DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 127 <-- 127 --> PDF |
NOSTALGIJA ZA ŠUMAMA I DUNAVOM Priča o Vukovarskim šumama s posebnim osvrtom na šume gospodarske jedinice »Vukovarske dunavske ade« Bio jednom jedan ... Tako započinju često sve bajke. Danas su vukovarske šume za njihove poznavatelje i zaljubljenike kao iz bajke. Nasilno otjeran od srbočetnika i srpske okupacijske vojske iz predivnib šuma istočne Slavonije, polako se osvješćujem. Polako kao prvo proljetno cvijeće počinjem promatrati sredinu oko sebe. U ovom trenutku čini mi se da mi je svejedno gdje se nalazim. Ovdje, na Mjesecu ili negdje u Hrvatskoj. Nema mojih divnih šuma uz Dunav i na obroncima Fruške gore. Meku i rahlu šumsku zemlju prosutu mirisnom vegetacijom zamijenio je tvrdi željezno-betonski pod i smrad izgorjelog ulja i metalne piljevine. Ponosna i šutljiva stabla bučni, hladni strojevi bez duše. Plavo, sunčano nebo zamijenio je prljavi strop, koji se od dima i prašine i ne vidi. Šume na području općine Vukovar nisu za laike bile vrijedne. Nažalost i među šumarima je bilo laika. Nitko, od manjeg broja takvih, nije računao na ekološku vrijednost tih šuma. Na području općine Vukovar, čija površina iznosi oko 600 km2, obraslo je šumom oko 10%. Nekada je obraslost šumom bila 30%. Desetljećima se »manje vrijedna šuma« krčila u korist plodnih oranica. Taj negativan tijek zaustavljen je između 50-ih i 60-ih godina ovog stoljeća. Šume vukovarskog ravnjaka po svojoj fitocenološkoj podjeli spadaju u šume hrasta lužnjaka i običnoga graba s cerom. Klima vukovarskog područja je oštra kontinentalna, s velikim ljetnim vrućinama i oštrim, hladnim zimama. Količina oborina iznosi oko 650 mm godišnje. Temperature su zimi i do —30 °C, a ljeti i do +35 °C. Srednja godišnja temperatura iznosi 11 °C. Vjetrovi koji ovdje pusu najčešće su zapadni i sjevero-zapadni, te zimi hladni sjeveroistočni vjetar košava. Takva klima utjecala je i na razvoj vegetacije ovog područja. Nadmorska visina kreće se oko 80—130 m. Geološka podloga je prapor i aluvijalni nanos. Od autoktonih vrsta drveća ovdje dolaze: hrast lužnjak (Quercus robur L.), hrast cer (Quercus cerris L.), obični grab (Carpinus betulus L.), malolisna lipa (Tilia cordata L.), bijela vrba (Salix alba L.), crna topola (Populus nigra L.) i bijela topola (Populus alba L.). Uneseni su još u 18. i 19. stoljeću: obični bagrem (Robinia pseudoacacia L.), crni orah (Juglans nigra L.), kanadska topola (Populus canadensis L.), američki jasen (Fraxinus americana L.) i neke druge vrste. Prema vrstama drveća uočava se velika raznolikost: od potpuno močvarne vrste bijele vrbe do vrste izrazito suhih podneblja — hrasta cera. Šume gospodarske jedinice »Vukovarske dunavske ade« rasprostiru se na površini oko 1800 ha, na dijelu Podunavlja od sela Borova do sela Šarengrada, u 213 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 128 <-- 128 --> PDF |
dužini od 37 km. Sume se nalaze na desnoj obali Dunava u tzv. ritovima (rit potječe od njemačke riječi das Ried koja znači ´bara´, ´močvara´, ´trščak´), te na riječnim otocima, tzv. adama. Šume dunavskih ritova i ada doimaju se na prvi pogled nekako jednolično i monotono, no one to nikako nisu. U sjeverozapadnom dijelu općine, nešto iznad sela Borova s desne obale Dunava nalazi se Borovska ada (odjeli 1—15), površine oko 270 ha. Pomalo nedostupna i surova zbog tamošnjih ljudi — vjerojatno. Na toj adi, odvojenoj dunavcima (dunavac je naziv za rukavac Dunava, širok i do 100 m kada je vodostaj visok ili ga se za niskog vodostaja Dunava može i preskočiti), nalazimo ostatke šume bijele vrbe s plavom kupinom, šumu bijele vrbe i crne topole te šumu crne i bijele topole, kao i novopodignute kulture raznih klonova euroameričke topole. Krećući prema jugoistoku, nizvodno Dunavom, nailazimo na Vukovarsku adu (odjeli 16—21), površine oko 100 ha. Vukovarska ada nalazi se bliže lijevoj obali Dunava nasuprot Vukovaru. Dužine je oko 45 km, a na najširem dijelu je oko 500 m i ima oblik »kifle«. Na toj adi možete naći šumu bijele vrbe s plavom kupinom, šumu bijele i crne topole te kulture euroameričke topole (Cl. I 214, P deltoides, P. serotina, P. marylandica i dr.) te kulture bijele vrbe različitih klonova uzgojenih na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za šumarsku genetiku i dendrologiju. Nemojte se iznenaditi kada u tom šarenilu vrsta naiđete na skupinu stabala jasena (vjeroajtno je to jedna forma poljskog jasena) ili na pojedinačna soliterna stabla hrasta lužnjaka. Nekada su se te dvije vrste drveća ovdje nalazile u mnogo većem broju nego danas. Inače Vukovarska ada je bila omiljeno izletište građana Vukovara, osobito u ljetnim mjesecima, kada se po 1000—2000 građana znalo naći na otočiću zvanom Mala ada da bi se osvježilo u Dunavu, čija ljetna temperatura je znala iznositi i do 25 °C. Nekada se zimi preko Dunava moglo prijeći seljačkim kolima s konjima na drugu obalu (Bačku), jer je led bio toliko debeo i čvrst. |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 129 <-- 129 --> PDF |
Osim ne baš hladnom vodom u Dunavu, moglo se osvježiti hladnim pivom podrumske temperature u gostionici »Čarda« na bačkoj strani, koju smo svi zvali »Kod Rakića«, jer je nekada davno vlasnik bio izvjesni gospodin Rakić. Kao klinci znali smo preplivati dunavac i onako goli i bosi zaputiti se, ne baš »grlom u jagode «, nego još gore, bosi i goli, samo u gaćicama, u slatke kupine i tisuće komaraca. Ništa nam to nije smetalo. Zamazana usta i ruke, ubode komaraca i ogrebotine trnja oprao je i »izliječio« prelijepi Dunav. Nešto nizvodno od Vukovarske ade nalazi se Pačji otok ili otočić Đaka kako ga je nazvao prof. dr. Đuro Rauš, te je to danas i službeni naziv. Površine je, pod šumom, oko 1 ha. S prekrasnom pješčanom plažom, za niskog vodostaja Dunava, površina mu iznosi i do 3 ha. To je najmlađi otočić na ovom dijelu Dunava. Na primjeru Đake objasnit ću nastanak ada. Za niskog ovdostaja iz Dunava izranjaju pješčani otoci. Ako na tu površinu padne sjeme vrbe, ono odmah počne klijati i naraste »malat«. Obično, gotovo 99% je to sjeme bademaste vrbe. Vrba brzo raste pa se za kratko vrijeme otočić zazeleni od nastalog »malata«. Vodostaj Dunava često oscilira, gotovo svakodevno. No ako vodostaj ostane tako nizak da iz vode vire samo tri vršna listića mladog stabalca, ono će preživjeti. Ako i druge godine visok vodostaj ne uništi novonastalu vegetaciju (malat), gotovo je sigurno da će ovdje nastati šibljak bademaste vrbe. Ako visok vodostaj prekrije i tu mladu šumicu, ona će nestati, ali na polegala stabalca vrbe taložit će se pijesak i mulj koji Dunav nosi, pa će to mjesto za sljedećega niskog vodostaja biti više nego prvi puta. Mi kažemo da otočić »raste«. Taj proces traje godinama. A onda, kada je otočić dovoljno narastao da rakita preživi i drugu vegetaciju, gotovo je sigurno da će ovdje biti šuma. Bademasta vrba doživi starost 10—12 godina. U toj dobi stabalca se ruše i izvaljuju na tlo. U međuvremenu ovdje se naselila i bijela vrba, možda pokoja crna topola. Bademasta vrba je odigrala svoju pionirsku ulogu i nestaje stvarajući pogodno tlo za dolazak drugih vrsta. Na kraju ćemo preko šume bijele vrbe s plavom kupinom imati šumu bijele vrbe i crne topole, zatim šumu crne i bijele topole ,da bismo na koncu imali šumu hrasta i jasena. Otočić Đaka sada je obrastao na najstarijem dijelu šumom bijele vrbe s plavom kupinom uz pokoje stablo crne i bijele topole. Na mlađem dijelu nalazi se šuma bademaste vrbe, najmlađi dio obrastao je trskom, a zatim dolazi čisti pijesak. Na sljedećoj slici vidimo taj slijed. Nerijetko, kada nema ljetne gužve, ovdje ćete naići na srneću divljač, koja dođe potražiti mir preplivavši dunavac. Odmah nasuprot Đake, na desnoj obali Dunava, nalazi se čuveno i omiljeno izletište Vukovaraca i stanovnika užeg i šireg područja nazvano Vučedoi. Vučedol je poznato arheološko nalazište čiji tragovi sežu sve do kamenog doba. Novouređeni dio krase vrlo lijep riblji restoran i velika sunčana terasa dijelom pokrivena trščanom nadstrešnicom da štiti od ljetnih žega. S terase je predivan pogled na Dunav i Bačku. Dunav je ovdje najširi u cijelom svom toku, oko 1,5 km. S terase se vide i dijelovi dva zelena otoka Skendre i Orlovnjaka. Stariji dio staroga naselja malo je zapušteniji, a krase ga jedna stara vila i nešto noviji dograđeni prostor. Između ta dva dijela je terasa, na kojoj su nekada lupali čaše i daše posjetitelji razdragani svirkom tamburice i violine (na uho) u rukama vještih svirača — Cigana iz bačkog sela Deronje. Znali su oni zasvirati i »U boj, u boj«, sve za pare. 215 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 130 <-- 130 --> PDF |
Napuštamo Vučcdol malko zagrijani od rakije i vina. Nije važno da li je zega i pikaju li (mi kažemo grizujkomarci ili puše (brije) oštra košava. Nadomak Vučedolu nalaze se spomenuta dva otoka Orlovnjak (odjel 22) i Skendra (odjel 23—25). Orlovnjak je netaknuti prirodni otok na kojemu nalazimo šumu bijele vrbe s plavom kupinom, a na višem terenu šumu bijele vrbe i crne topole uz pokoje stablo bijele topole. Orlov otok ili Orlovnjak dobio je ime po lomu jer je nekada na njemu bilo omiljeno obitavalište orla bjelorepana. U zadnje vrijeme vidio se pokoji par orlova i poneko staro gnijezdo. A sada...? Ljeti od ribiča i izletnika niste mogli parkirati čamac, toliko je Orlovnjak bio prepun ljudi željnih mira, Dunava i šume. Na ovom otoku uspostavio je prof. dr. Đuro Rauš trajnu pokusnu plohu »Čovjek i biosfera« u šumi bijele vrbe i crne topole, površine 1 ha. Od Orlovnjaka do Isinog ostrva kod Mohovske ade osnovan je i proglašen specijalni rezervat šumske vegetacije na površini od 115 ha. Odmah preko puta Orlovnjaka, bliže desnoj obali Dunava, nalazi se otok Skendra, nešto viši otok, lišen u potpunosti autoktone vegetacije. Na njemu nalazimo kvalitetnu šumu euroameričke topole — prvu generaciju. Druga bi bila lošija, treća ... Zahvaljujući razumijevanju Šumarskog fakulteta u Zagrebu, Katedri za uzgoj šuma, te napose prof. dr. Đuri Raušu i prof. dr. Slavku Maticu, uspostavljena je pokusna ploha na ovom otoku radi vraćanja autoktone vegetacije bijele vrbe, crne topole, bijele topole, duda, veza i drugih vrsta. Odmah preko dunavca na desnoj obali Dunava nalazi se Sotinska ada (odjeli 26—45), površine oko 450 ha, uključujući otoke Orlovnjak i Skendru. To je površina vezana za kopno, a naziv ada je dobila po tome jer je sada zamul´jeni dunavac dijelio adu od strmih obala. Ovdje možete naći baru punu kvalitetne ribe (tu je i prirodno mrijestilište riba), trščak, šumu rakite, šumu bijele vrbe s plavom kupinom, šumu bijele vrbe i crne topole, šumu crne i bijele topole te kulture euroameričkih topola raznih klonova. Na strmoj obali, koja se uzdiže i do 30 m iznad Dunave, nalazi se šuma običnog bagrema, ispresijecana s tri surduka. Surduk je lokalni naziv za strmu prohodnu vododerinu koja se duboko usijeca u debeli sloj prapora. U surducima, kojih ima duž čitave obale Dunava podno Fruške gore, u rano proljeće sve je prekriveno bijelim sagom od visibaba. »Šetati« ovim ritom za niskog vodostaja Dunava pravo je uživanje. Ljeti, kada od nametljivog hmelja i pavitine ne vidite dalje od 10 m oko sebe ili zimi, kada je preglednost relativno dobra, a pred očima se nižu različiti krajolici. Ukrcavamo se u čamac i lagano klizimo nizvodno prema selu Opatovcu i Opatovačkoj adi (odjeli 46—50), površine oko 100 ha. Ta je ada uglavnom pod šumom euroameričke topole, klon 1-214, tek mjestimično javlja se autoktona vegetacija. Iza ade slijedi šumski predjel Mohovski rit (odjeli 51—57), površine oko 100 ha. Vrste drveća i šuma kao i na Opatovačkoj adi. Na pašnjaku između sela Opatovca i Mohova nalazi se i rasadnik topole i vrbe površine oko 6 ha. U rasadniku se uzgajaju klonovi bijele vrbe, njih 25-ak, te isto toliko klonova euroameričke topole. Sav proizvedeni materijal služi za pošumljavanje na adama i ritovima. Ovdje se ne zadržavamo dugo jer idemo u vjerojatno najljepši dio Podunavlja. Idemo u Mohovsku adu, Šarengradsku adu i Hagl. U Mohovskoj adi osnovali su prof. dr. Slavko Matić i prof. dr. Đuro Rauš pokusnu plohu za obnovu sadnjom različitih vrsta. Ploha je veličine 1 ha i 216 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 131 <-- 131 --> PDF |
ograđena je pletenom žicom. Nekada, ´još 1891. godine ta tri šumska predjela bila su rit. Ade su bile kopnom vezane za desnu obalu Dunava kod sela Mohova. Tada je počelo kopanje kanala, tzv. Mohovskog kanala, koje je završeno 1898. godine. Kanal bijaše širok svega 40—50 m, da bi danas širina iznosila oko 500—600 m i svakim danom dio Mohovske ade Dunav odnosi. Desna obala je utvrđena kamenom, kao i dio Šarengradske ade. Ne idemo kanalom, već ulazimo u dunavac na lijevoj obali Dunava između Isina ostrva i Mohovske ade (odjeli 58—69), površine oko 100 ha. Šumarima će za oko odmah zapasti na samom »špicu« Mohovske ade jedan soliterni hrast te oko 1,5 ha bagremove šume stare oko 6 godina. Bagremova šuma na adi, na gotovo čistom pijesku? Da, i toga ima u nas. Hrast toliko i ne začuđuje, već smo navikli na njega. Zovemo ga »crni« ili »močvarni hrast«. Od te hrastovine ne valja praviti čamac. Kažu stari poznavatelji da čamac načinjen od drveta močvarnog hrasta, ako se potopi, tone u Dunavu. Pa da im vjerujemo! Naš je čamac sagrađen od prave slavonske hrastovine iz srca spačvanskog bazena. Idemo mirno dalje. [šino ostrvo, ada pod šumom bijele vrbe s plavom kupinom te šumom bijele vrbe i crne topole nalazi se lijevo od smjera našeg kretanja. Na Isinu ostrvu je pro!´, dr. Đuro Rauš također postavio pokusnu plohu »Čovjek i biosfera«, veličine 1 ha. Desno Mohovska ada, dijelom autoktona šuma bijele vrbe s plavom kupinom, šuma bijele vrbe i crne topole, šuma crne i bijele topole, šuma euroameričke topole i klonova bijele vrbe i napokon šuma poljskog jasena zadivljujućih prsnih promjera i do 70 cm. Ovdje nalazimo i površine čistog sterilnog pijeska na kojima osim škrte travne vegetacije ne uspijeva baš ništa. Ali krda običnog jelena ili srneće divljači nisu rijetkost, kao ni jata divljih pataka i divljih gusaka iznad dunavca. Lagano, uz tek čujan zvuk motora klizimo prema Šarengradskoj adi i Haglu. Mohovska i Šarengradska ada razdvojene su Šarengradskim pašnjakom i žičanom ogradom. Tek za niskog vodostaja Dunava Mohovsku adu od pašnjaka dijeli i jedan rukavac Dunava, koji se sve više zamuljuje i gubi. Žicom odvojene ade? Da, zbog pašnjaka — vlasništvo MZ sela Šarengrada na kojemu mještani sela, inače vrsni ribari, drže na ispaši gotovo cijele godine konje, krave i svinje (domaće, naravno). Ima i divljih svinja pa nije rijetkost da se nađe i pokoji križanac. Krupna stoka ulazi »kroz žicu« na obje ade i čini štete na novopodignutim kulturama vrba i topola odgrizanjem vrhova, lomljenjem ili guljenjem stabala. Pašnjak je uglavnom travnata površina, tek rijetko obrasla drvećem (vrba, crna i bijela topola, vez, dud). Iza pašnjaka nalazi se Šarengradska ada (odjeli 78—96) površine oko 350 ha. To je, vjerojatno, jedna od najljepših ada Podunavlja, a smijemo reći i jedna od zadnjih ostataka autoktonih podunavskih šuma u Europi. Ada je dijelom pošumljena raznim klonovima auroameričke topole i bijele vrbe nakon što je posječena autoktona vegetacija. Na najnepristupačnijim dijelovima ispresijecanima barama zadržala se autoktona vegetacija sa starim soliternim hrastovima, bijelim vrbama, crnim i bijelim topolama, vezom, dudom. Ne znam da li je ada ljepša ljeti kada je gotovo neprohodna, jer je obrasla gustom kupinom, petosjemenim glogom i crvenom hudikom, ili kada je vodostaj 217 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 132 <-- 132 --> PDF |
Dunava takav da do svakoga pojedinog stabla možete doći čamcem, ili zimi kada možete ugledati čopore divl´jih svinja i krda jelenske divljači. Jedan dunavac dijeli Šarengradsku adu od Hagla, a drugi Hagal od lijeve obale Dunava. Mi idemo, ako je vodostaj Dunava povoljan, ovim drugim dunavcem, koji je nekada bio glavni tok Dunava (prije kopanja Mohovskog kanala). Naime, na tom dijelu Dunav je činio veliki luk (Bogen), dugačak oko 6,5 km. Da bi se put Dunavom skratio, prokopan ´je spomenuti Mohovski kanal, koji je oko 2,5 km dugačak. Hagl je (odjeli 70—77) ada površine oko 330 ha, koja će s vremenom postati kopno vezano uz Bačku. Priroda čini svoje. Dunavac se polako zamuljuje. Na Haglu možemo naći šumu kao i na Šarengradskoj adi, ali isto tako u mjesecu svibnju i lipnju svježe gljive vrbovače, žute kao limun, na suhim stablima vrbe. u listopadu i studenom rastu topolovače iz starih panjeva, a na opće iznenađenje jednom smo na jednoj sječini u mjesecu ožujku naišli na neizmjerno puno kvalitetnih smrčaka. Postoje ovdje i ostaci stare žičare koja se polako ruši. Obavila je svo´ju funkciju. Šezdesetih godina posječeni drvni materijal se iz Hagla preko dunavca i Šarengradske ade izvlačio do Mohovskog kanala na glavno stovarište, odakle je šlepovima transportira za kombinat »Belišće«. Hagl je imao dva gospodara. Jedan su bili šumari, koji su gospodarili šumom, a drugi je bila Vojna uprava »Karađorđevo«, koja je bila vlasnik lovišta na istoj površini. Stalne štete od divljači na mladim i starijim kulturama vrba i topola kvarile su ionako ne baš dobre odnose strogog vojničkog i blagog šumarskog režima. Na samom vrhu sjevernog luka Hagla, na bačkoj strani nalaze se 3—4 kućice. Nekada je ovdje pristajala »Bijela lađa«. Bio je to glavni tok Dunava. Na 1,5 km od obale nalazi se selo Mladenovo, nekada Bukin. Živjela je u jednoj od kućica jedna stara baka koja nas je uvijek zvala na kavu i rakiju. Baka nas nikada nije pitala ni tko smo ni što smo. Ni mi nju. Nažalost, zaboravih joj ime. Doviđenja, bako. Bog vas čuvao, djeco. Idemo polako na jug i kraj putovanja ovim dijelom Dunava i dunavcima. Na samom južnom »špicu« Hagla čuveni ribar iz Šarengrada Pero Francuzović sagradio je krišom ribarsku vikendicu od opeke, koja je pola godine pod vodom. Moramo navratiti do čika Pere, sigurno ima svježe ribe ulovljene u vrške. Som, smuđ, šaran, kečiga, manjić, štuka i druga bijela riba — sve je to dobro. Koliko puta nije htio da mu platimo. »Platit ćete drugi put.« Do viđenja, čika Pero, i dobar ulov. Izlazimo iz Dunava na »novi« Dunav. Prvi put čamac mora uzvodno jer se vraćamo u Opatovac. Moramo kod čika Milovana, šumara, na svježe prženu ribu i vino čuvenog vukovarsko-iločkog vinogorja. Traminac, burgundac, graševina, silvanac. Kak to prija nakon slatke ribe! Polako pada noć, čamac teže nego nizvodno gura vodu ispred sebe. I mi smo pomalo umorni od sunca, vjetra ili hladnoće. U daljini naziremo ostatke starog grada Šarengrada. Iločka katedrala je nešto dalje, ali se ne vidi jer Dunav malko »zakreće«. Sutra moramo na drugu stranu. Idemo u šumu Jelaš, tamo nas nakon obilaska šume u nekadašnju rasadniku čeka Mirko, šumar iz Tovarnika, s poznatom »talendarom «. To je nešto kao kotlovina, ali puno, puno bolje. Mirku su bezdušnici u ljudskom liku oduzeli život samo zato jer je bio Hrvat. 218 |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 133 <-- 133 --> PDF |
Uz pokojnog Mirka vezana je i jedna anegdota s Dunava. Kada je u čamcu s 20-ak radnika prelazio preko Dunava, bila je zima i pirila je košava. Tada su valovi oko 1,5 m visoki. Mirko je bio loš plivač, a i zima je. Na sredini Dunava Mirko je uzviknuo: »Stan, de, da izađem.« Znam da nisam uspio sve napisati, ali neka nešto ostane i čitaocima na maštu. Brojčani podaci nisu u potpunosti točni, ali sve ovo pišem po sjećanju (bez ikakve literature), pa se nadam da mi nitko neće zamjeriti. Toliko bih želio još jednom proći isti onaj put. Ali kako ga proći kada ljudi više nisu isti ili ih nema. Svi oni koji su prošli put ili dio puta Dunavom i vukovarskim dunavskim adama sa sjetom će se sjetiti divnih trenutaka s Dunava. Oni drugi neka se malo zainteresiraju i, ako ikada bude moguće, odu na Vukovarske dunavske ade i Dunav. Siguran sam da se neće razočarati — prirodom. Gevelsberg, 27. 1. 93. Majer Željko Hagener Str. 365 5820 GEVELSBERG Deutschland |
ŠUMARSKI LIST 3-5/1993 str. 134 <-- 134 --> PDF |
IN MEMORIAM BOŽIDAR MAĆEŠIĆ dipl. ing. šum. 1917—1993. Na Zagrebačkom groblju Mirogoj 19. siječnja 1993. sahranjen je naš zaslužni član Bozo Maćešić. Nagli i iznenadni kraj života našeg Bože bio je neočekivan za nas, njegove prijatelje. Nije bilo znaka njegovoj bolesti. Niti njegova uža familija, nije mogla naslutiti, da bi nakon jednog rutinskog liječničkog pregleda, kojom se trebala utvrditi terapija liječenja srca, moglo doći bespomoćno, do iznenadnog kolapsa organizma. Tri dana nakon toga, u krugu svojih najbližih i svojih kolega, oprostili smo se s njim posmrtnim slovom Tomaševski Stanka njegovim posljednim pretpostavljenim u službi i Živković Vilima kolegom iz pokojnikove generacije šumara Hrvatske. Iz tih govora vrijedno je zabilježiti: »Božidar Maćešić rođen je 1917. g. u Johnstownu u SAD. Od najranije mladosti bez roditelja. Srednju školu je polazio i završio u Karlovcu 1935. g. a Šu marski fakultet u Zagrebu 1940. g. Otada pa sve do umirovljenja 1980. g. prokrstario je u službi svoje struke čitavu Hrvatsku i dio Bosne vršeći stručne i rukovodeće funkcije, koje su mu bile povjerene. Uglavnom je radio u primarnoj preradi drveta i finalnoj drvnoj proizvodnji u čemu je postigao specijalnost i bio priznat kao eminentni stručnjak i ekspert na unutrašnjem planu i kao stručnjak na poslovima u inozemstvu. Spominjem samo njegove radne funkcije u kojima njegova specijalnost dolazi do izražaja i u kojima je pomogla razvoju drvno prerađivačkog kompleksa Hravtske. Kao samostalni savjetnik radi u Republičkom sekretarijatu za industriju od 1958—1964. g. i kao ekspert FAO u Tanzaniji od 1965—1969. g., a do kraja svog aktivnog djelovanja kao predstavnik Poslovne Zajednice drvne industrije i Eksportdrva na Filipinama i Newyorku. Zadnje godine pred umirovljenje obavljao je značajnu rukovodeću ulogu u Eksport drvu. Kao suradnik, kolega i prijatelj bio je moralno na visini. Blag i miran, nikada u sporu ni skim i ni zašto. Kroz svoju tešku i neimaštinom okarakteziranom mladošću, bez roditelja i svojih, naučio je da shvati i pomaže tamo i onome kojem je trebalo. Učesnik je one generacije šumara koja je završila studij pred sam rat i ušla u taj rat sa velikom opasnošću da iz njega ne iznese živu glavu i pored opasnosti koja mu je prijetila. No, Bozo je izdržao i postao zaslužan stručnjak za razvoj šumarstva i drvne industrije Hravtske i zato mu velika Hvala i Slava! Vilim Živković, dipl. inž. |