DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 67 <-- 67 --> PDF |
IN MEMORIAM IVAN DUJANIĆ 1932-1992. Nakon kratkotrajne podmukle bolesti tiho je prestalo kucati srce našeg dragog Duje na veliku žalost njegovih najbližih, te mnogobrojnih prijatelja i znanaca. Njegovim preranim odlaskom naša šumarska struka ostala je siromašnija za još jedan plemeniti i sadržajniji život. Ivan Duje Dujanić rođen je slučajno u Senju, gdje mu je u to vrijeme službovao otac. Svog mjesta rođenja jedva se prisjeća, jer je otac, odmah po njegovu rođenju, bio premješten. Iako su mu roditelji rodom iz Istre, malom Ivanu stjecajem okolnosti nije bilo suđeno da se rodi i odraste u ovom divnom kutku naše domovine. Osnovnu školu pohađa u Crikvenici i Glini, a sedmoljetku (nižu gimnaziju) u Petrinji. Nakon uspješno položene male mature zapošljava se na godinu dana u Poduzeću za iskorištavanje šuma Sisak, a zatim se uspijeva upisati u renomiranu Srednju (saveznu) šumarsku školu za krš u Splitu. Za četverogodišnjeg školovanja od 1948—1952. g. prolazi kroz ruke vrsnih šumarskih nastavnika, što je bila puna garancija zavidne stručne razine završenih šumarskih tehničara. Po završetku mature zapošljava se na godinu dana u Šumskom gospodarstvu »Viševica«, Rijeka — Odjelu za uređivanje šuma, do odlaska u vojsku. Ovaj prvi doticaj s uređivanjem šuma na početku radnog vijeka odredio mu je daljnju sudbinu. Zavolio je ovu tešku i zahtjevnu šumarsku disciplinu kojoj će pokloniti najbolje godine svog života. Dujina urođena točnost, urednost, smisao za rad s preciznim geodetskim instrumentima i tehnička perfekcija kod izrade karata došla je do punog izražaja. U tome ga ni u jednom trenutku nije pokolebao teški terenski rad u šumama Gorskog kotara, Velike Kapele, Velebita, Učke i drugih susjednih šumskih predjela. Nedostatak vozila i slaba otvorenost šuma nalagali su višednevni smještaj u neadekvatnim šumskim nastambama, lošu prehranu i cjelodnevna iscrpljujuća pješačenja; često i u nepovoljnim klimatskim prilikama. U takvom tempu izdržao je Duje skoro dva desetljeća, od 1952-1972. g., uz dva kraća prekida od ukupno dvije godine i to najprije zbog vojske, a zatim rada u šumariji Crni Lug, 1957/ 58. g., na mjestu kontrolnog lugara. Stručni ispit polaže 1956. godine što mu omogućuje napredovanje u službi, pa tako 1962. g. postaje referent uređivanja šuma. Potvrdu o njegovu uspješnu radu nalazimo u više godišnjih ocjena datih od rukovoditelja tadašnjih službi uređivanja šuma. U većini ocjena osobito se ističe njegovo vrlo dobro poznavanje poslova na uređivanju šuma, kao i visoka razina izrade tehnički dotjeranih nacrta i matrica, sačinjenih iz podataka njegove precizne izmjere na terenu i izračunavanja podataka. Vjerodostojnost takvih ocjena potvrdila se i kasnije prilikom izrade novih karata od strane novoosnovanih sekcija za ured ivanje šuma nakon 1972. godine. I tada su njegovi precizni temeljni nacrti u cijelosti poslužili kao valjane podloge kod izrade novih nacrta. Za njegovog višegodišnjeg rada u uređivanju šuma događaju se česte organizacijske promjene, koje se najčešće negativno odražavaju na njezinu kvalitetu. Takva su zbivanja nažalost krajem 1972. godine stvorila preduvjete za konačnu likvidaciju poznate nasljednice Službe uređivanja šuma nekadašnje sušačke direkcije šuma. Zahvaljujući dobroj volji novoformiranog trgovačkog poduzeća »Drvo«, gotovo je svim šumarskim stručnjacima iz uređivanja šuma bio osiguran posao. U nemogućnosti nastavka obavljanja dotadašnjih poslova, većina stručnjaka bila je prisiljena prihvatiti poslove u »Drvu« u okviru njegove isključive trgovačke djelatnosti. Tako je Ivan bio raspoređen za šefa skladišta konsignacije u Sektoru vanjske trgovine, u razdoblju od 1973. g. do odlaska u mirovinu, sredinom 1991. godine. Osim toga u kraćem vremenu, od 1980-1983. g., obavlja i dodatne poslove referenta općih poslova. Vrijedno je istaknuti njegovu ljubav prema filateliji, pa je to sigurno jedan od rijetkih šumara-filatelista. Ovaj njegov hobi pogotovo je zanimljiv za našu struku, jer je Duje uspio prirediti više tematskih zbirki iz šumarstva, srodnih prirodnih znanosti i ostalih područja, koje su dobile visoke nagrade na više domaćih i međunarodnih izložbi. Zanimanje za sakupljanje marki pokazuje već 1949. godine, ali se time intenzivno počeo baviti 1965. g., kad se učlanio u Filatelističko društvo »Rijeka«, gdje će obavljati odgovorne funkcije, od 1975—1992. godine. Propagira ljubav sakupljanja maraka, osobito među mlađim naraštajem, jer kako je često govorio: »To je zabava i uživanje kojim se proširuje opća kultura, a razvija se veća odgojna, obrazovna i uopće stvaralačka vrijednost svakog poklonika ovog hobija.« Međutim, njegova ljubav bila su putovanja i istraživanja, ali za to nije imao mogućnosti, pa su mu u pomoć priskočile njegove marke s kojima je u mislima brodio tim nedokučivim prostranstvima. Smatram da bi naša struka dobro učinila kad bi otkupila zbirke iz područja šumarstva, koje bi se potom mogle izložiti na nekim istaknutim mjestima u našim šumarskim ustanovama. Nažalost opaka bolest, nakon odlaska u mirovinu, naprasno prekida njegov životni put. Kada smo mogli očekivati njegove nove uspjehe u području filatelije a smireniji život u krugu svojih najbližih, dogodilo se ono najgore. Opraštajući se na kraju od mog prijatelja Duje, želio bih njegovu suprugu, djecu i unuke, te ostalu rodbinu, prijatelje i znance upoznati s jednom misli Martina Kessela, koji kaže: »Sasvim je izlišno pitati ima li život ili nema nekakav smisao. On ima onakav smisao kakav mu mi dajemo.« U tom pogledu život našeg Duje imao je zaista pravi smisao. Mr. Vice Ivančević |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 68 <-- 68 --> PDF |
ŽELJKO ŠKRGATIĆ 1913-1994. Iznenada nas je napustio još jedan član našeg društva. 4. 2. 1994. umro je inž. Zeljko Škrgatić. Inž. Željko Škrgatić rođen je 1913. godine u Požegi. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a sjedio je u razredu s mnogim kasnije poznatim osobama iz kulturnog, znanstvenog i stručnog života Zagreba. Šumarski fakultet završio je u Zagrebu, a u službu je stupio kao pripravnik 1940. godine na Sušaku u Direkciji šuma. 1941. godine biva premješten u Gospić gdje je tada osnovana Direkcija šuma za Liku, što je zapravo preseljenje Direkcije sa Sušaka koji je tada bio pod talijanskom okupacijom. U Direkciji u Gospiću inž. Škrgatić radi u grad evinskom odjelu, a kao mladom stručnjaku povjerava mu se vođenje izgradnje nove zgrade Direkcije pod stručnim nadzorom iskusnog inž. Despota. Ovo je bila prilika koju je inž. Škrgatić obilato iskoristio, zavolio to područje, te su kroz čitav kasniji njegov radni vijek visokogradnje bile u središtu njegovog stručnog interesa. Tijekom 1943. godine inž. Škrgatić odlazi na službu u Pleternicu te nakon kraćeg rada u Daruvaru 1946. godine odlazi u Novu Gradišku gdje ostaje 18 godina, do 1964. godine. Za službe u Novoj Gradiški postaje tehničkim direktorom Šumskog građevinskog podu- DRAGUTIN KOMLINOVIĆ, dipl. inž. šumarstva 1907.-1993. Kada se sa prijateljem u visokoj starosnoj dobi obnavljaju uspomene i sjećanja na prošlost i na prijeđeni životni put, osobito ako su životni putevi imali bezbroj dodira i sukladnosti, onda je to ugodno i vedro, ukazuje na smisao i korist života. Ako se uspomene i sjećanja obnavljaju za umrlim prijateljem, onda to stvara bol i žalost, ali i utjehu da se generacijama ne izbriše uspomena, da se održi pietet umrlome, ali eto i neka besmrtnost ovim nekrologom. Ako se još utješimo kršćanskom doktrinom o besmrtnosti duše, ili Sokratskim poimanjem da je smrt slična snu, da duh ostavlja materijalno tijelo i odlazi u besmrtnost, onda materijalni odlazak s ovoga svijeta predstavlja normalni tok svega živoga. zeca 1949. godine. Naime, po završetku drugog svjetskog rata šume su bile jedini izvor sredstava za obnovu zemlje. Za eksploataciju je bilo potrebno izgraditi ili obnoviti porušene šumske prometnice, uglavnom željeznicu, jer je autotransport tek bio u začetku. Spaljene su i razorene sve lugarnice i druge gospodarske zgrade bez kojih nije bilo moguće gospodarenje šumama. Za realizaciju ovako velikog programa izgradnje šumskih prometnica i zgrada osnivana su Šumska građevna poduzeća. Na položaj tehničkog direktora takvog poduzeća u Novoj Gradiški došao je inž. Škrgatić. Najveću odgovornost za rad poduzeća snosio je, kako je poznato, upravo tehnički direktor. Za takvu su zadaću bile potrebne, uz stručne i fizičko-organizacijske sposobnosti. Pomanjkanje materijala, strojeva i radne snage stvaralo je nerješive probleme. Uz projektiranje i izgradnju šumskih željeznica, inž. Škrgatić odgojio je mnoge mlade stručnjake. Uživao je visoki stručni ugled za područje visokogradnje. Sve projekte za zgrade radio je sam, a manje je poznato da je sudjelovao na natječajima za projektiranje javnih zgrada te da je dobio prvu nagradu za stambeno-poslovnu višekatnicu u Novoj Gradiški. Njegovi stručni uspjesi pribavili su mu priznanje pretpostavljenih i nepodijeljeno poštovanje suradnika. Kao istaknuti stručnjak u području izgradnje šumskih prometnica i privred- Tako razmišljam, slažući ove retke za umrlog prijatelja i kolegu u struci, Dragu Komlinovića, dipl. inž. šumarstva. Pregledat ćemo i trajno upisati životni put. nih objekata dolazi 1964. godine u Projektni biro »Palmotićeva 45« u Zagrebu, koji je i tada bio angažiran u području šumarstva. Radio je kao samostalni projektant na izradi i nadzoru projekata javnih cesta, jer se tada dolaskom mladih građevinskih stručnjaka mijenja sadržaj rada i biro projektira objekte svih vrsta niskogradnje. Šezdesetih godina, sudjelujući u investicijskoj grupi Fonda Republike Hrvatske za gradnju dijela Jadranske turističke ceste na području Dubrovnika, projektira sve objekte (propuste i mostove) koji se pojavljuju u projektiranju cesta. Inž. Škrgatić projektira na desetke kilometara šumskih cesta na području Novske, Lipovljana i Gradiške. Sedamdesetih godina projektira prometnice novog turističkog naselja Červar kod Poreča koje postaje novi turistički grad s više od deset tisuća stanovnika. Radeći velik dio svog radnog vijeka kao projektant u Projektnom birou »Palmotićeva 45« na projektiranju javnih cesta svih kategorija, inž. Škrgatić dao je veliki stručni doprinos. Uvijek tih, nenametljiv, staložen i miran, u radu točan i temeljit, kao suradnik siguran i odgovoran, kao prijatelj odan i iskren, inž. Škrgatić bio je cijenjen i poštovan od svih kolega i suradnika. Takvog će ga zadržati u sjećanju svi koji su ga poznavali. Ing. Pavle Jurić Rođen je u Petrinji 3. rujna 1907. u gradu koji je imao tradiciju da daje zaljubljenike u šumu i u šumarski poziv. Tu u Petrinji završava gimnaziju, a Šumarski fakultet u Zagrebu, u veljači 1936. godine. Prvih nekoliko godina, od 6. srpnja 1936. do 3. rujna 1938. godine radi kao tzv. umni nadničar. Tada je postavljen kao šumarski pripravnik i od tada počinje njegova šumarska praksa i rad. Radio je u više šumarskih organizacija, u to predratno vrijeme, najduže u Direkciji šuma Banja Luka do siječnja 1944. godine, zatim kratko vrijeme u Direkciji šuma Zagreb, a od siječnja 1945. godine prelazi u Slavoniju u šumariju Okučani, Hrvatska Dubica, Pakrac, pa šumariju Rajić, u Požegu, Novsku, već kako su se tada mijenjali organizacijski odnosi u šumarstvu. Krajem 1949. godine osnivanjem šumarskog centra u Novoj Gradiški, prelazi |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 69 <-- 69 --> PDF |
na rad u taj centar, opet u nekoliko raznih organizacija, jer su se i one mijenjale. Ovdje počinje i uspon karijere inž. Komlinovića, postaje čelni čovjek u tadašnjoj šumarskoj organizaciji. Ima utjecaja u političkim organizacijama, što se pozitivno odražava i na uspon i razvoj struke. Šumarstvo dobiva u tom dijelu Slavonije jedno izrazito mjesto, razumijevanje i važnost za tu granu privrede u toj mikroregiji. Unapređuje se i dovodi u prvi plan lovstvo i otkriva IVICA MILIČIĆ 12. 8. 1935. - 14. 4. 1993. 14. travnja 1994. godine navršava se godinu dana od prerane smrti našeg Ivice, ostavljajući ga uzvišenju mira Svetog Nikole na Glavici, iznad grada Hvara u smiraju sunca, njegovi najmiliji, šumari Dalmacije i svi oni koji su osjećali svoj dug i štovanje prema Ivici, dostojno ga i srcem ispratili kao iskrenog prijatelja, dragog kolegu, poštenog čovjeka, humanistu i dušu s nadom u Svevišnjeg. U smiraju sunca s morem u obzoru rekli smo mu na oproštaju, ... imao je naš Ivica dvije velike, temeljne životne ljubavi: svoju obitelj i svoju Šumariju. U jednu i drugu ljubav ulio je sve što je imao, čitavog sebe, svu svoju dušu. U prvu i drugu ljubav ulio je svojeg Boga u kojeg je djetinjim pouzdanjem vjerovao i od kojeg se ni u najtežim svojim trenucima nije odvajao. Naprotiv, uz Njega i iz Njega crpio je snagu da izdrži ... Riječi oproštaja bile su tog četvrtka, 15. travnja 1993. godine u ime J.P. »Hrvatske šume«, Uprave šuma Split, Šumarije Hvar i Hrvatskog šumarskog njegov značaj. Osniva se osnovno šumarsko školstvo, toliko potrebno za izvođenje radova, osiguravaju se sredstva za uvođenje mehanizacije za izgradnju šumske infrastrukture. Dolazi do veće reorganizacije, pa inž. Komlinović, stekavši glas vrsnoga organizatora, prelazi 1960. godine u Zagreb u vrhovnu šumarsku upravu, gdje kao Vtor dijela područja Hrvatske uuavija inspekcijske poslove i upravnu službu, s uspjehom visoko kvalitetnog društva Dalmacije, u ime kolega, prijatelja i štovatelja našeg Ivice. Kažemo Ivice, bez puno pridjeva, oslovljavanja i službenog naziva, jer samim imenom i spominjanjem imena Ivica, sve je bilo rečeno, poznato i prepoznatljivo među šumarima Dalmacije. Ivan Miličić rođen je u Hvaru 12. kolovoza 1935. godine od majke Franke, rođene Novak iz hvarske obitelji i oca Nikole poljodjelatnika, također iz Hvara. Pradjed Ivice, gospodin Mate Miličić bio je pomorac i prvi turistički djelatnik otoka Hvara, prvi hotelijer koji je renovirao zgradu na hvarskoj rivi — obali u prvi hotel kojeg grad Hvar dobija 1930. godine imenom »Slavija «. Cjelokupna obitelj usmjerena je otvaranju hotela i svi skrbe o njegovoj opstojnosti i na svoj način unose prve korake razvoja turizma Hvara. Bilo je u obitelji i težaka i liječnika, a najviše dobrih i marljivih ljudi, pa ih zatiče kazna nacionalizacije 1948. godine. Obitelj Miličić ispašta svoju pokoru utjehom u Boga i deset prstiju zarivenih i upetih u zemlju marljivog i ustrajnog oca Nikole, priskrbljujući postojanje i život peteročlanoj obitelji. Upornim i poštenim marom oca poglavito na zemlji, ponekad ribarenjem te majkom kućanicom koja izbivanjem supruga na moru radi i na zemlji i u kući, Ivica završava osnovnu školu u Hvaru. Sklonošću Ivice te brižnim roditeljskim željama, upućuju ga 1952. godine u Srednju šumarsku školu za krš u Splitu. S ocem Nikolom ostaju dva sina Mate i Ante uporno radeći i skrbeći školovanje Ivici. Krajem 1955. godine negdje u proljeće završava školu i stječe diplomu šumarskog tehničara. Nakon ove odlazi »odužiti« svoju obvezu »armiji« u Ljubljanu i Maribor. Vraća se nakon osamnaest mjeseci u proljeće 1957. u svoj Hvar, u očev Dom, na nekad i opet danas (Pjacu) Trg. Sv. Stjepana. Zapošljava se kao (pripravnik) radnik-smo stručnjaka. U mirovinu odlazi 1. siječnja 1975. godine. Bio je izrazito porodični čovjek, volio je obitelj, brinuo se svesrdno za nju, te drugo za njega i nije postojalo — dom i obitelj. Izgubio je dvije supruge, ali je u svojoj supruzi Mariji našao prijatelja i zaštitnika do smrti 13. prosinca 1993. Neka ostane trajna uspomena na inž. Dragu Komlinovića. Franjo Petrović lar u Šumariji Hvar, a prvi direktor bijaše mu dipl. inž. Branko Bičanić. Na ovom radnom mjestu ostaje do 31. prosinca 1957. godine. Od 1. siječnja 1958. godine postaje revirnikom ove Šumarije, a ovu po umirovljenju inž. Bičanića vodi tehničar Stipe Radovanović. Tijekom te godine braća Mate i Ante, nepomirljivi »ubilježbom i obilježjima obitelji kulaka i vjerom u Boga« ostavljaju svoje roditelje i Ivicu, proganjani, ilegalno napuštaju Hvar i kao mnogi Hrvati odlaze u svijet. Prerano gubi majku, a otac suprugu. Godine 1963. svija svoje obiteljsko gnijezdo s gospođicom Marijom Bratanović iz Hvara. Skupa su jači protiv tadašnjeg svjetonazora i manira pojedinaca »malog mista«. Ono što je obitelj Miličić doživjela i preživjela 1948. godine, slična sudbina »nacionalizacije«, zahvaća i Šumariju Hvar. Naime, ondašnja Skupština općine Hvar 31. ožujka 1969. godine rasformirala je Šumariju zbog navodnog gubitka od jednog milijuna dinara, nedozvoljavajući da se bavi dodatnim djelatnostima kao što je turizam te da pokuša sanirati prividan gubitak. Polovica radnog osoblja sa svim osnovnim sredstvima — poslovnom zgradom, garažama, destilerijom smole, brod i druga sredstva po »nalogu« odlaze, odnosno prelaze u vlasništvo hotelskog poduzeća, a dio u službe Skupštine općine Hvar. Naravno, slijedi pokora Ivici i postavlja ga se lugarom pri općini Hvar sve do 31. prosinca 1969. godine. Od 1. siječnja 1971. godine raspoređuje se za referenta šumarstva do 31. prosinca 1981. godine. Od 1. siječnja 1982. godine u skladu s tadašnjim Zakonom o šumama i unošenjem poboljšica u ovu djelatnost na području Dalmacije, Ivica prelazi na radno mjesto revirnika u Šumsko gospodarstvo Hvar, kojeg vodi ne svojom krivnjom nastavnik, kao v.d. direktora Stjepan Olujić. I tada naš 135 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1994 str. 70 <-- 70 --> PDF |
Ivica podmeće svoje rame ne za plakanje već rame i leđa pod opožarene crne i čađave borove trupce do pojasa u moru, pomažući otpremu ovih brodovima s otoka Šćedra ili uvala Hvara: Duboke, Dubovice, Zavale i Sv. Nedilje. Sve radi s voljom i ljubavlju, savješću i moralnim načelima usađenih u dušu već generacijama svojih predaka. Radi i stišće zube u moru teškoća da bi Šumsko gospodarstvo Hvar postojalo i egzistiralo. 23. studenog 1984., podržan i štovan od svojih suradnika, upravlja gospodarstvom i vodi ga uspješno kao direktor. Prije sudbonosnih događaja u Hrvatskoj i za Hrvatsku 1989. godine, naš Ivica osjeća prve tegobe kobne bolesti. Ne vjeruje i prkosi joj svojim optimizmom, vedrinom i voljom, unoseći želju za životom, bodri svoje najbliže, svoje suradnike, prijatelje i znance. Sje ćaju ga se ovakovim i s plodovima sa svoje zemlje darovani im i Vukovarci Hvara. Nema šumara, radnika ili sjekača, kolege ili našeg znanstvenika koji je došao u Hvar, a da ga naš Ivica nije »provukao« kroz svoju obitelj i dom te na rastanku »ugurao« u ruke vrećicu zrelog voća iz svog vrta za sretan put. Uspostavom samostalne Republike Hrvatske i donošenjem Zakona o šumama 1991. godine te prvom pravom i znakovitom reorganizacijom šumarstva Hrvatske u Javno poduzeće »Hrvatske šume«, Ivica je novom sistematizacijom postavljen za pomoćnika upravitelja Šumarije Hvar, Uprave šuma Split, gdje nas šumare Dalmacije ostavlja tužnim ali ponosnim što smo ga imali za suradnika, šefa, direktora, pomoćnika upravitelja, ali još više za iskrenog prijatelja, dragog kolegu i čovjeka. Tog smiraja sunca od prije godinu dana Ivica nije ostavljen uzvišenju mira iznad grada Hvara, molitve traju ovlažene suzama njegove supruge Marije, marljivog sina Nikše i brižne kćeri Ranke. Otac Nikola zašao u devedesetu godinu života s nevjericom svakodnevno odlazi preko Pjace Sv. Stjepana do svog vinograda. Naše sjećanje završili bi riječima oproštaja u smiraju, ... Hvala Ti u ime šuma, ovih već poodavno stasalih i onih koje tek stasaju na Tvom otoku, a u koje si ulio svoju skrb kao šumar i ljubav kao čovjek ovog otoka. I one su danas, na svoj poseban način, ovdje s nama nazočne i opraštaju se od svog Ivice ... Hvar je danas siromašniji, a nebo bogatije za jednog Ivicu. Dipl. inž. Porin Schreiber |