DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 119 <-- 119 --> PDF |
LITERARNO VEČE U ŠUMARSKOM DRUŠTVU ZAGREB U Šumarskom društvu Zagreb, na »Šumarskom četvrtku«, 29. 7. ove godine mr. inž. Nikola Seged i iz Vinkovaca održao je literarnu večer iz svog opusa koji obuhvaća deset priča i pjesama. Autor se predstavio prisutnim uzvanicima s tri priče i sedam pjesama. Neke pjesme otpjevao je sam autor uz gitaru na glazbu koju je sam skladao, a druge uz popratnu glazbu Dvofaka i Rahmanjinova. Tehnički asistent bio je Zoran Segedi . Sve ovo izvedeno je vrlo ležerno i u ugodnoj atmosferi. Budući da smo imali na raspolaganju samo dvije priče: Vinkovačka »Noć u Lisabonu« i »Šaputanje stare vrbe«, a zbog nedostatka prostora, odlučili smo predložiti da se objavi priča »Šaputanje stare vrbe«, koja je ujedno bliska i tematici iz šumarskih krugova. No budući da želimo nešto podrobnije upoznati čitatelje sa kratkim pričama N. Segedija, moramo napomenuti nešto i o »Vinkovačkoj Noći u Lisabonu«. »Vinkovačka Noć u Lisabonu« i »Šaputanje stare vrbe« dvije su na izgled dijametralno različite priče, prva iz naše ratne zbilje, a druga mirnodopska sa puno lirskih elemenata, te imaju puno toga zajedničkog. Obje imaju karakter tužaljki za lijepom, boljom prošlošću, kada novo, loše istjeruje sve što je bilo negdašnje, staro i dobro. Sve za stara, dobra vremena... Došli divlji, istjerali pitome! U prvoj priči to su srbočetnici koji istjeruju lokalno stanovništvo Vinkovaca i ono bježi pred njihovom najezdom. Ta prva priča prepuna je straha, neizvjesnosti, radnja se odvija noću (tama je sinonim za strah, nešto nepoznato, neizvjesnost). To je put u novo, nepoznato, u svakom slučaju gorje od prijašnjeg. Priča »Šaputanje stare vrbe« prepuna je nježnih lirskih tonova i metafora. U njoj je iskazana beskrajna ljubav ne samo prema šumi, već prema svakom stablu ponaosob, koje nosi svako svoju priču i šapuće je kroz šuštanje blagog povjetarca. Ali doći će neke nove topole, a stare topole i vrbe morat će dati svoj život, da bi, kako reče pisac »posadili one razmažene, talijanske sinjorine.« I tu je vidljivo kako novo istiskuje staro, dobro se zamijenjuje zlim. Prolaze ona dobra, stara vremena. Sve je podređeno prolaznosti, i ljudi i drveće. Kako bi rekao Gundulić: »Na ovome svijetu tek stalna samo mjena jest.« mr. Mladen Stojković, prof. Grozdana Stojković-Pračinec |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 120 <-- 120 --> PDF |
ŠAPUTANJE STARE VRBE Nikola SEGEDI* Bila je rana jesen 1970. godine. Sjedio sam na nekom panju na obali Dunava, čekajući lugara da me s Mohovske ade čamcem preveze na drugu obalu, u Opatovac. Pod mojim je nogama jednolično šumila rijeka, nabujala i uzmućena uslijed prvih jesenskih kiša, palih tamo negdje u Austriji ili Mađarskoj. Poneki je otpali list lepršao zrakom da bi se, nošen laganim vjetrom, nečujno poput leptira spustio na vodu, i nošen njenom strujom brzo odjedrio dalje. Tada sam prvi puta radio uređivačke poslove na dunavskim adama. Uputstva čika^Toše Lucarića, tadašnjeg šefa taksacije, bila su vrlo kratka: — Tamo treba posjeći i pušumiti kanadskom topolom! Upravo sam dovršio opis posljednje sastojine koju sam obišao, i trebalo je još samo da u rubriku »smjernice« upišem gornju kratku formulu. Pred mojim su očima promicale slike svih sastojina, koje sam toga dana vidio. Sjetio sam se i prekrasnih primjeraka »kanade« iz sjevernih dijelova ade, koje su još prije 40—50 godina tamo posadili šumari iz grofovije; ostale su kao pojedinačna stabla među domaćom topotom i vrbom. Pa ipak, činilo mi se da tu nešto nije u redu,. Kao odgovor na moje misli vjetrić zanjiše grančice stare vrbe, koje su me nježno pomilovale, a u šuštanju preostalog lišća kao da začuh smireni, starački glas: — Razmišljaš, je U, što bi napisao? Znam, napisat ćeš ono što moraš... jer sada je takva moda.´ Ali zapamti što ću ti reći: mi smo ovdje pravi stanovnici; mi i naše posestrime, crne i bijele topole. Mi smo stvorili ovo tlo gdje god je to bilo moguće, otimajući se za svaku mrvicu i čuvajući je svojim korijenjem! A što vi hoćete? Niti ste nas njegovali, niti brinuli o nama... a sada ste došli »na gotovo«, da nas posiječete i posadite one razmažene talijanske »sinjorine«! Znaj, nisu one za ovaj surovi život ovdje! Vidiš li tamo preko, u Mohovskom ritu, kako ih je izvalio i povio hiroviti Dunav, udružen s jakim vjetrom? Zar vam nije preskupo da ih stalno ispravljate, tetošite i frizirate? Istina, mi nismo tako lijepe i elegantne, ali zar smo i mogle biti drukčije na ovoj vjetrometini? A što biva na mjestima gdje vam je sav vaš trud bio uzaludan? — Opet se javljamo mi, koje znamo kako se ovdje bori za život, kako se stvara i čuva tlo, i kako se na njemu opstaje! Pomislih: — Sve je to možda i tako; zar da se kao početnik, i to još u doba najzahuktalije sadnje kanadskih topola, usudim izreći ili napisati nešto protivno * mr. Nikola Segedi, »Hrvatske šume« Uprava Šuma Vinkovci. 578 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 121 <-- 121 --> PDF |
dobivenim uputstvima? Zbog takve bi »hereze« bio momentalno najuren s posla! Zato sam zatomio sve moje sumnje, i na određeno mjesto u »manualu« napisao: »U III posjeći čistom sječom i pošumiti euroameričkom topolom.« Lugar je u taj čas stigao u svome čamcu. Očito je i on bio umoran, jer osim pozdrava nismo izmijenili ni jedne riječi, dok smo uz brujanje malog »Tomosa« grabili prema drugoj obali. Nijemo smo uživali u slici sunca, koje samo što nije dodirnulo lagani sloj magle nad rijekom, a u daljini se nazirao obris nailazećeg konvoja šlepera. Nakon mnogih neuspjeha i promašaja u proteklih dvadesetak godina, uvidjelo se je koliko je istina u onom — kako mi se onda učinilo — šaputanje stare vrbe. |