DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Žuti pustinjski škorpion (Androctonus amoreuxi),, dugačak 8—10 cm, vrlo je otrovna noćna životinja. Njegov otrov djeluje neurotoksički, slično kao i kurare, koji se dobija iz kore lijane Strychnos toxifera. Uštrcan u tijelo velikog kornjaša crnokrilca, uzrokuje paralizu i trenutnu smrt. Postoje još tri srodne vrste škorpiona i sve su one vrlo opasne i za čovjeka. Pustinjski rovaš (Sanctis scincus) spada u guštere, ali više nalikuje na zmiju, pa se i čitava porodica kojoj pripada zove zmijogušteri (Scincidae). Izvanredno je prilagođen životu u pijesku. Donji očni kapak ima u sredini providni prozorčić prevučen kožom, što mu omogućuje gledanje u pijesku zatvorenim očima. Na površini brzo puže, ostavljajući iza sebe karakterističan trag u obliku cik-cak crte. U slučaju opasnosti trenutačno nestane u pijesku »kao da ga je zemlja progutala«. Kroz pijesak se kreće tako vješto kao riba u vodi, pa su ga Arapi prozvali »pješčanom ribom«. Smatrali su ga i čudesnom ljekovitom životinjom, kojom su mnogo trgovali. Bodljorepa agama (Uromasüx spinipes), preko 60 cm dugačak i zdepast gušter s jakim bodljikastim repom, kojim može snažno udarati. Sivi varan (Varanus griseus) je također tipična pustinjska životinja. Sa svojih 1,5 metra duljine na drugom je mjestu po veličini među afričkim gušterima, odmah iza nilskog varana. Ima razmjerno duge noge, kojima brzo trči. Kad je razdražen, sikće i dugim repom kao bičem snažno udara oko sebe, slično kao i bodljorepa agama. Hrani se pustinjskim glodavcima i manjim gmazovima, a najveće su mu poslastice zmije otrovnice, s kojima dosta lako izlazi na kraj zbog čvrste kože i razmjerno dobrog imuniteta prema zmijskom otrovu. Rogata riđovka (Aspis cerastes) jedna je od najotrovnijih zmija na širem mediteranskom prostoru. Krećući se po pijesku ostavlja iza sebe trag sličan onom što ga ostavlja tenkovska gusjenica. Zanimljivo je da alžirski jež uopće ne stradava od njezina ugriza. Ježevi su inače zbog svojih bodlji dosta zaštićeni od zmija, ali ako ih one uspiju ugristi na nezaštićenom mjestu, ugibaju od otrova. Alžirski je jež u tom pogledu iznimka. Veoma je otrovna i pješčana efa (Echis carinata), manja zmija zaštitne pješčanožućkaste boje. Pustinjska lisica (Megalotis zerda) odlikuje se golemim ušima (gr. megdlos velik; ous otös, uho), preko kojih lakše gubi suvišnu toplinu tijela. Ne podnosi sunce pa se danju skriva u brlogu, a noću lovi kukce, miševe i druge glodavce, također noćne životinje. Pustinjski skočimiš (Jaculus jaculus) ima dugačke stražnje noge, pomoću kojih se kreće skakući. Na kraju dugačkog repa nalazi se veliki čuperak dlaka. Brkovi su mu dugački gotovo kao čitavo tijelo i po tome je rekorder među sisavcima. Skočimiševi danju miruju u zajedničkim podzemnim nastambama, a noću izlaze na površinu radi prehrane. Hrane se biljkama, njihovim sjemenkama i kukcima. Uopće ne piju vodu niti mokre. Ono malo vode što imaju u hrani dovoljno im je za preživiljavanje. Poput ostalih glodavaca i oni se povremeno pojavljuju u velikoj brojnosti. Budući da rastu vrlo brzo, do masovnih pojava dolazi iznenada. Ako se u to vrijeme noću, osobito poslijei kiše, putuje kroz pustinju automobilom, mogu se u svijetlu farova vidjeti tisuće tih životinjica kako poput malih klokana živahno skakuću u potrazi za hranom: kukcima koje je kiša izmamila na površinu, i travom koja je počela nicati. |