DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-8/1995 str. 31 <-- 31 --> PDF |
D. Diminić, M. Glavaš, B. Hrašovec: MIKOZE I ŠTETNI INSERTI U KULTURAMA CRNOG BORA Šumarski list br. 7—8, CXIX (1995), 245—252 ji uzrokuje klorozu i osip borovih iglica (Butin 1973, Minter & Millar 1980, Glavaš 1981, Fonseca 1981), a drugi za saprofita. U nas gljivu spominje Glavaš (1981) na iglicama alepskog i primorskog bora u Dalmaciji, te Diminić et al. (1993) na iglicama alepskog i crnog bora u Istri. Cyclaneusma niveumje česta i rasprostranjena. Utvrđena je na iglicama borova u krošnji i u mnogo većem broju na iglicama s tla. U krošnji borova gljiva je utvrđena samo na dvogodišnjim i starijim iglicama (Diminić 1994). Na Crikveničko-vinodolskom području ova je mikoza utvrđena na iglicama crnog bora u kulturama Klenovica, Vinište i Ravna strana. Cyclaneusma niveum je u tim kulturama prisutna bez neke značajnije štete za same borove. CENANGIUM FER UGINOSUM Fr. Gljiva Cenangium ferruginosum Fr. dolazi na vrstama roda Pinus. Rasprostranjena je u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi (Kalandra et al. 1960, Kobayashi &Mamiya 1963, Brown 1968, Sinclar &Hudler 1980). Cenangium ferruginosum navodi se u literaturi kao česta saprofitska gljiva na borovim granama, koja se povremeno ponaša kao parazit slabosti i tada je u stanju uzrokovati sušenje izbojakai grana (Brown 1968, Lanier etal. 1976). Na istraživanom području gljiva je zabilježena na crnom boru u kulturi Pališin na pojedinim donjim suhim granama. Cenangium ferruginosum je u toj kulturi slabo prisutna, bez nekog značajnijeg štetnog utjecaja. LOPHODERMIUM SEDITIOSUM MINTER, STALEY ET MILLAR Domaćini ove gljive jesu vrste iz roda Pinus, a rasprostranjena je u Europi i Sjevernoj Americi. Medu različitim Eophodermium vrstama Lophodermium seditiosum se smatra za jakog patogena koji napada mlade iglice, uzrokuje njihovu nekrozu i osip. Uslijed jakog napada sadnice ili mladi borovi mogu odumrijeti (Minter & Millar 1978). Gljiva je utvrđena u malom intenzitetu na borovima u kulturi Pališin, bez neke značajnije štete za njih. TRUNCATELLA HARTIGII(TUB.) STAY. Truncatella hartigii dolazi na različitim vrstama četinjača (Sutton 1980). Zabilježena je u Europi i Sjevernoj Americi (Brown 1968). Glavaš (1988) zaključuje daje Truncatella hartigii vrlo česta na iglicama alepskog bora i pinije u Dalmaciji. Napominje da se gljiva ponaša kao saprofit i da nema utjecaja na njihovo sušenje. Rezultati istraživanja mikoza borova u Istri potvrdili su navedeno (Diminić 1994). Truncatella hartigii konstatirana je na iglicama i češerima borova u kulturi Klenovica. UTVRĐENI ŠTETNI INSEKTI — INSECTS ERNOBIUS SP. THOMSON Na tankim granama (2 i 3 godišnjim izbojima) borova mogu se često kao sekundarni štetnici pojaviti drvaši ili kuckari, pripadnici roda Ernobius (Anobiidae; Coleoptera). U znanstvenim radovima spominju se 4 vrste: Ernobius nigrinus Sturm,_ii. pini Sturm, E. longicornis Sturm i E. angusticolisRatz. (Schwenke 1974; Kovačević 1956;Kudela 1970). Najčešća vrst tankih borovih grana je E. nigrinus. Ličinke spomenutih vrsta izgrizaju unutrašnjost odrvenjelih izbojaka fiziološki oslabljenih borova. Njihova je pojava uvijek vezana uz prethodni napad nekog primarnog štetnika (npr. potkornjaka, malog borova srčikara, Blastophagus minorWtg. pri dopunskom žderanju ili borovog savijača Rhyacionia buoliana Ben. et Schiff.). Zanimljivo je napomenuti da pridolazak kuckara može biti uvjetovan i mikološkim čimbenicima. Ličinke E. nigrinus nalažene su u dvogodišnjim izbojcima crnog bora koji je bio napad-´ nutmikozomBrunchorstiapinea(Siepmann apudSchwenke 1974). Biologija svih navedenih vrsta površno je proučena djelomice i radi njihova sekundarnog karaktera no mogućnost postojanja tješnje veze između njihove bioekologije i razvoja parazitskih borovih mikoza upućuje na detaljnija istraživanja ovih vrsta. Ličinke kuckara utvrđene su na svim istraživanim lokalitetima s različitim intenzitetom pojave. Mjesta nalaza ove vrste jesu jednogodišnji i dvogodišnji izbojci crnog bora na kojima su nekrotirane sve iglice. Unutrašnjost izbojka oštećena je tako daje sačuvana samo srčika dok je drvenasti dio nepravilno izgrižen i ispunjen ekskrementima ličinaka. Kuckari su u izbojcima nalaženi sami ili zajedno s gljivom Sphaeropsis sapinea. LEUCASPIS SP. TARGIONI-TOZZETTI U području Sredozemlja pridolazi nekoliko vrsta borovih štitastih uši (Diaspididae; Homoptera) s dvije najčešće vrste: Leucaspis pusilla Loew i L. loewi Colvee (Cecconi 1924; Kovačević 1956; Schwenke |