DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Na neobraslim pašnjacima i čistinama (neplodnim površinama) treba podići zaštitnu kultura sjetvom sjemena borovice, a nakon 5—6 godina može se saditi žir. Do sadnje žira paša može biti dozvoljena, jer stoka ne »pase « ni ponik a ni kasnije. Na opustošenim površinama sjetva treba biti dovoljno gusta, da se tijekom vremena uzgoji visoka šuma. U svakom slučaju to pošumljavanje pozitivno će djelovati na vlažnost u Istri. Na opustošenim površinama sadnju treba obaviti samo na onim dijelovima na kojima ima dovoljno zemlje za rast drveća. To je i razlog što su takve površine u račun površina za pošumljivanje uzete samo s polovicom stvarne površine. Ressel daje i podrobne upute za izvođenje rada. Sadnju sjemena borovice i hrasta predviđa sadiljem. Sadilj treba biti iz hrastovine ili grabovine, dug šest pedalja (oko 1,2 m) i debeo kao ruka; na kraju treba biti četverokutno i tupo zašiljen a na vrhu željezni čavao da se vrh ne bi prebrzo istrošio. Na gornjem dijelu stavi se poprečno komad drva za rukohvat. Za sadnju sadilj se zabije okomito u zemlju i zatim okretanjem izbuši jamica u koju se stave po dva žira (to mogu i djeca) i saditelj nogom nagrne zemlju. Dubina sadnje oko dvije širine prsta saditelja. Ariševo sjeme polaže se na dubini samo jedne širine prsta. Raspored stabala u budućoj sastojini treba biti pravilan. Da se to postigne razmak redova treba biti po pet koraka, a isto toliki i razmak u redu (tj. 3,75 X 3,75 m ili oko 700 sadnih mjesta po ha). Za održavanje pravca saditelja i međusobnih razmaka trebaju se brinuti voditelji. To je posebno potrebno kada je površina obrasla višim biljem kao u niskoj šumi pa i u jače razvijenoj predkulturi borovice. Na kosom terenu saditelji trebaju ići po izohipsi »kako se ne bi nepotrebno zamarali«. Nadzor nad ponovnim pošumljivanjem Istre Pod tim naslovom Ressel zapravo obrađuje organizaciju te akcije. Za nju su »neophodno potrebni šumarski službenici i šumarski nadzornici za izvođenje radova te, kasnije, za nadzor i čuvanje postignutog uspjeha« uz pretpostavku da se njima izravno rukovodi preko političkih okružnih uprava. Prvi posao šumarskog stručnjaka je odrediti površine na kojima će se raditi, kao i potrebne količine sjemena, najprije »teoretski po rubrikama priloženih tabela«, a zatim na licu mjesta uz sudjelovanje predstavnika lokalnog stanovništva. Šumari trebaju »kako teoretski tako i praktički« poučiti narod o pošumljivačkim poslovima, kako bi to mogli i sami obavljati, jer bi inače trebalo mnogo skupih službenika. Dužnost je šumara i praćenje uspjeha sadnje kako bi se utvrdilo, da li je potrebno ili nije popunjavanje; oni trebaju i voditi računa o mogućim štetama i podnositi prijave protiv štetočina. Za obavljanje ovog posla svakom šumaru potreban je konj a za njegovo izdržavanje treba dobiti paušal. Državni šumari već imaju paušal od 50 zlatnika godišnje ali je on nedostatan i trebalo bi ga povisiti na 200 zlatnika. Mornarički šumari, koji također trebaju biti uključeni u ovu akciju, nemaju konja te bi i za njih trebalo osigurati jednaki paušal. »Kako je nadzor nad ponovnim pošumljivanjem naporan posao«, citiramo Ressela, »treba |