i češerima
borova u kulturi Klenovica.


UTVRĐENI ŠTETNI INSEKTI — INSECTS


ERNOBIUS SP. THOMSON
Na tankim granama (2 i 3 godišnjim izbojima) borova
mogu se često kao sekundarni štetnici pojaviti drvaši
ili kuckari, pripadnici roda Ernobius (Anobiidae; Coleoptera).
U znanstvenim radovima spominju se 4 vrste:
Ernobius nigrinus Sturm,_ii. pini Sturm, E. longicornis
Sturm i E. angusticolisRatz. (Schwenke 1974; Kovačević
1956;Kudela 1970). Najčešća vrst tankih
borovih grana je E. nigrinus. Ličinke spomenutih vrsta
izgrizaju unutrašnjost odrvenjelih izbojaka fiziološki
oslabljenih borova. Njihova je pojava uvijek vezana uz
prethodni napad nekog primarnog štetnika (npr. potkornjaka,
malog borova srčikara, Blastophagus minorWtg.
pri dopunskom žderanju ili borovog savijača Rhyacionia
buoliana Ben. et Schiff.). Zanimljivo je napomenuti
da pridolazak kuckara može biti uvjetovan i mikološkim
čimbenicima. Ličinke E. nigrinus nalažene su u
dvogodišnjim izbojcima crnog bora koji je bio napad-´
nutmikozomBrunchorstiapinea(Siepmann apudSchwenke
1974).


Biologija svih navedenih vrsta površno je proučena
djelomice i radi njihova sekundarnog karaktera no mogućnost
postojanja tješnje veze između njihove bioekologije
i razvoja parazitskih borovih mikoza upućuje na
detaljnija istraživanja ovih vrsta.


Ličinke kuckara utvrđene su na svim istraživanim
lokalitetima s različitim intenzitetom pojave. Mjesta nalaza
ove vrste jesu jednogodišnji i dvogodišnji izbojci
crnog bora na kojima su nekrotirane sve iglice. Unutrašnjost
izbojka oštećena je tako daje sačuvana samo srčika
dok je drvenasti dio nepravilno izgrižen i ispunjen
ekskrementima ličinaka. Kuckari su u izbojcima nalaženi
sami ili zajedno s gljivom Sphaeropsis sapinea.


LEUCASPIS SP. TARGIONI-TOZZETTI


U području Sredozemlja pridolazi nekoliko vrsta borovih
štitastih uši (Diaspididae; Homoptera) s dvije najčešće
vrste: Leucaspis pusilla Loew i L. loewi Colvee
(Cecconi 1924; Kovačević 1956; Schwenke