DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1993 str. 119     <-- 119 -->        PDF

LITERARNO VEČE U ŠUMARSKOM DRUŠTVU ZAGREB


U Šumarskom društvu Zagreb, na »Šumarskom četvrtku«, 29. 7. ove godine
mr. inž. Nikola Seged i iz Vinkovaca održao je literarnu večer iz svog opusa koji
obuhvaća deset priča i pjesama. Autor se predstavio prisutnim uzvanicima s tri
priče i sedam pjesama. Neke pjesme otpjevao je sam autor uz gitaru na glazbu
koju je sam skladao, a druge uz popratnu glazbu Dvofaka i Rahmanjinova. Tehnički
asistent bio je Zoran Segedi . Sve ovo izvedeno je vrlo ležerno i u ugodnoj
atmosferi. Budući da smo imali na raspolaganju samo dvije priče: Vinkovačka
»Noć u Lisabonu« i »Šaputanje stare vrbe«, a zbog nedostatka prostora, odlučili
smo predložiti da se objavi priča »Šaputanje stare vrbe«, koja je ujedno bliska
i tematici iz šumarskih krugova.


No budući da želimo nešto podrobnije upoznati čitatelje sa kratkim pričama


N. Segedija, moramo napomenuti nešto i o »Vinkovačkoj Noći u Lisabonu«. »Vinkovačka
Noć u Lisabonu« i »Šaputanje stare vrbe« dvije su na izgled dijametralno
različite priče, prva iz naše ratne zbilje, a druga mirnodopska sa puno lirskih
elemenata, te imaju puno toga zajedničkog. Obje imaju karakter tužaljki za lijepom,
boljom prošlošću, kada novo, loše istjeruje sve što je bilo negdašnje, staro
i dobro. Sve za stara, dobra vremena... Došli divlji, istjerali pitome! U prvoj
priči to su srbočetnici koji istjeruju lokalno stanovništvo Vinkovaca i ono bježi
pred njihovom najezdom. Ta prva priča prepuna je straha, neizvjesnosti, radnja
se odvija noću (tama je sinonim za strah, nešto nepoznato, neizvjesnost). To je
put u novo, nepoznato, u svakom slučaju gorje od prijašnjeg.
Priča »Šaputanje stare vrbe« prepuna je nježnih lirskih tonova i metafora. U
njoj je iskazana beskrajna ljubav ne samo prema šumi, već prema svakom stablu
ponaosob, koje nosi svako svoju priču i šapuće je kroz šuštanje blagog povjetarca.
Ali doći će neke nove topole, a stare topole i vrbe morat će dati svoj život, da bi,
kako reče pisac »posadili one razmažene, talijanske sinjorine.« I tu je vidljivo kako
novo istiskuje staro, dobro se zamijenjuje zlim. Prolaze ona dobra, stara vremena.
Sve je podređeno prolaznosti, i ljudi i drveće. Kako bi rekao Gundulić: »Na ovome
svijetu tek stalna samo mjena jest.«


mr. Mladen Stojković,
prof. Grozdana Stojković-Pračinec