DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 6-8/1993 str. 76     <-- 76 -->        PDF

znanstvenim i gospodarskim područjima. Dobivanje informacija o objektima
od interesa na daljinu, bez izravnog dodira s njima, nazivamo »daljinska
istraživanja«. Metode daljinskih istraživanja na osnovi snimki iz svemira
danas su uveliko operacionaliziranc, te su u Svijetu, bilo razvijenom,
bilo nerazvijenom, postale nezaobilazne pri rješavanju raznih problema,
pa tako i šumarskih. Kada se radi o pridobivanju raznovrsnih dinamičnih
informacija o sastavu i stanju kopna, mora i atmosfere, osobito u svjetskim
razmjerima, daljinska istražiavnja su jedino prihvatljiva metoda, s izuzetnim
prednostima u pogledu vremena i ekonomičnosti (B r u k n e r i dr. 1992).


Vrlo mali krug šumarskih stručnjaka u Hrvatskoj upoznat je s raspoloživim
snimkama i podacima snimljenim iz svemira, te o njihovim svojstvima,
sadržaju i mogućnostima pridobivanja informacija. Ovdje ćemo prikazali
najvažnije snimke iz svemira, informacije koje se pomoću njih mogu
dobiti, te mogućnosti njihove primjene u šumskom gospodarstvu. U primjeni
snimki iz satelita nalazi se Hrvatska, a posebice šumarstvo, na začelju
kako u Europi, tako i u svijetu. U nekim strukama je zaostajanje manje,
kao npr. u meteorologiji, pa i u geologiji. U našem šumarstvu uopće ne
postoji primjena informacija na osnovi satelitskih snimki. Taj veliki, dvadesetogodišnji
zaostatak za svijetom trebalo bi nadoknaditi zalaganjem cijelog
hrvatskog šumarstva.


SENZORI I SATELITI


U daljinskim istraživanjima postoje tri osnovne vrste senzora za pridobivanje
podataka: klasične fotokamere, sustavi koji funkcioniraju na fizikalnim,
nefotografskim osnovama (skeneri, TV kamere) i radari.


Prve snimke Zemlje iz Svemira snimili su ručnim foto kamerama
(MFKG Zeiss Jena, RMKA 30/23 Zeiss Oberkochen i ITEC LFC USA) ruski
i američki astronauti. Ta snimanja dala su dobre rezultate, posebice za
geološka istraživanja, ali će do djelatne upotrebe tih snimanja doći vjerojatno
tek u budućnosti, uspostavom trajnih svemirskih stanica s ljudskom
posadom (Hildebrandt 1987).


Napretkom tehnologije razvijeni su nefotografski sustavi za snimanje
Zemlje (skeneri) na fizikalnim osnovama. Ovakvi sustavi pogodniji su od
foto kamera zbog mogućnosti prenošenja rezultata njihovih snimanja na
Zemlju bežičnim telekomunikacijama (SI. 1). Skeneri snimaju teren u pojasima
okomitim na smjer kretanja satelita. Ima ih različitih konstrukcija,
a općenito se može reći da dužina pojasa ovisi o akcionom kutu instrumenta,
a širina pojasa o vidnom polju detektora. Dimenzije »pixel-a« (piksla),
najmanje terenske površine koja se na snimci može uočiti (tzv. »moć razlučivanja
«) ovise o visini orbite. Skeneri se razlikuju i po broju valnih područja
— kanala , u kojima snimaju, no uglavnom su višekanalni, multispektralni.
Izvorni podaci snimanja, nakon prijema na Zemlji, pohranjuju
se u digitalnom obliku na magnetskim vrpcama. Iz takvih podataka može
se proizvesti slika u analognom, fotografiji sličnom, obliku. Analogna snimka
interpretira se vizuclno na isti način kao i aerosnimke. Digitalni zapis
(snimka) analizira se pomoću elektroničkih računara. Rezultati digitalne
obrade mogu se prikazali i u analognom obuku (kao slika) i u kartografskom
obliku (kao tematska karta).


294