DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Istraživanja Sahare pokazala su da su između 12.000. i 8.000. godine prije Krista u njezinom središnjem dijelu planine bile pokrivene šumama, a visoravni bogatim pašnjacima. Uspijevalo je i drveće i grmlje koje i danas raste u zemljama oko Sredozemnog mora. Bilo je cedrova, čempresa, maslina, raznih vazda zelenih tvrdolisnih hrastova... Štoviše, dobro su uspijevale i srednjoeuropske vrste kao što su breza, bukva, lipa, bor i dr. Zna se također da je tada u Sahari bilo slonova, lavova, žirafa, bivola i drugih životinja koje danas žive u susjednim područjima. Neke od tih vrsta biljaka i životinja uspjele su se održati sve do danas. Tako je npr. u planinskom jugoistočnom dijelu alžirske Sahare pronađeno nekoliko stabala jedne vrste čempresa starih preko 4.000 godina. Takvih »živih fosila« ima i među životinjama. Na istom su području otkrivene primjerice neke vrste riba, koje inače žive u sjevernom Alžiru. Prije otprilike 4.000 godina klima u Sahari počela se mijenjati. Kiše su postale sve rjeđe, broj biljnih i životinjskih vrsta sve se više smanjivao, sve dok nisu ostale samo one, koje su se uspjele prilagoditi današnjim surovim uvjetima života u pustinji. Čovjek, datulja i deva Prema jednoj beduinskoj legendi, Alah je stvorio čovjeka od gline, na sličan način kako je to opisano u bibliji, ali uz jedan dodatak. Kada je naime završio svoje djelo, Alah je primijetio da mu je preostalo još malo gline. Kako bi korisno upotrijebio i taj ostatak, podijelio ga je na dva dijela, pa od jednog načinio drvo datulje, a od drugog devu. Tako su čovjek, datulja i deva od samog svog postanka ostali najbliži srodnici i sudbinski povezani u zajedničkom životu u pustinji. Datulja, um a ili hurma (Phoenix dactylifera), voćka iz porodice palmi, rasprostranjena je od južne Europe do Sudana i od Maroka do Pakistana. Kod nas u Dalmaciji dobro uspijeva, ali plodove donosi samo u južnom dijelu. Od oko 70 poznatih sorti najpoznatija je deglet nur, što na arapskom znači »svijetli prsti«. Riječ »prst« sadržana je i u znanstvenom nazivu za vrstu. Däktylos na grčkom znači prst, a ferre na latinskom — nositi, dakle »palma koja nosi prste«. Ti »svijetli prsti«, t. j . plodovi sorte deglet nur najbolje su kvalitete. Imaju boju ambre, prozirne su, slatke i mirisave. Za dobro uspijevanje datuljina palma traži dugotrajnu ljetnu žegu i krajnje suhi zrak, ali i dovoljno vode. Na većem dijelu alžirskog prostora, osobito u Sahari, od svega toga nedostaje samo voda. Na onim rijetkim mjestima u pustinji gdje izbijaju podzemne vode, u oazama, datulja raste vrlo bujno. Oaze se mogu podizati i umjetno, ako se prije toga riješi problem stalnog dotoka vode. Jedan od načina na koji se to radi može se vidjeti u okolici grada El Oueda, u sjevernom dijelu Velikog istočnog erga, gdje se podzemna voda nalazi na dubini od dvadesetak metara. Umjesto da se voda dovodi do biljaka, omogućuje se biljkama da svojim korijenjem dopru do vode. U tu svrhu kopaju se u pijesku udubljenja u obliku lijevaka promjera u prosjeku 50, a u dubinu do 20 metara. Iskopani se pijesak stavlja na rub lijevka, koji se zatim učvrsti ogradom od palmina lišća. U tim udubinama raste obično od desetak do nekoliko stotina palmi. Tako skrivene u pijesku one se izdaleka uopće ne primjećuju. Podizanje i održavanje ljevkastih oaza vrlo je dugotrajan i mukotrpan posao. Unatoč zaštitnim ogradama vjetar ih neprestano zasipa pijeskom, pa ih je potreb |