DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 120 <-- 120 --> PDF |
ŠAPUTANJE STARE VRBE Nikola SEGEDI* Bila je rana jesen 1970. godine. Sjedio sam na nekom panju na obali Dunava, čekajući lugara da me s Mohovske ade čamcem preveze na drugu obalu, u Opatovac. Pod mojim je nogama jednolično šumila rijeka, nabujala i uzmućena uslijed prvih jesenskih kiša, palih tamo negdje u Austriji ili Mađarskoj. Poneki je otpali list lepršao zrakom da bi se, nošen laganim vjetrom, nečujno poput leptira spustio na vodu, i nošen njenom strujom brzo odjedrio dalje. Tada sam prvi puta radio uređivačke poslove na dunavskim adama. Uputstva čika^Toše Lucarića, tadašnjeg šefa taksacije, bila su vrlo kratka: — Tamo treba posjeći i pušumiti kanadskom topolom! Upravo sam dovršio opis posljednje sastojine koju sam obišao, i trebalo je još samo da u rubriku »smjernice« upišem gornju kratku formulu. Pred mojim su očima promicale slike svih sastojina, koje sam toga dana vidio. Sjetio sam se i prekrasnih primjeraka »kanade« iz sjevernih dijelova ade, koje su još prije 40—50 godina tamo posadili šumari iz grofovije; ostale su kao pojedinačna stabla među domaćom topotom i vrbom. Pa ipak, činilo mi se da tu nešto nije u redu,. Kao odgovor na moje misli vjetrić zanjiše grančice stare vrbe, koje su me nježno pomilovale, a u šuštanju preostalog lišća kao da začuh smireni, starački glas: — Razmišljaš, je U, što bi napisao? Znam, napisat ćeš ono što moraš... jer sada je takva moda.´ Ali zapamti što ću ti reći: mi smo ovdje pravi stanovnici; mi i naše posestrime, crne i bijele topole. Mi smo stvorili ovo tlo gdje god je to bilo moguće, otimajući se za svaku mrvicu i čuvajući je svojim korijenjem! A što vi hoćete? Niti ste nas njegovali, niti brinuli o nama... a sada ste došli »na gotovo«, da nas posiječete i posadite one razmažene talijanske »sinjorine«! Znaj, nisu one za ovaj surovi život ovdje! Vidiš li tamo preko, u Mohovskom ritu, kako ih je izvalio i povio hiroviti Dunav, udružen s jakim vjetrom? Zar vam nije preskupo da ih stalno ispravljate, tetošite i frizirate? Istina, mi nismo tako lijepe i elegantne, ali zar smo i mogle biti drukčije na ovoj vjetrometini? A što biva na mjestima gdje vam je sav vaš trud bio uzaludan? — Opet se javljamo mi, koje znamo kako se ovdje bori za život, kako se stvara i čuva tlo, i kako se na njemu opstaje! Pomislih: — Sve je to možda i tako; zar da se kao početnik, i to još u doba najzahuktalije sadnje kanadskih topola, usudim izreći ili napisati nešto protivno * mr. Nikola Segedi, »Hrvatske šume« Uprava Šuma Vinkovci. 578 |