DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 61 <-- 61 --> PDF |
STRUČNI ČLANCI — PROFESSIONAL PAPERS UDK 630*91 (65) šum. list CXVII (1993) 147 ŠUMARSKA RAZGLEDNICA IZ AL2IRA Ivan MIKLOŠ* »Bijeli« Alžir na »crnom« kontinentu Afriku često nazivamo »crnim« kontinentom, jer ga uglavnom nastanjuju stanovnici crne rase. No granica između »crnog« i »bijelog« čovjeka nije i granica između Afrike i Europe, t. j . Sredozemno more, nego pustinja Sahara. Sve što je sjeverno od Sahare čini »bijeli« dio Afrike. Alžir se nalazi u tome dijelu pa je stoga »bijel«, iako zahvaća i veliki dio Sahare, preko koje se miješa s »crnom« Afrikom. Kada se kaže »Bijeli Alžir«, to znači još nešto, bar na našem jeziku. Mi naime imamo isti naziv za tu zemlju kao i za njezin glavni grad, za razliku npr. od Francuza, koji zemlju zovu Algerie, a glavni grad Alger. A na arapskom jeziku za grad se upotrebljava i naziv El Beida, što znači »bijeli«. Na svim razglednicama što prikazuju grad mogu se pročitati natpisi Alger la blanche i Algiers the white, t. j . »Bijeli Alžir«, slično kao što i mi naš Zagreb zovemo »Bijelim Zagrebom«. Alžir je dakle »bijel«, bez obzira da li se taj pridjev odnosi na zemlju ili njezin glavni grad. Grad Alžir osnovao je 935. godine sin jednog berberskog princa i nazvao ga El Djezair, što na arapskom znači »otoci«, jer su u ono vrijeme otoci bili karakteristika tog dijela obale. Današnji Alžirci svoj glavni grad nazivaju najčešće upravo tim imenom. Od njega je nastala i ona, za mnoge strance nerazumljiva, oznaka DZ na registarskim tablicama alžirskih automobila. Kao i svi veći gradovi Alžira, tako se i njihov glavni grad nalazi na mediteranskoj obali. Najvećim je dijelom građen u kolonijalno doba prema francuskom uzoru i postao jedan od najeuropskijih gradova sjeverne Afrike. Nekada je npr. u njemu, kao i u Parizu, postojala Buionjska šuma (Bois de Boulogne), koja je nakon sticanja nezavisnosti promijenila ime u Le bois d´As Sanouber. U njoj se nalazi Centar za šumska istraživanja, koji potpada pod državni sekretarijat za šumarstvo. Ta se ustanova bavi problemima pošumljivanja, melioracija i adaptacije šumskih vrsta drveća. U gradu se nalazi i Institut za poljoprivredna istraživanja, na mjestu gdje je 1832. godine osnovan Pokusni vrt (Jardin d´ essaij, a 1818. godine Hortikulturna škola. Raspolaže površinom od 40 hektara i rasadnikom s više od 3.000 vrsta biljaka. Institut se bavi istraživačkom i uslužnom djelatnošću. Jedna od značajki gradskog zelenila su mnogobrojni drvoredi vrste Ficus nitida, osobito u njegovu središtu. To je drvo doduše često i u drugim gradovima Sredozemlja, ali ono na alžirskim ulicama ima poseban oblik. Zahvaljujući svojstvu vrste da dobro podnosi rezanje grana, moguće je krošnju formirati na razne načine. Ovdje su one pravilno okrugle, a odozgo i odozdo ravno spljoštene pa izgledaju kao široki i niski zeleni valjci nasađeni na vrhovima debata. * Prof. dr. Ivan M i k 1 o š, Zagreb, Pančićeva 5 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 62 <-- 62 --> PDF |
Slika 1. Narodna Demokratska Republika Alžir |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 63 <-- 63 --> PDF |
Danas grad Alžir ima preko 2,5 milijuna stanovnika ili tri puta više nego prije 30 godina, kada je zemlja stekla nezavisnost. Država Alžir smještena je u središnjem dijelu atlaskog područja, između Maroka i Tunisa, s kojima zajedno čini Magreb, t. j . zemlje zapada. Zbog takva položaja zove se i Magreb ust (Središnji Zapad). Po veličini svog teritorija (2,381.740 km´2) nalazi se na 10. mjestu u svijetu, na 2. mjestu u Africi (odmah iza Sudana), a veći je od bilo koje europske zemlje (si. 1). Primorski dio Alžira čini Teli, 100—150 km široki pojas usporedan s obalom. Uz more se proteže prostrana i plodna ravnica Mitidja, glavno vinogradarsko područje, gdje se proizvode čuvena alžirska crevna vina. Od jugozapada prema sjeveroistoku pružaju se dva gotovo usporedna planinska lanca. Uz sredozemnu obalu to je šumoviti Tellski Atlas, a južnije od njega Saharski Atlas, na granici s pustinjom. Između Tellskog i Saharskog Atlasa nalazi se visoki ravnjak šotova, prosječno 1.000 — 1.200 m nad morem. Šotovi su manje ili više ravne doline nepravilna oblika, šljunkovite, povremeno ispunjene vodom. Tlo je šota tako zaslanjeno da onemogućuje rast biljaka. Ravnjak je otvoreniji prema Sahari nego prema Tellu, pa ga Alžirci smatraju dijelom Sahare i nazivaju Malom pustinjom. No to je zapravo suha stepa, gdje su ljeta vruća, zime oštre, a vjetrovi pusu bez prestanka. Vegetacija je tipično stepska, bez drveća, s raznim tvrdolisnim travama i drugim vrstama, otpornim prema suši i mrazu. Velike su površine obrasle afričkim koviljem (Štipa tenacissima i Lygeum spartum), koje je poznato pod nazivom halfa ili alfa i koje se upotrebljava u industriji celuloze i papira. Dalje prema unutrašnjosti stepa postupno, preko polupustinja, prelazi u pustinju, koja se proteže sve do krajnjeg juga Alžira, do granice s Malijem i Nigerom. Alžir se službeno zove »Republique Algerienne Democratique et Populaire« (skraćeno RADP), što na francuskom znači Demokratska Narodna Republika Alžir. Danas ima oko 23 milijuna stanovnika, uglavnom Arapa i Berbera. Od stranaca su najbrojniji Marokanci, zatim Francuzi i Španjolci. Oko tri četvrtine stanovnika živi u obalnom području, a veliki dio zemlje posve je nenaseljen. U jednom selu na sjeveru žive i potomci naših ljudi iz primorskog dijela Hrvatske, koji su se ondje naselili još u stara vremena. Sve do nedavna to se malo poznato selo zvalo Dalmatie, t. j . Dalmacija. Oko milijun Alžiraca živi izvan svoje domovine, većinom u Francuskoj. Alžirskih studenata ima i na Sveučilištu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti studiralo je 1984. godine 46 Alžiraca pod patronatom zagrebačke »Hidroelektre«, koja se istakla građevinskim radovima u njihovoj domovini. Između ostaloga sagradila je 8 kilometara dugačku trasu auto-ceste na istočnom izlazu iz grada Alžira, 53 kilometra ceste na vrlo teškom terenu uz kanjon rijeke Chiffa i veliku branu Siddi Jakoubb, a sudjelovala je i u izgradnji vodovoda za grad Alžir. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu do sada su studirala tri Alžirca, od kojih će se jedan uskoro vratiti kući s diplomom šumarskog inženjera. Sahara Južno od Saharskog Atlasa nalazi se pustinjsko saharsko područje, koje zauzima najveći dio Alžira. To je prostor od oko 2 milijuna km3, što iznosi otprilike 85% njegovog teritorija. Točne granice pustinje prema susjednim područjima teško |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 64 <-- 64 --> PDF |
Slika 2. Sahara. Pješčani dio pustinje juino od El Oueda (Foto: I. Mikloš) je odrediti, jer ona postupno prelazi u polupustinje i stepe. Pustinja se obično definirana količinom godišnjih oborina. Za sjevernu granicu Sahare uzima se izohijeta sa 100 mm, a za južnu sa 150 mm oborina. Sahara obuhvaća prostor od Atlantika do Crvenog mora, na površini od oko 8,7 milijuna km2. To je najveća i najpoznatija pustinja na svijetu. Kad čujemo riječ »pustinja«, obično pomislimo na Saharu, a zamišljamo je kao veliko more pijeska s ponekom palmom. Takva predodžba uglavnom odgovara stvarnosti, ali samo djelomično, jer pijesak pokriva tek sedminu saharske površine. Daleko veće površine zauzimaju kamenjari. Hamada je naziv za prostranu ravnicu pokrivenu raspadnutim kamenjem oštrih bridova. Pješčana područja zovu se ergovi. Najveći su Erg Eguidi, Zapadni veliki erg i Istočni veliki erg (si. 2). Pješčani brežuljci ili dine sastoje se od čistog kremenog pijeska bijele, žute ili crvene boje, s raznim prelaznim nijansama. Od arapske riječi sahra, koja znači »crvenkastožut«, nastao je i naziv Sahara. Dine su obično visoke do 40 metara, ali mogu biti i puno više, npr. u Velikom istočnom ergu i do 300 metara. U tom se kraju nedavno pojavio novi šport: skijanje na pijesku. U okolici El Oueda nalazi se skijaški centar na pješčanim padinama, koje, istina, nisu odveć strme, ali ipak skijašu omogućuju brzinu od 40 kilometara na sat. Treba napomenuti da su to stabilne dine, za razliku od onih po kojima je opasno i hodati, jer mogu nastati klizišta koja se šire poput snježnih lavina. Dine stvara, oblikuje i razara vjetar, koji u Sahari stalno puše. Nije rijetkost vidjeti pijeskom zatrpane ili polomljene telegrafske stupove, zasute ceste. Kad jaki vjetar uzvitla velike pješčane mase, pustinja izgleda kao uzburkano more za vrijeme jugovine. Ponekad se dogodi da goleme količine pijeska i prašine, koje je |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 65 <-- 65 --> PDF |
vjetar podigao i nekoliko tisuća metara u vis, poput prstena okruže čitavu zemaljsku kuglu., Tada se jedan dio tog materijala taloži na tlu u obliku žutosmeđih kapi kiše. Takva neobična kiša pala je više puta i kod nas u Hrvatskoj, pa i sjevernije — čak u južnoj Njemačkoj. U velikom dijelu Sahare zbog loših ekoloških uvjeta vegetacija je vrlo siromašna ili je uopće nema. Temperatura zraka (u hladu) varira između 7 i 52 °C, temperatura tla na površini od preko 70 °C može potrajati i nekoliko dana, a na kišu treba ponegdje čekati godinama, pa i decenijama. A onda se događa i to, da kišne kapi ispare prije nego stignu do tla. Isparavanje je u sjeverozapadnoj Sahari 50—60 puta veće od količine oborina. Na onim rijetkim mjestima gdje ima dovoljno podzemne vode, razvijaju se oaze, karakterističan oblik pustinjske vegetacije u kojoj prevladava palma Phoenix daetylifera i neke vrste roda Acacia. Za pijeske je karakteristična trava Aristida pungens. U Sahari se mogu razlikovati uglavnom dva tipa biljaka. Jedne traju vrlo kratko, svega 5—8 tjedana, i za potpuni razvojni ciklus dovoljno im je jedno kišno razdoblje. Na kišu mogu čekati i godinama, jer sjeme dugo zadržava klijavost. To su tzv. efemere (efimerios, gr. kratkotrajan, prolazan). Druge su višegodišnje, s plitkim korijenjem, neobično razvijenim u širinu, što im omogućuje da brzo upiju vodu slabih i kratkotrajnih kiša prije nego ispari ili se izgubi u dubljim slojevima. Volumen korijenja veći je od volumena nadzemnih dijelova, pa su razmaci među pojedinim biljkama dosta veliki i manje-više jednaki. Takav prostorni raspored biljaka daje veoma osebujan izgled pustinjskoj vegetaciji na golom saharskom kamenjaru (si. 3). Slika 3. Pustinjska vegetacija u Sahari (Foto: I. Mikloš) |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Istraživanja Sahare pokazala su da su između 12.000. i 8.000. godine prije Krista u njezinom središnjem dijelu planine bile pokrivene šumama, a visoravni bogatim pašnjacima. Uspijevalo je i drveće i grmlje koje i danas raste u zemljama oko Sredozemnog mora. Bilo je cedrova, čempresa, maslina, raznih vazda zelenih tvrdolisnih hrastova... Štoviše, dobro su uspijevale i srednjoeuropske vrste kao što su breza, bukva, lipa, bor i dr. Zna se također da je tada u Sahari bilo slonova, lavova, žirafa, bivola i drugih životinja koje danas žive u susjednim područjima. Neke od tih vrsta biljaka i životinja uspjele su se održati sve do danas. Tako je npr. u planinskom jugoistočnom dijelu alžirske Sahare pronađeno nekoliko stabala jedne vrste čempresa starih preko 4.000 godina. Takvih »živih fosila« ima i među životinjama. Na istom su području otkrivene primjerice neke vrste riba, koje inače žive u sjevernom Alžiru. Prije otprilike 4.000 godina klima u Sahari počela se mijenjati. Kiše su postale sve rjeđe, broj biljnih i životinjskih vrsta sve se više smanjivao, sve dok nisu ostale samo one, koje su se uspjele prilagoditi današnjim surovim uvjetima života u pustinji. Čovjek, datulja i deva Prema jednoj beduinskoj legendi, Alah je stvorio čovjeka od gline, na sličan način kako je to opisano u bibliji, ali uz jedan dodatak. Kada je naime završio svoje djelo, Alah je primijetio da mu je preostalo još malo gline. Kako bi korisno upotrijebio i taj ostatak, podijelio ga je na dva dijela, pa od jednog načinio drvo datulje, a od drugog devu. Tako su čovjek, datulja i deva od samog svog postanka ostali najbliži srodnici i sudbinski povezani u zajedničkom životu u pustinji. Datulja, um a ili hurma (Phoenix dactylifera), voćka iz porodice palmi, rasprostranjena je od južne Europe do Sudana i od Maroka do Pakistana. Kod nas u Dalmaciji dobro uspijeva, ali plodove donosi samo u južnom dijelu. Od oko 70 poznatih sorti najpoznatija je deglet nur, što na arapskom znači »svijetli prsti«. Riječ »prst« sadržana je i u znanstvenom nazivu za vrstu. Däktylos na grčkom znači prst, a ferre na latinskom — nositi, dakle »palma koja nosi prste«. Ti »svijetli prsti«, t. j . plodovi sorte deglet nur najbolje su kvalitete. Imaju boju ambre, prozirne su, slatke i mirisave. Za dobro uspijevanje datuljina palma traži dugotrajnu ljetnu žegu i krajnje suhi zrak, ali i dovoljno vode. Na većem dijelu alžirskog prostora, osobito u Sahari, od svega toga nedostaje samo voda. Na onim rijetkim mjestima u pustinji gdje izbijaju podzemne vode, u oazama, datulja raste vrlo bujno. Oaze se mogu podizati i umjetno, ako se prije toga riješi problem stalnog dotoka vode. Jedan od načina na koji se to radi može se vidjeti u okolici grada El Oueda, u sjevernom dijelu Velikog istočnog erga, gdje se podzemna voda nalazi na dubini od dvadesetak metara. Umjesto da se voda dovodi do biljaka, omogućuje se biljkama da svojim korijenjem dopru do vode. U tu svrhu kopaju se u pijesku udubljenja u obliku lijevaka promjera u prosjeku 50, a u dubinu do 20 metara. Iskopani se pijesak stavlja na rub lijevka, koji se zatim učvrsti ogradom od palmina lišća. U tim udubinama raste obično od desetak do nekoliko stotina palmi. Tako skrivene u pijesku one se izdaleka uopće ne primjećuju. Podizanje i održavanje ljevkastih oaza vrlo je dugotrajan i mukotrpan posao. Unatoč zaštitnim ogradama vjetar ih neprestano zasipa pijeskom, pa ih je potreb |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 67 <-- 67 --> PDF |
no redovito čistiti, i to ručno, iznošenjem pijeska u košarama. Osim toga palme stradavaju od nekog virusnog oboljenja koje se zove bajud i za koje, bar za sada, nema lijeka. Jedini je način da se bolest dalje ne širi sječa i spaljivanje zaraženih stabala. Inače u normalnim prilikama palma doživi starost od 70—80 godina, otprilike kao i čovjek. Prve plodove donosi između 6. i 10. godine, a najbolje rađa između 30. i 40. godine. Urod ovisi o sorti, staništu i njezi, pa prinos varira unutar širokih granica od 10 do 120 kilograma po stablu. Računa se da u čitavom Alžiru ima oko 7 milijuna stabala. Datulja je oduvijek bila jedna od glavnih živežnih namirnica alžirskog pučanstva. Ona je i danas njegov »kruh svagdanji«. U glavnom gradu Alžira podignut je 1983. godine spomenik u obliku tri palme, koje simboliziraju tri razdoblja novije alžirske povijesti: 1830—1954, 1954—1962 i 1962. do danas. Spomenik je smješten na jednom od dominantnih brežuljaka grada, visok je 93 metra, a u njegovu gornjem dijelu nalazi se restoran, odakle se pruža divan pogled na grad i njegovu širu okolicu. Rod deva (Camelus) ima dvije vrste: dvogrbu devu (C. bactrianus) i jednogrbu devu (C. dromedarius). Dvogrba živi u divljem obliku u središnjoj Aziji, ali se uzgaja i kao pripitomljena životinja. U Alžiru i drugim sjeveroafričkim zemljama, kao i u zapadnoj Aziji i Indiji, živi jednogrba deva ili dromedar. Poznata je samo kao domaća životinja, pa je smatraju udomaćenom pasminom azijske dvogrbe deve.. Pripitomljena je još u davna vremena, a unesena iz Azije u Afriku na početku kršćanske ere. Tada je kroz Saharu izgrađena čitava mreža karavanskih putova, koji su omogućili razvoj trgovine između sjeverna i juga. Karavane koje su prenosile slonovaču i zlato iz Sudana u Sredozemlje mogu se po svome gospodarskom značenju usporediti s čuvenim putovima svile u srednjoj Aziji. Osim deva za nošenje tereta, koje su smeđe boje, postoje i tzv. »bijele« deve, koje su svjetlije i služe za jahanje. Zovu se mehare (od franc, mehari), ili deve skoroteče, jer mogu brzo trčati. Unatoč suvremenim cestama i automobilskom prometu, karavane deva još uvijek krstare Saharom. One se kreću svojim vlastitim putovima, daleko od prometnica i aerodroma. Ipak, sve ih je manje, baš kao i deva skoroteča. Danas se deve uzgajaju više radi dobivanja mlijeka, mesa, krzna i kože. Nekada se devino mlijeko smatralo darom prirode, pa je među Arapima bio običaj da se ono ne prodaje nego samo poklanja. Danas se to mlijeko, pasterizirano i u kartonskim kutijama, može naći u trgovinama većih arapskih gradova, gdje se, dakako, ne poklanja nego prodaje. »Zelena brana« protiv Sahare U Alžiru se vrlo često organiziraju dobrovoljne radne akcije, poznate pod nearapskim nazivom voluntaria. U njima sudjeluju svi građani, bez obzira na dob, no kako je dvije trećine pučanstva mlađe od 25 godina, veliku većinu tih dobrovoljaca čini mladež. Dnevni tisak, u posebnim, stalnim rubrikama, gotovo svakodnevno izvješćuje o rezultatima tih radova i budućim zadacima. U selima i gradovima mogu se vidjeti panoi koji pozivaju građane da se uključe u akcije pošumljivanja (si. 4). U prvih 25 godina nakon sticanja nezavisnosti pošumljeno je 800.000 hektara goleti. U četveromjesečnoj kampanji 1985/86, u kojoj je sudjelovalo više od 100.000 ljudi, posađeno je oko 12 milijuna sadnica. |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 68 <-- 68 --> PDF |
Slika 4. Dio velike »zelene brane« protiv Sahare (Foto: I. Mikloš) O važnosti pošumljivanja dovoljno govori podatak da je oko 13 milijuna hektara zemljišta ugroženo od erozije, koju na nagnutim terenima uzrokuju kiše, a u ravnicama vjetar. Posebno je težak problem Sahara, Najveća pustinja na svijetu i dalje se povećava, prijeteći da postane još puno veća. Prema saopćenjima Organizacije za zaštitu čovjekova okoliša (UNEP) to povećanje iznosi 1,5 milijuna hektara godišnje. Samo u ovom stoljeću 5 milijuna hektara pod šumom u sjevernoj Africi pretvoreno je u siromašne stepe i polupustinje. Svake godine sjeverna granica Sahare pomakne se za nekoliko stotina metara dalje na sjever. Istovremeno se i južna granica pomiče prema jugu. Proces širenja Sahare u uskoj je svezi sa sječom šuina na tom području, a počeo je još u davnoj prošlosti. Kartažani, potomci čuvenih moreplovaca Feničana, posjekli su velike količine drveia, osobito hrasta plutnjaka, za izgradnju svog brodovlja. Rimljani su mnogo drva irosili za ogrjev, posebno za grijanje javnih kupališta. Prekomjerna sječa nastavila se i dolaskom Berbera i Arapa. Velike su štete pretrpjele šume tijekom sedam i pol godina oslobodilačkog rata 1954—19o2. Računa se da je u tom razdoblju uništeno 2—3 milijuna hektara šuma. Pa i nakon sticanja nezavisnosti nekontrolirana sječa šuma nije se mogla zaustaviti. Naprotiv, zbog naglog porasta pučanstva i stočnog fonda, uz istovremeno smanjenje poljoprivrednih površina, pritisak na šumu još je više ojačao. Sirenju Sahare pridonijele su i promjene klimatskih i hidroloških prilika, ali su i one, bar djelomično posljedica nestanka šuma na velikim površinama. |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 69 <-- 69 --> PDF |
Da bi sc spriječilo daljnje širenje pustinje prema sjeveru, alžirska je vlada donijela plan o podizanju šumskog pojasa između marokanske i tuniske granice. Ta »zelena brana« protiv Sahare bit će dugačka oko 1.600 km, a široka 10—1000 km. Zapremat će površinu od oko 4 milijuna hektara i na njoj će biti zasađeno oko 6 milijardi stabala. Već te brojke pokazuju da se radi o jednom grandioznom projektu, koji se može usporediti s podizanjem velikog kineskog »zelenog zida«, šumskog pojasa dugačkog 7,000 km i širokog 1 km. Kod projektiranja »zelene brane« trebalo je voditi računa o ekološkim prilikama područja određenih za pošumljivanje. Tako je količina oborina morala iznositi najmanje 400 mm godišnje, a nagib terena nije smio prelaziti 25%. Osim loga tražili su se i povoljni uvjeti za poljoprivredu i stvaranje trajnih naselja. Zbog svih tih zahtjeva »zelena brana« neće biti ravna nego krivudava, a njezina širina bit će na pojedinim mjestima vrlo različita (si. 1). Prva su stabla posađena 1979. godine i od tada radovi napreduju polako i mukotrpno kao kod svakog pošumljivanja. Osim sadnje novih biljaka treba naime paziti i njegovati ono što već raste, zaštićivati od bolesti i štetnika, popunjavati u međuvremenu nastale praznine. Za pošumljivanje se uglavnom koristi alepski bor, nešto malo čempres, razne voćkarice i dr. Pošumljeni prostori još nisu povezani u suvislu cjelinu, nego je to niz manjih ili većih sastojina i grupa stabala, s isto tako manjim ili većim međuprostorima (si. 5). ,-f?:-´-" * : -.-"**´ Ms? ´-L?´ ."* Slika 5. Pano it gradu Laghouatu kojim se Aliirci pozivajuu pošumljivanju (Foto: I. Mikloš) na sudjelovanje 155 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 70 <-- 70 --> PDF |
Naša Gospa od Cedrova Sve se alžirske šume nalaze na sjeveru zemlje, na planinama Tellskog Atlasa. U odnosu na ostali dio Alžira to je relativno uski pojas — zelena mediteranska fasada ispred goleme pustinje što se stere daleko na jug. No u apsolutnom iznosu to je 3,200.000ha šuma, ili za oko 50% više nego u Hrvatskoj. Nekada je to područje bilo šumom još bogatije. Prema nekim starim arapskim izvješćima, u prerimsko doba od grada Alžira do Tripolija kopnom se moglo putovati samo kroz šumu. Procjenjuje se da je od tada posječeno ili na neki drugi način uništeno otprilike 60% tih šuma. U vrijeme rata za nezavisnost (1954— —1962) osobito su stradale šume u istočnoj oblasti Kabiliji, gdje su se vodile najžešće borbe s Francuzima, Kao u drugim zemljama Magreba, tako je i u Alžiru najvažnija vrsta drveta cedar (Cedrus atlantica). Da bi se vidjele tipične cedrove šume nije potrebno putovati daleko od grada Alžira. Ima ih svega pedesetak kilometara prema jugu, u nacionalnom parku Chrea, na površini od 26.000 ha i nadmorskoj visini od 600 do 1.500 m. Cedar zauzima najviše položaje tog područja, uglavnom između 1.300 i 1.500 m, ali se može spustiti i do 800 m. Uz cedar raste i crnika (Quercus ilex), šmrika (Juniperus oxycedrus), veliki vrijes (Erica arborea), zatim Cytisus triflorus, Bupleurum atlanticum, Genista tricuspidata, Daphne gnidium, Teucrium pseudo- scorodonia, Ampelodesma mauritanicum, Galium elipticum, Cystus salviaefolius, Dactylis glomerata i dr. Najvjernije pratilice cedrovih sastojina su tisa (Taxus baccata), božika (Ilex aquifolium), mukinja (Sorbus aria) i brekinja (S. torminalis), ali se one nikada ne nalaze u većoj brojnosti. Cedar dobro uspijeva i na skeletnim tlima, koja ne odgovaraju crniki ni kanarskom hrastu. Zadovoljava se s malo vode, jer mu visoki položaji osiguravaju svježinu i vlagu. Od hrastova u nacionalnom parku Chrea osim crnike i kanarskog hrasta uspijeva još Quercus suber, Q. coccifera i Q. faginea. Tako se npr. mogu naći pomiješani crnika i plutnjak, a uz njih Phillyrea media, Cytisus triflorus, Calycotome spinosa, Genista tricuspidata, Asphodelus microcarpus, Cistus salviaefolius, Rubus ulmifolius, Rosa sempervirens, Clematis flammula, Asparagus acutifolius i dr. Quercus faginea je veći grm ili manje drvo, koje od prirode raste u Španjolskoj, Portugalu i na Balearskim otocima. Na jednoj se parceli nalazi endemska podvrsta crnog bora, Pinus nigra ssp. mauretanica, zajedno s cedrom, crnikom i drvolikim vrijesom. Parcela se nalazi na staništu crnike, a bor je introduciran. Uz potoke raste joha s manje ili više zastupljenom vrbom, jasenom i divljom trešnjom. Degradacijom tih jošika pojavljuje se kupina zajedno s Brachipodium silvaticum, Ranunculus macrophylla, Carex silvatica, Mentha i dr. U klisuri Chiffa, na suhom i toplom staništu, uspijeva jedna vrsta drveta, koju Francuzi i Alžirci u običnom govoru nazivaju tujom, iako ne spada u rod Thuja. Znanstveni joj je naziv Tetraclinis articulata i zajedno s rodom Thuja spada u porodicu Pinaceae. Osim u Alžiru raste još u Maroku, Tunisu i na Malti, a na europskom kopnu samo u južnoj Španjolskoj. To je vazda zeleno, do 15 m visoko drvo s piramidalnom krošnjom. Drvo je tvrdo, trajno i mirisavo, pa je pod nazivom »citrus-drvo« bilo poznato još starim Rimljanima, koji su ga upotrebljavali za gradnju hramova. Crna smola koja curi iz ozlijeđene kore zove se sandarak i služi za priređivanje firnisa i kao sredstvo za kađenje. 156 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 71 <-- 71 --> PDF |
U navedenoj klisuri zajedno s tom »tujom« raste hrast oštrikar, drvoliki vrijes, lemprika, Phillyrea media, Pistacia lentiscus, Calicotome spinosa, Jasminum fruticans, Lonicera implexa, Rubia peregrina i dr. Nacionalni park Chrea osnovan je 1921. godine. Njegovo se šire područje sve više razvija kao mjesto za odmor i rekreaciju stanovnika glavnog alžirskog grada. Ljeti im omogućuje ugodan boravak u svježini cedrovih šuma, a zimi skijanje na snijegom pokrivenim planinama. Tu se nalazi i jedna rimokatolička crkva, sagrađena 1935. godine. Njezino ime jasno govori u kakvom se ambijentu nalazi. Zove se Naša Gospa od Cedrova (Nötre-Dame des Cedres). Planinski masiv Ouarsenis također je poznat po svojim cedrovim šumama, u kojima još rastu hrast plutnjak i kanarski hrast, a na nižim položajima crnika. U šumi se mogu naći stari cedrovi golemih dimenzija, nazvani posebnim imenima. Tako je jedno dobilo ime Sultan, a drugo Sultanica. Sultan je zbog bolesti morao biti posječen, pa je Sultanica ostala udovica. Njezin opseg u prsnoj visini iznosi 9 metara. Sredozemna obala s planinskim zaleđem istočno od grada Alžira zove se Kabilija. Kraj se odlikuje visokim planinama, velikom količinom oborina i bujnim vodotocima. Planine su pokrivene šumama u kojima također prevladava cedar. Uz već navedene hrastove tu se može naći i Quercus ballota, koji ima sladak žir, pa ga Francuzi po tome zovu le chene ä glands doux. Jasen, vjerojatno sredozemna podvrsta poljskog jasena (Fraxinus angustijolia ssp. angustifolia), ponegdje dosiže goleme dimenzije. Mogu se vidjeti stabla koja se redovito krešu radi dobivanja lisnika za stočnu hranu. Zbog prirodnih ljepota i rijetkih znamenitosti u tom je prostoru izdvojeno nekoliko nacionalnih parkova. Tako se npr. u Velikoj Kabiliji nalazi nacionalni park Djurdjura, s najvišim vrhom 2.308 m nad morem. U njegovu središtu nalazi se Tikjda, poznato ljetovalište i centar za skijaške športove. Nacionalni park Babors čuven je po alžirskoj jeli (Abies numidica), drvu visokom do 20 m, s jako razgranjenom, ali pravilnom krošnjom čunjasta oblika. Vrlo je slična andaluzijskoj jeli (A. pinsapo), pa je mnogi smatraju samo njezinim varijetetom (A. pinsapo var. baborensis). Zauzima najviše položaje planine Babors, iznad cedrovih šuma, koje inače ovdje na svojoj gornjoj granici degradiraju u zajednicu što je čine Bupleurum spinosum, Genista tricuspidata i Asphodelus vrste. To se isto može primijetiti i u nacionalnom parku Djurdjura. Oransko područje Tellskog Atlasa zauzima zapadni i razmjerno niži dio sredozemnog priobalja. Oran je po broju stanovnika drugi grad Alžira, smješten u njegovom agrarno najbogatijem dijelu. To je područje znatno suše od istočnog dijela. Kod Orana količina oborina iznosi svega 300 mm godišnje. Šume se uglavnom sastoje od alepskog bora, crnike, »tuje«, šmrike i hrasta oštrikara. Najveće površine zauzima alepski bor u čistim i mješovitim sastojinama. On se najlakše prirodno obnavlja, a poslije požara, koji su tu vrlo česti, širi se na račun drugih vrsta. Ipak, njegovu bolju obnovu spriječava intenzivno i nekontrolirano pašarenje, koje često dovodi do raznih degradacijskih oblika šuma. Pojavljuje se, slično kao i u Maroku, poseban tip gariga sa žumarom (Chamerops humilis), jedinom autohtonom europskom palmom. Osim francuskog naziva garigue, koji dolazi od riječi garoulia, provansalskog narodnog imena za hrast oštrikar, Alžirci upotrebljavaju i španjolski izraz matorral (guštara, šipražje). |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Atlaski je cedar prenijet u Europu koncem prošlog stoljeća. U Francuskoj su postignuti dobri rezultati pošumljivanja mediteranskog područja. Štoviše, mjestimice je došlo i do prirodnog pomlađivanja sjemenom, pa nije isključeno da se ta vrsta drveta još više proširi na europski dio Sredozemlja. Cedrov četnjak Jedan od najpoznatijih štetnika na borovima u mediteranskim zemljama, borov četnjak gnjezdar (Cnethocampa pityocampa) u Alžiru je rasprostranjen u čitavom priobalnom području i njegovom zaleđu, sve do ruba Sahare. Ili točnije, sve dok ima bora, kojim se hrani. To je uglavnom alepski bor, a od stranih vrsta najradije napada kalifornijski bor (Pinus radiata). Njegova jajna legla našao sam i u »zelenoj brani« protiv Sahare na iglicama alepskog bora nedaleko grada Djelfe. To je inače jedno od najhladnijih mjesta u Alžiru, unatoč svom geografskom položaju. Zimi se temperatura ponekad spušta i na —10 °C, iako ljetna često prelazi i + 40 °C. »Zelena brana« će vjerojatno kad-tad zaustaviti, ili bar usporiti prodiranje Sahare prema sjeveru, ali za borovog četnjaka ona znači mogućnost širenja prema jugu. Borov četnjak napada uglavnom borove, pa ga možemo smatrati praktički monofagnim štetnikom. Na nekim drugim crnogoričnim vrstama može se razvijati samo iznimno. Zanimljivo je stoga da su alžirski šumari dugi niz godina izvješćivali o štetama od borovog četnjaka ne samo u borovim, nego i u cedrovim šumama. Štoviše, štete su na cedru bile redovito veće nego na boru. Tome se ipak nije pridavala neka posebna važnost, sve do prije deset godina, točnije do lipnja 1982. godine, kada je u cedrovim šumama, u planinskom masivu Aures na sjeveroistoku zemlje, iznenada došlo do jakog brštenja gusjenica u krošnjama drveća na površini od oko 500 hektara., Pomnijim istraživanjem utvrđeno je da to nisu bile gusjenice borovog, nego cedrovog četnjaka (Cnethocampa bonjeani). Uskoro je ta vrsta konstatirana i u drugim krajevima Alžira. Tako se može pretpostaviti da su se štete od cedrovog četnjaka dugo pripisivale njegovom srodniku koji živi na boru. Razlike u biologiji i načinu života ove dvije vrste sastoje se u slijedećem: cedrov četnjak leže jaja u obliku jajnih legal a na donjoj strani grana, a borov četnjak — oko iglica; cedrov četnjak prezimljava u stadiju jajeta, a ne kao borov — u larvalnom stadiju; gusjenice cedrovog četnjaka brste u svibnju, lipnju i srpnju, a borovog — u kasnu jesen i rano proljeće. Jedino se kukuljice obadvije vrste mogu naći u tlu istovremeno, u jednom kratkom razdoblju ljeta. Razlike su dakle prilično velike, pa je ipak neobično da su uočene tako kasno, to više što je cedrov četnjak već ranije otkriven u cedrovim šumama srednjeg Maroka. Ono što su četnjaci za bor i cedar, to je gubar (Lymantria đispar) za sve vrste hrastova. U Alžiru je kao štetnik prvi put registriran 1921. godine. Četiri godine kasnije uneseni su u zemlju prirodni gubarevi neprijatelji, poznati grabežljivci veliki i mali gusjeničar (Calosoma sycophanta i C. inquisitor) i šumski strvinar (Xylodrepa quadripunctata). Oko 6.000 tih kukaca pušteno je u određene plutnjakove šume. U novoj sredini oni su se dobro snašli i počeli se dalje prirodno razmnožavati, što je povoljno utjecalo na sastav entomofaune i biocenotičku ravnotežu. Međutim, sličan postupak s parazitičkom osicom Apanteles solitarius (koja inače parazitira gubara i u našim šumama) nije dao očekivane rezultate. 158 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 73 <-- 73 --> PDF |
Potok majmuna U planinama Magreba živi bezrepi magot ili makaki (Macaca sylvana), vrsta majmuna iz porodice Cercopythecidae. Vjerojatno su ga nekada s istoka donijeli Arapi, jer se nijedna druga vrsta tog roda ne može naći zapadno od Pakistana. U Maroku se magoti rado okupljaju na jednoj planini, koja je po njima dobila ime Planina majmuna (španj. Pico de monos). I u Alžiru postoji jedno takvo okupljalište. To je klisura Chiffa i obližnji potok koji su Francuzi nazvali Potokom majmuna (Ruisseau des Singes). Ima ondje, kažu, nekoliko tisuća tih životinja. Mjesto je šezdesetak kilometara udaljeno od grada Alžira, a nalazi se na području nacionalnog parka Chrea, na oko 300 m nadmorske visine. Odlikuje se toplom i vlažnom mikroklimom. Na toplinu ukazuje rogač (Ceratonia siliqua), a na vlažnost Cytisus triflorus, Brachipodium sylvaticum i Galium ellipticum. Tlo je kamenito pa je čest španjolski ljiljan (Centranthus ruber). Biljnu zajednicu čini degradirana šuma crnike, u kojoj od drveća rastu još Quercus canariensis i Q. faginea. Stabla su visoka prosječno 6 metara, a grmlje oko 3 metra. Od ostalih se vrsta mogu naći Viburnum tinus, Pistacia lentiscus, Arbutus unedo, Erica arborea, Chrysanthemum fontanesii, Polypodium vulgare, Rosa sempervirens, Lonicera implexa, Phillyrea angustifolia, Asparagus acutifolius i dr. Majmuni imaju običaj izlaziti iz šume do obližnjih hotela i naseljenih mjesta, osobito u vrijeme ručka, približavajući se ljudima bez straha i tražeći hranu. Prilaze i automobilima koji se zaustavljaju uz rub ceste. Poznato je da vole krasti i zato s njima valja biti vrlo oprezan. Seljaci ne vole vidjeti majmuna kako dolazi u njihovo selo, jer vjeruju da je to znak kako će netko od njih uskoro umrijeti. Došao je, kažu, po nečiju dušu. Druga zoološko-turistička atrakcija u sjevernom Alžiru manje je upadljiva od majmuna. Štoviše, teško je uočljiva, iako prisutna na čitavom primorskom i stepskom području. To je kameleon (Chamaeleo ehameleo), općenito dobro poznata životinja, ali uglavnom sa fotografija i po pričanju. Teško ga je primijetiti, jer se, mijenjajući boju tijela, savršeno prilagođuje svom okolišu. Najlakše ga je pronaći na žižulji (Zizyphus jujuba), niskom drvetu gustih i bodljikavih grana, koje raste u svim mediteranskim zemljama, pa i u našem priobalju. Po tim se granama polako ali sigurno kreće pomoću posebno građenih nogu. Dugačkim jezikom lako lovi kukce, a trnje ga dobro štiti od grabežljivaca. Zbog te prilagođenosti kame- Luna na žižulju neki to drvo naziva´ju »kamelenovim drvetom«. U sredozemnom području živi i posebna vrsta ježa, koja se zove alžirski jež (Aethecinus algirus). Sličan je europskom, ali je nešto manji, bodlje su mu svjetlije i na glavi čine razdjeljak. Inače, pripadnici obadviju vrsta imaju isti način života, isti način prehrane i, nažalost, vrlo često istu sudbinu: smrt pod kotačima automobila. Sjeverna je Afrika bogata pticama, jer se njezinim stanaricama povremeno pridružuje i veliki broj europskih selica. Među njima je i u nas dobro poznati pupavac (Upupa epops), vrlo lijepa ptica, koja je u Alžiru i vrlo cijenjena. Njegov se dugačak i tanak kljun nekada upotrebljavao kao pero za pisanje. U narodu još i danas postoji vjerovanje da njegovo perje štiti od groznice i raznih uroka, pa ga neki nose stalno uza se. To je tzv. amulet ili talisman, privjesak koji služi kao neko čarobno sredstvo za obranu od svih mogućih zala. Tako npr. postoji amulet koji svog vlasnika čuva od uboda škorpiona, pomaže mu da ne zaluta u pustinji i dr. Naziv amulet je arapskog, a talisman turskog podrijetla, a obadva 159 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 74 <-- 74 --> PDF |
se upotrebljavaju gotovo u svim europskim jezicima. U nas, a napose u balkanskim zemljama, poznat je i naziv amajlija ili hamajlija, koji je također turcizam. U Alžiru više nema nojeva. Posljednji primjerak nestao je koncem prošlog stoljeća. Mali berberski jelen, koji je nekada bio rasprostranjen na čitavom području Magreba, održao se do danas samo u alžirskoj šumi Feidja, koja se dobrim dije lom nalazi i na teritoriju Tunisa. Taj jelen srodan je sardinijskom jelenu (Cervus elaphus corsicanus), podvrsti europskog jelena, danas prostorno ograničenoj na južni dio Sardinije. U šumi Feidja on je strogo zaštićen, zajedno sa svojim staniš tem. Čagljevi, kojih u šumi ima mnogo, ne ugrožavaju njegov opstanak. Naprotiv, eliminiranjem slabih i bolesnih primjeraka oni održavaju zdravost populacije na prirodan način, bez intervencije čovjeka U jednom malom životinjskom rezervatu pokraj Beni Abesa živi gepard (Acinomyx jubatus). Ta se dugonoga mačka dade priučiti za lov na raznu divljač. Tako su uz njenu pomoć nekada u jugoistočnoj Aziji lovili antilope, a na Cipru muflone. Divljih svinja u Alžiru ima prilično i smiju se loviti, od rujna do svibnja. Slično je i sa zečevima. Zadržao se i tradicionalni način lovljenja uz pomoć sokola, uglavnom na zečeve i potrke (Otis tetrax). Lov na jelene, gazele i muflone je zabranjen, »Pješčana riba« Kako vegetacija od sjevera prema jugu postaje sve siromašnija, tako se i broj životinjskih vrsta smanjuje. Na sjeveru, u mediteranskom pojasu, živi oko 30.000 vrsta, u Sahari oko 4.000, a u krajevima s trajnom sušom svega oko 550 vrsta. Gdje nema nikakve vegetacije živi tek malo kukaca kotrljana, koji se hrane izmetinama deva, i po koja ptica koja ih lovi. U kotrljane spada primjerice sveti skarabej (Scarabaeus sacer), koga su stari Egipćani smatrali svetom životinjom. Sve su se pustinjske životinje dobro prilagodile krajnje nepovoljnim uvjetima svoga životnog okoliša. Kako u pustinji nema nikakvog zaklona, mnoge su vrste bojom prilagođene blijedom žućkastosivom pijesku, npr. skakavci, gušteri i zmije, ptice, skočimiševi i pustinjska lisica. Iznimke su npr. crni kornjaši crnokrilci ili mračnjaci (Tenebrionidae), ali su oni od grabežljivaca zaštićeni čvrstom hitinskom kožom. Crni skakavac Eugaster gugoni brani se od njih štrcanjem krvi. Crne ptice, kao npr. gavrani, nemaju u pustinji prirodnih neprijatelja. Životinje koje se kreću po pjeskovitim tlima imaju tako građene noge da ne propadaju u pijesak. Primjerice neki kornjaši imaju stopala proširena dlakama, a gušteri prste proširene ljuskama. Mnoge se vrste, osobito kukci, gmazovi i glodavci, zakopavaju u pijesak, gdje se zadržavaju preko dana, zaštićujući se tako od nesnosne pustinjske žege, koju za dulje vrijeme ne može izdržati nijedno živo biće. Neki se gmazovi odlikuju sposobnošću regulacije svog metabolizma prema temperaturi do te mjere, da mogu izdržati bez hrane tjednima, pa i mjesecima. Rijetki puževi što žive u pustinji, zapadaju u dulji sušni san. Tako npr. Helix laotea iz Sahare može mirovati više godina, a isti puž na portugalskom otoku Madeiri (madeira, portug. drvo) ugine već nakon nekoliko mjeseci sušnog sna. U gradu El Ouedu nalazi se prirodoslovni muzej, gdje se mogu razgledati mnoge pustinjske životinje koje je inače u prirodi vrlo teško vidjeti. Evo nekoliko tipičnih vrsta: |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Žuti pustinjski škorpion (Androctonus amoreuxi),, dugačak 8—10 cm, vrlo je otrovna noćna životinja. Njegov otrov djeluje neurotoksički, slično kao i kurare, koji se dobija iz kore lijane Strychnos toxifera. Uštrcan u tijelo velikog kornjaša crnokrilca, uzrokuje paralizu i trenutnu smrt. Postoje još tri srodne vrste škorpiona i sve su one vrlo opasne i za čovjeka. Pustinjski rovaš (Sanctis scincus) spada u guštere, ali više nalikuje na zmiju, pa se i čitava porodica kojoj pripada zove zmijogušteri (Scincidae). Izvanredno je prilagođen životu u pijesku. Donji očni kapak ima u sredini providni prozorčić prevučen kožom, što mu omogućuje gledanje u pijesku zatvorenim očima. Na površini brzo puže, ostavljajući iza sebe karakterističan trag u obliku cik-cak crte. U slučaju opasnosti trenutačno nestane u pijesku »kao da ga je zemlja progutala«. Kroz pijesak se kreće tako vješto kao riba u vodi, pa su ga Arapi prozvali »pješčanom ribom«. Smatrali su ga i čudesnom ljekovitom životinjom, kojom su mnogo trgovali. Bodljorepa agama (Uromasüx spinipes), preko 60 cm dugačak i zdepast gušter s jakim bodljikastim repom, kojim može snažno udarati. Sivi varan (Varanus griseus) je također tipična pustinjska životinja. Sa svojih 1,5 metra duljine na drugom je mjestu po veličini među afričkim gušterima, odmah iza nilskog varana. Ima razmjerno duge noge, kojima brzo trči. Kad je razdražen, sikće i dugim repom kao bičem snažno udara oko sebe, slično kao i bodljorepa agama. Hrani se pustinjskim glodavcima i manjim gmazovima, a najveće su mu poslastice zmije otrovnice, s kojima dosta lako izlazi na kraj zbog čvrste kože i razmjerno dobrog imuniteta prema zmijskom otrovu. Rogata riđovka (Aspis cerastes) jedna je od najotrovnijih zmija na širem mediteranskom prostoru. Krećući se po pijesku ostavlja iza sebe trag sličan onom što ga ostavlja tenkovska gusjenica. Zanimljivo je da alžirski jež uopće ne stradava od njezina ugriza. Ježevi su inače zbog svojih bodlji dosta zaštićeni od zmija, ali ako ih one uspiju ugristi na nezaštićenom mjestu, ugibaju od otrova. Alžirski je jež u tom pogledu iznimka. Veoma je otrovna i pješčana efa (Echis carinata), manja zmija zaštitne pješčanožućkaste boje. Pustinjska lisica (Megalotis zerda) odlikuje se golemim ušima (gr. megdlos velik; ous otös, uho), preko kojih lakše gubi suvišnu toplinu tijela. Ne podnosi sunce pa se danju skriva u brlogu, a noću lovi kukce, miševe i druge glodavce, također noćne životinje. Pustinjski skočimiš (Jaculus jaculus) ima dugačke stražnje noge, pomoću kojih se kreće skakući. Na kraju dugačkog repa nalazi se veliki čuperak dlaka. Brkovi su mu dugački gotovo kao čitavo tijelo i po tome je rekorder među sisavcima. Skočimiševi danju miruju u zajedničkim podzemnim nastambama, a noću izlaze na površinu radi prehrane. Hrane se biljkama, njihovim sjemenkama i kukcima. Uopće ne piju vodu niti mokre. Ono malo vode što imaju u hrani dovoljno im je za preživiljavanje. Poput ostalih glodavaca i oni se povremeno pojavljuju u velikoj brojnosti. Budući da rastu vrlo brzo, do masovnih pojava dolazi iznenada. Ako se u to vrijeme noću, osobito poslijei kiše, putuje kroz pustinju automobilom, mogu se u svijetlu farova vidjeti tisuće tih životinjica kako poput malih klokana živahno skakuću u potrazi za hranom: kukcima koje je kiša izmamila na površinu, i travom koja je počela nicati. |