DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 127     <-- 127 -->        PDF

NOSTALGIJA ZA ŠUMAMA I DUNAVOM


Priča o Vukovarskim šumama s posebnim osvrtom
na šume gospodarske jedinice »Vukovarske dunavske ade«


Bio jednom jedan ... Tako započinju često sve bajke. Danas su vukovarske
šume za njihove poznavatelje i zaljubljenike kao iz bajke.


Nasilno otjeran od srbočetnika i srpske okupacijske vojske iz predivnib šuma
istočne Slavonije, polako se osvješćujem. Polako kao prvo proljetno cvijeće
počinjem promatrati sredinu oko sebe. U ovom trenutku čini mi se da mi je
svejedno gdje se nalazim. Ovdje, na Mjesecu ili negdje u Hrvatskoj. Nema mojih
divnih šuma uz Dunav i na obroncima Fruške gore.


Meku i rahlu šumsku zemlju prosutu mirisnom vegetacijom zamijenio je
tvrdi željezno-betonski pod i smrad izgorjelog ulja i metalne piljevine. Ponosna
i šutljiva stabla bučni, hladni strojevi bez duše. Plavo, sunčano nebo zamijenio
je prljavi strop, koji se od dima i prašine i ne vidi.


Šume na području općine Vukovar nisu za laike bile vrijedne. Nažalost i
među šumarima je bilo laika. Nitko, od manjeg broja takvih, nije računao na
ekološku vrijednost tih šuma. Na području općine Vukovar, čija površina iznosi
oko 600 km2, obraslo je šumom oko 10%. Nekada je obraslost šumom bila 30%.
Desetljećima se »manje vrijedna šuma« krčila u korist plodnih oranica. Taj negativan
tijek zaustavljen je između 50-ih i 60-ih godina ovog stoljeća.


Šume vukovarskog ravnjaka po svojoj fitocenološkoj podjeli spadaju u šume
hrasta lužnjaka i običnoga graba s cerom.


Klima vukovarskog područja je oštra kontinentalna, s velikim ljetnim vrućinama
i oštrim, hladnim zimama. Količina oborina iznosi oko 650 mm godišnje.
Temperature su zimi i do —30 °C, a ljeti i do +35 °C. Srednja godišnja temperatura
iznosi 11 °C. Vjetrovi koji ovdje pusu najčešće su zapadni i sjevero-zapadni,
te zimi hladni sjeveroistočni vjetar košava. Takva klima utjecala je i na razvoj
vegetacije ovog područja.


Nadmorska visina kreće se oko 80—130 m.
Geološka podloga je prapor i aluvijalni nanos.
Od autoktonih vrsta drveća ovdje dolaze: hrast lužnjak (Quercus robur L.),


hrast cer (Quercus cerris L.), obični grab (Carpinus betulus L.), malolisna lipa
(Tilia cordata L.), bijela vrba (Salix alba L.), crna topola (Populus nigra L.) i
bijela topola (Populus alba L.). Uneseni su još u 18. i 19. stoljeću: obični bagrem
(Robinia pseudoacacia L.), crni orah (Juglans nigra L.), kanadska topola
(Populus canadensis L.), američki jasen (Fraxinus americana L.) i neke druge
vrste. Prema vrstama drveća uočava se velika raznolikost: od potpuno močvarne
vrste bijele vrbe do vrste izrazito suhih podneblja — hrasta cera.


Šume gospodarske jedinice »Vukovarske dunavske ade« rasprostiru se na površini
oko 1800 ha, na dijelu Podunavlja od sela Borova do sela Šarengrada, u


213




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 128     <-- 128 -->        PDF

dužini od 37 km. Sume se nalaze na desnoj obali Dunava u tzv. ritovima (rit potječe
od njemačke riječi das Ried koja znači ´bara´, ´močvara´, ´trščak´), te na
riječnim otocima, tzv. adama.


Šume dunavskih ritova i ada doimaju se na prvi pogled nekako jednolično
i monotono, no one to nikako nisu.


U sjeverozapadnom dijelu općine, nešto iznad sela Borova s desne obale
Dunava nalazi se Borovska ada (odjeli 1—15), površine oko 270 ha. Pomalo nedostupna
i surova zbog tamošnjih ljudi — vjerojatno. Na toj adi, odvojenoj
dunavcima (dunavac je naziv za rukavac Dunava, širok i do 100 m kada je vodostaj
visok ili ga se za niskog vodostaja Dunava može i preskočiti), nalazimo ostatke
šume bijele vrbe s plavom kupinom, šumu bijele vrbe i crne topole te
šumu crne i bijele topole, kao i novopodignute kulture raznih klonova euroameričke
topole.


Krećući prema jugoistoku, nizvodno Dunavom, nailazimo na Vukovarsku adu
(odjeli 16—21), površine oko 100 ha. Vukovarska ada nalazi se bliže lijevoj obali
Dunava nasuprot Vukovaru. Dužine je oko 45 km, a na najširem dijelu je oko
500 m i ima oblik »kifle«. Na toj adi možete naći šumu bijele vrbe s plavom
kupinom, šumu bijele i crne topole te kulture euroameričke topole (Cl. I 214, P
deltoides, P. serotina, P. marylandica i dr.) te kulture bijele vrbe različitih klonova
uzgojenih na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za šumarsku genetiku
i dendrologiju. Nemojte se iznenaditi kada u tom šarenilu vrsta naiđete
na skupinu stabala jasena (vjeroajtno je to jedna forma poljskog jasena) ili na
pojedinačna soliterna stabla hrasta lužnjaka.


Nekada su se te dvije vrste drveća ovdje nalazile u mnogo većem broju nego
danas. Inače Vukovarska ada je bila omiljeno izletište građana Vukovara, osobito
u ljetnim mjesecima, kada se po 1000—2000 građana znalo naći na otočiću zvanom
Mala ada da bi se osvježilo u Dunavu, čija ljetna temperatura je znala iznositi
i do 25 °C. Nekada se zimi preko Dunava moglo prijeći seljačkim kolima s
konjima na drugu obalu (Bačku), jer je led bio toliko debeo i čvrst.




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 129     <-- 129 -->        PDF

Osim ne baš hladnom vodom u Dunavu, moglo se osvježiti hladnim pivom
podrumske temperature u gostionici »Čarda« na bačkoj strani, koju smo svi zvali
»Kod Rakića«, jer je nekada davno vlasnik bio izvjesni gospodin Rakić. Kao klinci
znali smo preplivati dunavac i onako goli i bosi zaputiti se, ne baš »grlom u jagode
«, nego još gore, bosi i goli, samo u gaćicama, u slatke kupine i tisuće komaraca.
Ništa nam to nije smetalo. Zamazana usta i ruke, ubode komaraca i
ogrebotine trnja oprao je i »izliječio« prelijepi Dunav.


Nešto nizvodno od Vukovarske ade nalazi se Pačji otok ili otočić Đaka kako
ga je nazvao prof. dr. Đuro Rauš, te je to danas i službeni naziv. Površine je,
pod šumom, oko 1 ha. S prekrasnom pješčanom plažom, za niskog vodostaja
Dunava, površina mu iznosi i do 3 ha. To je najmlađi otočić na ovom dijelu Dunava.
Na primjeru Đake objasnit ću nastanak ada. Za niskog ovdostaja iz Dunava
izranjaju pješčani otoci. Ako na tu površinu padne sjeme vrbe, ono odmah
počne klijati i naraste »malat«. Obično, gotovo 99% je to sjeme bademaste vrbe.
Vrba brzo raste pa se za kratko vrijeme otočić zazeleni od nastalog »malata«.
Vodostaj Dunava često oscilira, gotovo svakodevno. No ako vodostaj ostane tako
nizak da iz vode vire samo tri vršna listića mladog stabalca, ono će preživjeti.
Ako i druge godine visok vodostaj ne uništi novonastalu vegetaciju (malat), gotovo
je sigurno da će ovdje nastati šibljak bademaste vrbe. Ako visok vodostaj
prekrije i tu mladu šumicu, ona će nestati, ali na polegala stabalca vrbe taložit
će se pijesak i mulj koji Dunav nosi, pa će to mjesto za sljedećega niskog vodostaja
biti više nego prvi puta.


Mi kažemo da otočić »raste«. Taj proces traje godinama. A onda, kada je
otočić dovoljno narastao da rakita preživi i drugu vegetaciju, gotovo je sigurno
da će ovdje biti šuma. Bademasta vrba doživi starost 10—12 godina. U toj dobi
stabalca se ruše i izvaljuju na tlo. U međuvremenu ovdje se naselila i bijela
vrba, možda pokoja crna topola. Bademasta vrba je odigrala svoju pionirsku
ulogu i nestaje stvarajući pogodno tlo za dolazak drugih vrsta. Na kraju ćemo
preko šume bijele vrbe s plavom kupinom imati šumu bijele vrbe i crne topole,
zatim šumu crne i bijele topole ,da bismo na koncu imali šumu hrasta i jasena.


Otočić Đaka sada je obrastao na najstarijem dijelu šumom bijele vrbe s
plavom kupinom uz pokoje stablo crne i bijele topole. Na mlađem dijelu nalazi
se šuma bademaste vrbe, najmlađi dio obrastao je trskom, a zatim dolazi čisti
pijesak. Na sljedećoj slici vidimo taj slijed.


Nerijetko, kada nema ljetne gužve, ovdje ćete naići na srneću divljač, koja
dođe potražiti mir preplivavši dunavac.


Odmah nasuprot Đake, na desnoj obali Dunava, nalazi se čuveno i omiljeno
izletište Vukovaraca i stanovnika užeg i šireg područja nazvano Vučedoi. Vučedol
je poznato arheološko nalazište čiji tragovi sežu sve do kamenog doba. Novouređeni
dio krase vrlo lijep riblji restoran i velika sunčana terasa dijelom pokrivena
trščanom nadstrešnicom da štiti od ljetnih žega. S terase je predivan pogled
na Dunav i Bačku. Dunav je ovdje najširi u cijelom svom toku, oko 1,5 km. S
terase se vide i dijelovi dva zelena otoka Skendre i Orlovnjaka. Stariji dio staroga
naselja malo je zapušteniji, a krase ga jedna stara vila i nešto noviji dograđeni
prostor. Između ta dva dijela je terasa, na kojoj su nekada lupali čaše i
daše posjetitelji razdragani svirkom tamburice i violine (na uho) u rukama vještih
svirača — Cigana iz bačkog sela Deronje. Znali su oni zasvirati i »U boj, u
boj«, sve za pare.


215




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 130     <-- 130 -->        PDF

Napuštamo Vučcdol malko zagrijani od rakije i vina. Nije važno da li je
zega i pikaju li (mi kažemo grizujkomarci ili puše (brije) oštra košava.


Nadomak Vučedolu nalaze se spomenuta dva otoka Orlovnjak (odjel 22) i
Skendra (odjel 23—25). Orlovnjak je netaknuti prirodni otok na kojemu nalazimo
šumu bijele vrbe s plavom kupinom, a na višem terenu šumu bijele vrbe i crne
topole uz pokoje stablo bijele topole. Orlov otok ili Orlovnjak dobio je ime po
lomu jer je nekada na njemu bilo omiljeno obitavalište orla bjelorepana. U
zadnje vrijeme vidio se pokoji par orlova i poneko staro gnijezdo. A sada...?


Ljeti od ribiča i izletnika niste mogli parkirati čamac, toliko je Orlovnjak
bio prepun ljudi željnih mira, Dunava i šume. Na ovom otoku uspostavio je
prof. dr. Đuro Rauš trajnu pokusnu plohu »Čovjek i biosfera« u šumi bijele
vrbe i crne topole, površine 1 ha. Od Orlovnjaka do Isinog ostrva kod Mohovske
ade osnovan je i proglašen specijalni rezervat šumske vegetacije na površini
od 115 ha. Odmah preko puta Orlovnjaka, bliže desnoj obali Dunava, nalazi se
otok Skendra, nešto viši otok, lišen u potpunosti autoktone vegetacije. Na njemu
nalazimo kvalitetnu šumu euroameričke topole — prvu generaciju. Druga
bi bila lošija, treća ...


Zahvaljujući razumijevanju Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Katedri za uzgoj
šuma, te napose prof. dr. Đuri Raušu i prof. dr. Slavku Maticu, uspostavljena
je pokusna ploha na ovom otoku radi vraćanja autoktone vegetacije bijele vrbe,
crne topole, bijele topole, duda, veza i drugih vrsta.


Odmah preko dunavca na desnoj obali Dunava nalazi se Sotinska ada (odjeli
26—45), površine oko 450 ha, uključujući otoke Orlovnjak i Skendru.


To je površina vezana za kopno, a naziv ada je dobila po tome jer je sada
zamul´jeni dunavac dijelio adu od strmih obala. Ovdje možete naći baru punu
kvalitetne ribe (tu je i prirodno mrijestilište riba), trščak, šumu rakite, šumu
bijele vrbe s plavom kupinom, šumu bijele vrbe i crne topole, šumu crne i bijele
topole te kulture euroameričkih topola raznih klonova.


Na strmoj obali, koja se uzdiže i do 30 m iznad Dunave, nalazi se šuma
običnog bagrema, ispresijecana s tri surduka. Surduk je lokalni naziv za strmu
prohodnu vododerinu koja se duboko usijeca u debeli sloj prapora. U surducima,
kojih ima duž čitave obale Dunava podno Fruške gore, u rano proljeće sve je
prekriveno bijelim sagom od visibaba. »Šetati« ovim ritom za niskog vodostaja
Dunava pravo je uživanje. Ljeti, kada od nametljivog hmelja i pavitine ne vidite
dalje od 10 m oko sebe ili zimi, kada je preglednost relativno dobra, a pred
očima se nižu različiti krajolici.


Ukrcavamo se u čamac i lagano klizimo nizvodno prema selu Opatovcu i Opatovačkoj
adi (odjeli 46—50), površine oko 100 ha. Ta je ada uglavnom pod šumom
euroameričke topole, klon 1-214, tek mjestimično javlja se autoktona vegetacija.
Iza ade slijedi šumski predjel Mohovski rit (odjeli 51—57), površine
oko 100 ha. Vrste drveća i šuma kao i na Opatovačkoj adi.


Na pašnjaku između sela Opatovca i Mohova nalazi se i rasadnik topole i
vrbe površine oko 6 ha. U rasadniku se uzgajaju klonovi bijele vrbe, njih 25-ak,
te isto toliko klonova euroameričke topole. Sav proizvedeni materijal služi za
pošumljavanje na adama i ritovima. Ovdje se ne zadržavamo dugo jer idemo
u vjerojatno najljepši dio Podunavlja. Idemo u Mohovsku adu, Šarengradsku
adu i Hagl. U Mohovskoj adi osnovali su prof. dr. Slavko Matić i prof. dr. Đuro
Rauš pokusnu plohu za obnovu sadnjom različitih vrsta. Ploha je veličine 1 ha i


216




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 131     <-- 131 -->        PDF

ograđena je pletenom žicom. Nekada, ´još 1891. godine ta tri šumska predjela
bila su rit. Ade su bile kopnom vezane za desnu obalu Dunava kod sela Mohova.
Tada je počelo kopanje kanala, tzv. Mohovskog kanala, koje je završeno 1898.
godine.


Kanal bijaše širok svega 40—50 m, da bi danas širina iznosila oko 500—600 m
i svakim danom dio Mohovske ade Dunav odnosi. Desna obala je utvrđena kamenom,
kao i dio Šarengradske ade.


Ne idemo kanalom, već ulazimo u dunavac na lijevoj obali Dunava između
Isina ostrva i Mohovske ade (odjeli 58—69), površine oko 100 ha. Šumarima će
za oko odmah zapasti na samom »špicu« Mohovske ade jedan soliterni hrast te
oko 1,5 ha bagremove šume stare oko 6 godina. Bagremova šuma na adi, na
gotovo čistom pijesku? Da, i toga ima u nas. Hrast toliko i ne začuđuje, već smo
navikli na njega. Zovemo ga »crni« ili »močvarni hrast«. Od te hrastovine ne
valja praviti čamac. Kažu stari poznavatelji da čamac načinjen od drveta močvarnog
hrasta, ako se potopi, tone u Dunavu. Pa da im vjerujemo! Naš je čamac
sagrađen od prave slavonske hrastovine iz srca spačvanskog bazena. Idemo
mirno dalje.


[šino ostrvo, ada pod šumom bijele vrbe s plavom kupinom te šumom bijele
vrbe i crne topole nalazi se lijevo od smjera našeg kretanja. Na Isinu ostrvu je
pro!´, dr. Đuro Rauš također postavio pokusnu plohu »Čovjek i biosfera«, veličine
1 ha. Desno Mohovska ada, dijelom autoktona šuma bijele vrbe s plavom
kupinom, šuma bijele vrbe i crne topole, šuma crne i bijele topole, šuma euroameričke
topole i klonova bijele vrbe i napokon šuma poljskog jasena zadivljujućih
prsnih promjera i do 70 cm. Ovdje nalazimo i površine čistog sterilnog
pijeska na kojima osim škrte travne vegetacije ne uspijeva baš ništa. Ali krda
običnog jelena ili srneće divljači nisu rijetkost, kao ni jata divljih pataka i divljih
gusaka iznad dunavca.


Lagano, uz tek čujan zvuk motora klizimo prema Šarengradskoj adi i Haglu.
Mohovska i Šarengradska ada razdvojene su Šarengradskim pašnjakom i žičanom
ogradom. Tek za niskog vodostaja Dunava Mohovsku adu od pašnjaka
dijeli i jedan rukavac Dunava, koji se sve više zamuljuje i gubi.


Žicom odvojene ade? Da, zbog pašnjaka — vlasništvo MZ sela Šarengrada
na kojemu mještani sela, inače vrsni ribari, drže na ispaši gotovo cijele godine
konje, krave i svinje (domaće, naravno). Ima i divljih svinja pa nije rijetkost da
se nađe i pokoji križanac. Krupna stoka ulazi »kroz žicu« na obje ade i čini štete
na novopodignutim kulturama vrba i topola odgrizanjem vrhova, lomljenjem
ili guljenjem stabala. Pašnjak je uglavnom travnata površina, tek rijetko obrasla
drvećem (vrba, crna i bijela topola, vez, dud). Iza pašnjaka nalazi se Šarengradska
ada (odjeli 78—96) površine oko 350 ha. To je, vjerojatno, jedna od najljepših
ada Podunavlja, a smijemo reći i jedna od zadnjih ostataka autoktonih
podunavskih šuma u Europi. Ada je dijelom pošumljena raznim klonovima auroameričke
topole i bijele vrbe nakon što je posječena autoktona vegetacija.


Na najnepristupačnijim dijelovima ispresijecanima barama zadržala se autoktona
vegetacija sa starim soliternim hrastovima, bijelim vrbama, crnim i bijelim
topolama, vezom, dudom.


Ne znam da li je ada ljepša ljeti kada je gotovo neprohodna, jer je obrasla
gustom kupinom, petosjemenim glogom i crvenom hudikom, ili kada je vodostaj


217




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 132     <-- 132 -->        PDF

Dunava takav da do svakoga pojedinog stabla možete doći čamcem, ili zimi kada
možete ugledati čopore divl´jih svinja i krda jelenske divljači.


Jedan dunavac dijeli Šarengradsku adu od Hagla, a drugi Hagal od lijeve
obale Dunava. Mi idemo, ako je vodostaj Dunava povoljan, ovim drugim dunavcem,
koji je nekada bio glavni tok Dunava (prije kopanja Mohovskog kanala).
Naime, na tom dijelu Dunav je činio veliki luk (Bogen), dugačak oko 6,5 km. Da
bi se put Dunavom skratio, prokopan ´je spomenuti Mohovski kanal, koji je oko
2,5 km dugačak.


Hagl je (odjeli 70—77) ada površine oko 330 ha, koja će s vremenom postati
kopno vezano uz Bačku. Priroda čini svoje. Dunavac se polako zamuljuje. Na
Haglu možemo naći šumu kao i na Šarengradskoj adi, ali isto tako u mjesecu
svibnju i lipnju svježe gljive vrbovače, žute kao limun, na suhim stablima vrbe.
u listopadu i studenom rastu topolovače iz starih panjeva, a na opće iznenađenje
jednom smo na jednoj sječini u mjesecu ožujku naišli na neizmjerno puno
kvalitetnih smrčaka. Postoje ovdje i ostaci stare žičare koja se polako ruši.
Obavila je svo´ju funkciju. Šezdesetih godina posječeni drvni materijal se iz Hagla
preko dunavca i Šarengradske ade izvlačio do Mohovskog kanala na glavno stovarište,
odakle je šlepovima transportira za kombinat »Belišće«.


Hagl je imao dva gospodara. Jedan su bili šumari, koji su gospodarili šumom,
a drugi je bila Vojna uprava »Karađorđevo«, koja je bila vlasnik lovišta
na istoj površini. Stalne štete od divljači na mladim i starijim kulturama vrba
i topola kvarile su ionako ne baš dobre odnose strogog vojničkog i blagog šumarskog
režima.


Na samom vrhu sjevernog luka Hagla, na bačkoj strani nalaze se 3—4 kućice.
Nekada je ovdje pristajala »Bijela lađa«. Bio je to glavni tok Dunava. Na
1,5 km od obale nalazi se selo Mladenovo, nekada Bukin.
Živjela je u jednoj od kućica jedna stara baka koja nas je uvijek zvala na
kavu i rakiju. Baka nas nikada nije pitala ni tko smo ni što smo. Ni mi nju.
Nažalost, zaboravih joj ime. Doviđenja, bako. Bog vas čuvao, djeco. Idemo polako
na jug i kraj putovanja ovim dijelom Dunava i dunavcima.
Na samom južnom »špicu« Hagla čuveni ribar iz Šarengrada Pero Francuzović
sagradio je krišom ribarsku vikendicu od opeke, koja je pola godine pod
vodom. Moramo navratiti do čika Pere, sigurno ima svježe ribe ulovljene u vrške.
Som, smuđ, šaran, kečiga, manjić, štuka i druga bijela riba — sve je to dobro.


Koliko puta nije htio da mu platimo. »Platit ćete drugi put.«


Do viđenja, čika Pero, i dobar ulov.


Izlazimo iz Dunava na »novi« Dunav. Prvi put čamac mora uzvodno jer se
vraćamo u Opatovac. Moramo kod čika Milovana, šumara, na svježe prženu ribu
i vino čuvenog vukovarsko-iločkog vinogorja. Traminac, burgundac, graševina,
silvanac. Kak to prija nakon slatke ribe! Polako pada noć, čamac teže nego nizvodno
gura vodu ispred sebe. I mi smo pomalo umorni od sunca, vjetra ili hladnoće.
U daljini naziremo ostatke starog grada Šarengrada. Iločka katedrala je
nešto dalje, ali se ne vidi jer Dunav malko »zakreće«.


Sutra moramo na drugu stranu. Idemo u šumu Jelaš, tamo nas nakon obilaska
šume u nekadašnju rasadniku čeka Mirko, šumar iz Tovarnika, s poznatom »talendarom
«. To je nešto kao kotlovina, ali puno, puno bolje. Mirku su bezdušnici
u ljudskom liku oduzeli život samo zato jer je bio Hrvat.


218




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 133     <-- 133 -->        PDF

Uz pokojnog Mirka vezana je i jedna anegdota s Dunava. Kada je u čamcu
s 20-ak radnika prelazio preko Dunava, bila je zima i pirila je košava. Tada su
valovi oko 1,5 m visoki. Mirko je bio loš plivač, a i zima je. Na sredini Dunava
Mirko je uzviknuo: »Stan, de, da izađem.«


Znam da nisam uspio sve napisati, ali neka nešto ostane i čitaocima na maštu.
Brojčani podaci nisu u potpunosti točni, ali sve ovo pišem po sjećanju (bez
ikakve literature), pa se nadam da mi nitko neće zamjeriti.


Toliko bih želio još jednom proći isti onaj put. Ali kako ga proći kada ljudi
više nisu isti ili ih nema.


Svi oni koji su prošli put ili dio puta Dunavom i vukovarskim dunavskim
adama sa sjetom će se sjetiti divnih trenutaka s Dunava. Oni drugi neka se
malo zainteresiraju i, ako ikada bude moguće, odu na Vukovarske dunavske ade
i Dunav.


Siguran sam da se neće razočarati — prirodom.


Gevelsberg, 27. 1. 93. Majer Željko


Hagener Str. 365


5820 GEVELSBERG


Deutschland




ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 134     <-- 134 -->        PDF

IN MEMORIAM


BOŽIDAR MAĆEŠIĆ
dipl. ing. šum.


1917—1993.


Na Zagrebačkom groblju Mirogoj 19.
siječnja 1993. sahranjen je naš zaslužni
član Bozo Maćešić. Nagli i iznenadni
kraj života našeg Bože bio je neočekivan
za nas, njegove prijatelje. Nije bilo znaka
njegovoj bolesti. Niti njegova uža familija,
nije mogla naslutiti, da bi nakon
jednog rutinskog liječničkog pregleda,
kojom se trebala utvrditi terapija liječenja
srca, moglo doći bespomoćno, do
iznenadnog kolapsa organizma. Tri dana
nakon toga, u krugu svojih najbližih i
svojih kolega, oprostili smo se s njim
posmrtnim slovom Tomaševski Stanka
njegovim posljednim pretpostavljenim u
službi i Živković Vilima kolegom iz pokojnikove
generacije šumara Hrvatske. Iz
tih govora vrijedno je zabilježiti:


»Božidar Maćešić rođen je 1917. g. u
Johnstownu u SAD. Od najranije mladosti
bez roditelja. Srednju školu je polazio
i završio u Karlovcu 1935. g. a Šu


marski fakultet u Zagrebu 1940. g. Otada
pa sve do umirovljenja 1980. g. prokrstario
je u službi svoje struke čitavu Hrvatsku
i dio Bosne vršeći stručne i rukovodeće
funkcije, koje su mu bile povjerene.


Uglavnom je radio u primarnoj preradi
drveta i finalnoj drvnoj proizvodnji
u čemu je postigao specijalnost i bio
priznat kao eminentni stručnjak i ekspert
na unutrašnjem planu i kao stručnjak
na poslovima u inozemstvu. Spominjem
samo njegove radne funkcije u kojima
njegova specijalnost dolazi do izražaja
i u kojima je pomogla razvoju
drvno prerađivačkog kompleksa Hravtske.
Kao samostalni savjetnik radi u Republičkom
sekretarijatu za industriju od
1958—1964. g. i kao ekspert FAO u Tanzaniji
od 1965—1969. g., a do kraja svog
aktivnog djelovanja kao predstavnik Poslovne
Zajednice drvne industrije i Eksportdrva
na Filipinama i Newyorku. Zadnje
godine pred umirovljenje obavljao
je značajnu rukovodeću ulogu u Eksport


drvu.


Kao suradnik, kolega i prijatelj bio
je moralno na visini. Blag i miran, nikada
u sporu ni skim i ni zašto. Kroz
svoju tešku i neimaštinom okarakteziranom
mladošću, bez roditelja i svojih,
naučio je da shvati i pomaže tamo i onome
kojem je trebalo. Učesnik je one generacije
šumara koja je završila studij
pred sam rat i ušla u taj rat sa velikom
opasnošću da iz njega ne iznese živu
glavu i pored opasnosti koja mu je prijetila.
No, Bozo je izdržao i postao zaslužan
stručnjak za razvoj šumarstva i
drvne industrije Hravtske i zato mu velika
Hvala i Slava!


Vilim Živković, dipl. inž.