DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 27 <-- 27 --> PDF |
bije, a poljski jasen i Amorpha fruticosa se pomlađuje bolje , dok kod brijesta nema nikakve tendencije. Međutim, ipak se moramo kritički upitati: zašto se nisu mijenjali odnosi mješovitosti (pogotovo kod hrasta lužnjaka) u šumama Lonjskog polja, iako su te šume bile ranije stalno opterećene svinjama čak i stokom. Rauš (1973, str. 205) je za gospodarsku jedinicu »Josip Kozarac« ispitivao razvoj mješovitosti od prve eksploatacije tih šuma do današnjeg vremena: 1880 1930 1952 1964 hrast lužnjak(Quercus robur) poljski jasen(Fraxinus angustifolia) 56% 20% 40% 34% 48% 34% 48% 23% Pritom je bitno da se zna, da su se te šume isključivo prirodno pomlađivale. Dakle, razlog za slabu zastupljenost podmlatka hrasta lužnjaka u našim pokusnim sastojinama asocijacije Genisto elatae-Quercetum roboris ne mora biti utjecaj svinja nego također utjecaj čovjeka: Stojisavljević (1961) npr. dokazuje da su događaji iz 1848 (revolucija) za područje bivše Civilne Hrvatske bili odgovorni za gubitak velikih šumskih površina, kad su i plemstvo i seljaci rušili šumu, jer su i jedni i drugi polagali na nju pravo. Gugić (1992. str. 72) tvrdi, da se mora, što se tiče smanjivanja površine nizinskih šuma u Hrvatskoj, mnogo jače ocijeniti utjecaj čovjeka od utjecaja stoke. On zastupa tezu da je stoka mogla tek nakon antropogenog narušavanja prašumskih struktura jače djelovati na šumske ekosustave. Iz šumskog rezervata »Prašnik« znamo da stare nizinske prašume skoro svaku godinu plode. Matić et all. (1979) su nabrojili 28.500 hrastovog ponika i podmlatka po ha. Međutim jasno je da ne može devedesetogodišnja lužnjakova sasto;ina (kao što je slučaj za pokusne sastojine šumske zajednice hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom, u kojima pasu pitome svinje) biti tako snažna i plodna: hrastove krošnje nisu se mogle u takvoj starosti uopće razvijali, a da bi imale puno žira. Najzad, promatramo još jednom aktivnost rovanja. Rezultati pokazuju da divlje svinje ruju puno agresivnije od pitomih. One ruju dublje i češće iskopavaju korijene starih stabala. Međutim, najinteresantnija i najhitnija činjenica je ta da je površina rovanja kod pitomih svinja samo duplo veća od površine rovanja kod divljih svinja, iako je gustoća populacije pitome svinje u pokusnim predjelima skoro 19 puta veća od gustoće populacije divljih svinja. Iz toga zaključujemo da nije zapravo tako važan broj svinja u šumi nego broj jata. Tako možemo i objasniti Hone-ovo promatranje (Hone et all., 1989): «... abudance od feral pigs declined significantly, but the gre´ quency and extent od pig rooting did not decline. ... Pig papulations have been reduced, but their impacts have not....« taj način reguliranja populacije podivljalih pitomih svinja (»feral pig management«) nije uspio, jer su smanjili broj svinja a ne broj jata. Za buduće reguliranje ugona pitomih svinja u šume nacionalnog parka Lonjsko polje, smatramo da je taj rezultat najhitniji. |