DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 9     <-- 9 -->        PDF

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI — ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS
UDK 630*232.328.1 + 575.4.001/2 (Alnus L.) šum. list CXVII (1993) 7


AUTOVEGETATIVNO RAZMNOŽAVANJE NEKIH VRSTA


RODA Alnus L.


Ante KRSTINIĆ i Davorin KAJBA**


SAŽETAK: Pokusi autovegetativnog razmnožavanja provedeni
su s vrstama Alnus glutinosa, A. rubra i A. subcordata. Istraživanja
su pokazala, da se spomenute vrste mogu s uspjehom razmnožavati
iz reznica, ali da uspjeh zakorjenjivanja zavisi od mnogih
čimbenika od kojih su najvažniji: pripadnost vrsti i klonu,
starost ortete (donora), fiziološko stanje reznice, aplikacija i koncentracija
stimulatora zakorjenjivanja itd. Savladavanje metode
vegetativnog razmnožavanja spomenutih vrsta joha ima dvojakoznačenje: praktičnu primjenu u šumarstvu i hortikulturi te za
daljnja teoretska istraživanja vezana za genetiku i fiziologijušumskog drveća te uzgoj spomenutih vrsta.


Ključne riječi: Alnus glutinosa, A. rubra, A. subcordata,
autovegetativno razmnožavanje, plagiotropni i ortotropni rast.


UVOD


Poznato je da među različitim vrstama istog roda, kao i među pripadnicima
jedne te iste vrste, postoje značajne razlike u morfološkim i fiziološkim
karakteristikama, te razlike u kvaliteti i produkciji drvne mase.


Jedinke, koje su superiorne u odnosu na ostale pripadnike iste vrste u
morfološkim, fiziološkim ili produkcionim karakteristikama, moguće je nepromijenjene
multiplicirati samo vegetativnim putem, budući su jedinke proizvedene
seksualnom reprodukcijom samo slične roditeljima, a nikada nisu
identičnog genotipa. Od metoda vegetativnog razmnožavanja, u cilju brzog
multipliciranja danog genotipa za potrebe operativnog šumarstva, najprikladnija
je metoda autovegetativnog razmnožavanja iz reznica, kao što je
slučaj kod nekih vrsta topola i vrba. Ova metoda je vrlo prikladna za multiplikaciju
superiornih genotipova i kod onih vrsta, koje se ne mogu rutinski
autovegetativno razmnožavati, kao što je to slučaj kod vrsta roda Alnus L.


U cilju pospješivanja zakorjenjivanja reznica selekcioniranog genotipa
(klona) koriste se različite metode uz aplikaciju hormona. Najčešće se koristi
sintetički auksin indol-maslačna kiselina (IBA), koja se pokazala bolja u


* Istraživanja su financirana putem JP »Hrvatske šume« i Ministarstva znanosti,
tehnologije i informatike Republike Hrvatske
** Prof. dr. Ante Krstinić i mr. Davorin Kajba, Šumarski fakultet, Zagreb


/




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 10     <-- 10 -->        PDF

smislu zakorjenjivanja reznica od njezinog prirodnog analoga indol-3-octene
kiseline (IAA).


Kod autovegetativnog razmnožavanja javljaju se različite poteškoće u
smislu optimalnog oživljavanja te razvoja tako proizvedene sadnice, koje uzrokuju
različiti egzogeni i endogeni čimbenici, kao što su: medij za zakorjenjivanje
(supstrat), temperatura i zračna vlaga, inhibitori i kofaktori uz fiziološke
probleme juvenilno-adultnog stadija i rejuvenilizacije. Također je
značajno prisutna genotipska varijabilnost sposobnosti zakorjenjivanja između
vrsta, kao i između kultivara i klonova unutar vrste. Fiziološko i morfološko
stanje reznice (veličina, položaj u krošnji, vrijeme sakupljanja i dr.)
također značajno utječe na zakorjenjivanje. Uspješan transfer ožiljenica iz
kontroliranih uvjeta plastenika na gredice i njihovo preživljavanje tijekom
prve vegetacije još je jedna od prepreka pri postupku uspješnog autovegetativnog
razmnožavanja.


U našem radu opisat ćemo rezultate višegodišnjih eksperimentalnih istraživanja
na zakorjenjivanju i multiplikaciji izabranih genotipova (klonova)
triju vrsta roda Alnus: A. glutinosa (L.) Gaertn., A. rubra Bong, i A. subcordata
C. A. Mey (SI. 1).


crn


]0


\1


2


T 3


SI. 1. Listovi joha uključenih u autovegetativno razmnožavanje: Alnus glutinosa,


A. subcordata i A. rubra
METODA RADA


Istraživanja opisana u ovom radu provedena su u plasteniku i rasadniku
Katedre za šumarsku genetiku i dendrologiju Šumarskog fakulteta u Zagrebu
u razdoblju od 1984. do 1991. godine. Kod autovegetativnog razmnožava


8




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 11     <-- 11 -->        PDF

nja joha korištene su reznice s mladih orteta sijanaca, od 3 do 7 godina starosti,
reznice s primarno zakorjenjenih adultnih klonova crne johe (starosti
48—90 godina) i njihovih rameta iz heterovegetativnog razmnožavanja (klonska
sjemenska plantaža). Selekcionirani klonovi su serijski razmnožavani u
pasažama. Reznice su uzimane s orteta neposredno prije njihova tretiranja
i pikiranja u supstrat. Korištene su zelene reznice (uzimane tijekom lipnja)
i dormantne reznice (uzimane u vrijeme mirovanja vegetacije). Tijekom sedmogodišnjeg
razdoblja istraživanja, u 49 eksperimenata, uključeno je 116
klonova spomenutih vrsta joha. Ukupno je pikirano 17 943 kom. zelenih i
odrvenjelih reznica.


Reznice korištene u pokusima zakorjenjivanja bile su dužine 7—10 cm,
koje su imale dva dobro razvijena pupa. Donji dio reznice odrezan je oštrim
nožem (skalpelom) pod malim kutem, da bi mjesto prereza bilo duže, a rez
oštar, načinjen u jednom potezu. Listovi na reznici su prikraćivani radi smanjenja
transpiracije. Reznice su tretirane s koncentracijom od 4000 ppm IBA
(indol-maslačnom kiselinom). Supstrat u koji su reznice pikirane sastojao se
od smjese pijeska, zemlje, perlita i treseta u omjeru 2:2:1:1 . Dubina pikiranja
reznica bila je cea 1,5 cm.


Eksperimenti su uz tretirane reznice sadržavali i kontrolu, koju su predstavljale
netretirane reznice istog klona. Od statističkih metoda korišten je
test signifikantnosti razlika proporcija i rang korelacija.


Presadnja ožiljenica na gredice u vrtu Katedre provedena je tijekom mjeseca
studenog i travnja, kako bi se utvrdilo optimalno vrijeme presađivanja
te preživljavanje zakorjenjenih reznica.


Plagiotropni odnosno ortotropni rast ožiljenica izražen je postotkom otklona
od vertikale u odnosu na totalnu visinu sadnice.


REZULTATI ISTRAŽIVANJA I RASPRAVA


Značajna genetička varijabilnost sposobnosti zakorjenjivanja uočena je
između vrsta, koje pripadaju podrodu Gymnothyrsus (Spach) Regel s time,
da je Alnus subeordata pokazala značajno veći potencijal zakorjenjivanja od


A. glutinosa i A. rubra tijekom provedenih višegodišnjih istraživanja (Tab. 1).
Uspjeh zakorjenjivanja Alnus subeordata bio je u prosjeku 89,0°/o za zelene
i 75,0% za dormantne reznice. Kod crne johe zakorjenjivanje zelenih reznica
s juvenilnih orteta iznosilo je 55,2%, a za dormantne reznice 22,2%. Značajno
poboljšanje u potencijalu zakorjenjivanja dobiveno je kod serijski autovegetativno
razmnoženih adultnih klonova crne johe starosti od 48 do 90 godina,
s prosječnim zakorjenjivanjem od 68,8% kod zelenih i 29,5% kod dormantnih
reznica. Reznice selekcioniranih klonova vrste Alnus rubra u prosjeku
su se zakorjenjivale 31,0% (zelene) i 9,5% (dormantne). Također je utvrđena
značajna genetička varijabilnost u potencijalu zakorjenjivanja između različitih
genotipova unutar svake pojedine vrste, što se očitovalo velikom širinom
varijabilnosti u sposobnosti zakorjenjivanja različitih klonova (Tab. 1).
Zelene reznice, koje su uzimane u kasno proljeće, iskazale su znatno veći
potencijal zakorjenjivanja od dormantnih reznica, kod sve tri istraživane
vrste joha, bilo da su uzimane s juvenilnih ili adultnih klonova, koji su sekundarno
autovegetativno razmnoženi u pasažama (Tab. 1).


9




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 12     <-- 12 -->        PDF

10




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Rezultati sezonske promjenjivosti u zakorjenjivanju koreliraju s aktivnosti
korijenovih promotora u biljnom soku, što su utvrdili Gesto i sur.
(1977). Fiziološko stanje reznice je važan čimbenik u uspješnom zakorjenjivanju,
budući da dovoljne rezerve ugljikohidrata, u kombinaciji s visokim
odnosom C/N, favoriziraju zakorjenjivanje (H a i s s i g 1974). Reznice moraju
imati dostatne rezerve hraniva da bi preživjele razdoblje zakorjenjivanja
do vlastitog rasta (Land Jr. 1977). Postotak zakorjenjivanja zelenih reznica
s mladih sadnica crne johe, starosti od jedne godine, kretao se od 60 do 100°/o,
u eksperimentima, koje su proveli Sau l i Zsuff a (1982). Uspješno zakorjenjivanje
crne johe s ljetnim reznicama, od juvenilnih orteta provedeno
je s uspjehom i do 92°/o (L e p i s t ö 1970, AI den i sur. 1977, Niiranen
1980, Tervonen 1981, Jan son 1988).


Uspjeh zakorjenjivanja zelenim reznicama u našim pokusima bio je veći
kod svih triju vrsta joha (SI. 2), a kod crne johe dobivene su i statistički zna-


SI. 2. Genotipske razlike i utjecaj fiziološkog stanja reznica u sposobnostizakorjenjivanja nekih vrsta roda Alnus L.


čajne razlike na nivou od l°/o, u odnosu na dormantne reznice. Upotrebom
zelenih i dormantnih reznica kod istih osam klonova crne johe, izvršena je
procjena negenetskog utjecaja na bazi rang korelacije, a dobivena vrijednost
koeficijenta korelacije od r = 0,05 upućuje na utjecaj fiziološkog stanja reznice
na uspješnost zakorjenjivanja. Razlike u zakorjenjivanju reznica kod istih
klonova ukazuju da je to rezultat interakcije između različitih supstanci
pospješivanja rasta, inhibitira rasta i kofaktora korijena uz fiziološko i morfološko
slanje reznice.


Osim teškoća kod zakorjenjivanja rezničkog materijala postoje i problemi
daljnjeg rasta i razvoja rameta, naročito kada su reznice uzimane s




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 14     <-- 14 -->        PDF

adultnih stabala. Sa starošću donora, slabi sposobnost zakorjenjivanja i pogoršava
se kvaliteta korijena, a javlja se također i utjecaj topofizis efekta,
što sve pogoršava formu odnosno pravnost debla (Hoo d i Libb v 1978).
Sukcesivnim (serijskim) razmnožavanjem u pasažama dolazi do gubitka negativnog
geotropizma, kako je utvrdio Dietrichso n (1981), a uzgojene
ramete na taj su način oslobođene topofizis i ciklofizis efekta (W ü h 1 i s c h
1984). Takvim metodama razmnožavanja poboljšano je fiziološko stanje selekcioniranih
orteta te povećana sposobnost zakorjenjivanja reznica.


U našim eksperimentima, kod klonova od adultnih stabala crne johe, također
je utvrđeno poboljšanje ortotropnog rasta povećanjem broja pasaža, i
to korištenjem reznica s primarnih cijepova selekcioniranih plus stabala (SI.
3). Sukcesivno razmnožavanje rameta crne johe poboljšalo je njihov orto-


SI. 3. Utjecaj sukcesivnog autovegetativnog razmnožavanja na rast rameta klonova


A. glutinosa (V. 259) i A. subcordata (V 286)
tropan rast, iako različiti klonovi reagiraju različito na poboljšanje efekata
ortotropnog rasta nakon pasaža. Prosječno se veličina odstupanja od vertikale
za sve klonove crne johe kretala od 66,7% u prvoj, 25,3% u drugoj, do
0,5% kod jednog klona u trećoj pasaži. Kod serijskog razmnožavanja petogodišnjih
orteta Alnus subcordata također je postignuto poboljšanje ortotropnog
rasta u drugoj pasaži u iznosu od 9,1% u odnosu na 40,2% u prvoj pasaži.
Zbog toga, kod problema autovegetativnog razmnožavanja joha treba
voditi računa ne samo o potencijalu zakorjenjivanja određenog genotipa, već
i o njegovom reagiranju na rast i razvoj kroz serijsko razmnožavanje, budući
različiti klonovi ne daju iste rezultate. Znači, uspješnost eliminiranja negativnih
efekata rasta kod pojedinih klonova uvjetovana je genetskom konstitucijom.


Koncentracija od 4000 ppm IBA, koja se pokazala uspješnom u zakorjenjivanju
crne johe, kod vrsta Alnus subcordata i Alnus rubra uzrokovala je
izrazito razvijen korijen u odnosu na kontrolu (netretirane reznice), a što




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 15     <-- 15 -->        PDF

13




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 16     <-- 16 -->        PDF

je imalo znatan utjecaj na preživljavanje ožiljenica na gredicama nakon presađuje.
Tretirane reznice A. subeordata imale su izrazito razvijen korijenov
sustav, čupav, s prosječno dvadesetak žila, uz slabo razvijen izbojak, za razliku
od netretiranih reznica (kontrole), koje su imale znatno razvijeniji izbojak
(10—15 cm), dok su korijen sačinjavale samo 2 do 3 žile dužine desetak
cm. Slični odnosi dobiveni su i kod A. rubra. Kod crne johe nisu se iskazale
razlike između tretiranih reznica i kontrole u smislu gustine korijenovog sustava.
Netretirane reznice kod ove vrste rijetko su se oživljavale, a tretirane
su imale slabije razvijen korijenov sustav, koji se sastojao od malog broja
žila.


Povećanje udjela korijenovog sustava treba biti uravnotežen s razvojem
izbojka, što se može postići povećanjem temperature medija za zakorjenjivanjeod22°
C (Hansen i dr. 1979, Hinesley & Blazich 1981). Reznice
općenito toleriraju širok raspon temperature. Temperatura zraka od
21 do 27 °C tijekom dana i 15 °C tijekom noći, povoljna je za uspjeh zakorjenjivanja
i pravilan razvoj podzemnog i nadzemnog dijela reznice. Tervo ne
n (1981) je izvijestio da je optimalna temperatura zraka kod autovegetativnog
razmnožavanja crne johe između 20 i 25 °C. Sintetički i prirodni auksini
obično pospješuju razvoj već postojećeg korijenovog primordia, tako da
reznice s iniciranim primordiumom imaju bolji postotak zakorjenjivanja uz
formiranje obilnijeg korijenovog sustava. Razlike koje se očituju u formiranju
veličine i oblika korijenovog sustava utjecane su i stvaranjem inhibitornih
faktora, koje korijenje normalno stvara uz smanjenje produkcije stimulativnih
supstanci izbojka. Utvrđeno je, da je količina inhibitora rasta
niža kod vrsta koje se dobro zakorjenjuju, pa je kod njih ujedno supstanca
rasta veća. Zbog tih razloga trebalo bi zakorjenjivanje reznica provoditi kod
svake vrste s više različitih koncentracija hormonalnih sredstava, kako bi se
utvrdile optimalne.


Intenzivan razvoj korijenovog sustava kod reznica vrsta Alnus subeordata
i Alnus rubra, uz primjenu koncentracije od 4000 ppm IBA, doveo je kasnije
do slabijih rezultata u primitku i razvoju nakon presadnje (Tab. 2). Uspješnije
zakorjenjivanje i preživljavanje nakon presadnje, bilo je kod netretiranih
ožiljenica, koje su imale manji broj razvijenih korijenovih žila uz ravnomjeran
razvoj izbojka. Ko relacijski koeficijent od r = 0,74 dobiven kod zakorjenjenih
reznica kontrole i njihovog kasnijeg preživljavanja na gredicama,
ukazuje na značajnu vezu ravnomjerno razvijenog podzemnog i nadzemnog
dijela ožiljenice za njihovu uspješnu presadnju i rast. Korelacijski koeficijent
između zakorjenjivanja tretiranih ožiljenica i njihovog preživljavanja nakon
presadnje na gredice iznosio je r = 0,13. Intenzivno razvijen čupav korijenov
sustav, uz nejednoličan razvoj nadzemnih dijelova biljke, pokazao se kao
nepovoljan za preživljavanje nakon presađivanja na gredicama.


Proljetna presadnja ožiljenica dala je bolje rezultate u smislu preživljavanja
sadnica (91,8%) u odnosu na jesensku presadnju (26,8°/o).


ZAKLJUČCI


1. Uspješnost autovegetativnog razmnožavanja istraživanih vrsta roda
Alnus L. zavisi od mnogih čimbenika kao što su pripadnost vrsti, genotipu,


ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 17     <-- 17 -->        PDF

starosti donora, fiziološkom stanju reznicc, stimulatorima za zakorjenjivanje
i njihovoj koncentraciji itd.


2. Od ispitivanih vrsta A. subcordata ima najveći potencijal za autovegetativno
razmnožavanje. To se posebno odnosi na sposobnost zakorjenjivanja
netretiranih reznica, kako zelenih tako i dormantnih, od juvenilnih orteta starosti
do 5 godina.
3. Kod svih vrsta istraživanih joha, autovegetativno razmnožavanje zelenim
reznicama od donora starosti do 5 godina, dalo je najbolje rezultate.
Unutar svake pojedine vrste utvrđena je vrlo izražena genotipska varijabilnost
vezana za klon (genotip).
4. Adultna stabla je moguće autovegetativno razmnožavati uz prethodno
heterovegetativno razmnožavanje (cijepljenje). Negativni efekti rasta kao što
je npr. plagiotropni rast, mogu se kod pojedinih genotipova vrlo brzo eliminirati
sukcesivnim pasažama (autovegetativnim razmnožavanjem). Sposobnost
eliminiranja negativnih efekata rasta kod pojedinih klonova, genetski je determinirana.
5. Od stimulatora zakorjenjivanja najbolji rezultati su polučeni aplikacijom
IBA. Svaka od tri istraživane vrste joha ima specifične zahtjeve u odnosu
na koncentraciju IBA.
6. Dobiveni pozitivni rezultati autovegetativnog razmnožavanja crne johe
omogućuju lakše i brže podizanje klonskih sjemenskih plantaža ove vrste,
te konzervaciju većeg broja selekcioniranih genotipova. Daljnjim usavršavanjem
metode autovegetativnog razmnožavanja, uz izbor superiornih genotipova,
moguće je proizvedena klonska potomstva koristiti i kao nadopunu
generativnom razmnožavanju ove vrste.
7. Metoda autovegetativnog razmnožavanja istraživanih triju vrsta joha
omogućuje i brzu multiplikaciju te korištenje selekcioniranih genotipova različitih
vrsta joha u hortikulturi te kod podizanja specijalnih nasada za proizvodnju
biomase ili za istraživanje različitih genetskih i fizioloških problema u
šumarstvu kao što su klonska varijabilnost (modifikacije i genetska varijabilnost),
nasljednost pojedinih svojstava, fiksacija dušika, mikoriza itd.
LITERATURA


Alden, T., I. Dormling, C. Ehrenberg, H. Kellerstam & S. Perss
o n 1977: Some methods for vegetative propagation. Vegetative propagation
of forest trees-physiology and practice. Symp. in Uppsala, Sweden, 43—54.


Blake, T. J. & C. V. Bentley, 1985: Clonal propagation of forest trees by


rooting of cuttings. Proc. of the Joint IEA/For. Energy prog, and FAO/Coop.


network on rural energy for. energy Conf. and Workshop on: Res. in For. for


Ener., Rungstedgaard, Denmark, October 28—30, 2—41.
Dietrichson , J., 1981: Ortet selection of Norway spruce at age seven, and


ramet performance after six propagation cycles. Symp. on Clonal Forestry, Up


psala, Sweden, April 8—9, 57—64.
Gesto, M. D. V., A. Vazquez & E. Vietez, 1977: Rooting substances in
water extracts of Castanea sativa and Salix viminalis. Physiol. Plant. 40, 265—
—268.
II a i s s i g, B. E., 1974: Influence of auxins and auxin synergists on adventitious


root primordium initiation and development. N. Z. J. For. Sci. 4, 311—323.
Hansen, E. A., P h i p p s, H. M. & T o 1 s t e d, D. N., 1979: Rooting greenwood
tip cuttings of a difficult-to-root Populus clone. Tree Plant. Notes 30, 9—11.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1993 str. 18     <-- 18 -->        PDF

Hood, J. V. & W. J. Lib by, 1978: Continuing effecting of maturation state in
radiata pine and a general maturation model. Proc. Propagation of Higher
Plants through Tissue Culture. Tech. Inf. Cen. U. S. D. Energy, 220—232.


J an son, L., 1988: Wegetatywne rozmnazanie drzew i krzewow. Panstwowe Wydawnintwo
Rolnicze i Lesne, Warszawa, 160 pp,


K a j b a, D., 1990: Mogućnosti kloniranja obične breze (Betula pendula Roth.)
crne johe (Alnus glutinosa (L.) Gaertn.). Magistarski rad, Šumarski fakultet
u Zagrebu, 103 p.


Kl eins eh mit, J., 1977: Problems of vegetative reproduction. FAO/IUFRO 3rd
World Consultation on Forest Tree Breeding, 10 p, Canberra.


Komlenović, N. & A. Krstinić, 1987: Međupopulacijska i unutar populacijska
varijabilnost nekih provenijencija crne johe (Alnus glutinosa L. Gaertn.)
u produkciji biomase i akumulaciji hraniva. Šum. list 10—12, 577—588.


Larsen , C. M., 1946: Experiments with soft-wood (non-lignified) cuttings of forest
trees, Forstl Forsogsv. Danm. 17/2, 289—443.
L e p i s t ö, M., 1970: Results of propagation tests conducted with cuttings in 1970.
Metsa. ja Puu. 12, 5—7.
Niiranen , J., 1980: Methods used in cutting propagation of forest trees in Finland.
Silva Fennica 14, 59—62.
Saul , G. H. & L. Zsuffa , 1982: Vegetative Propagation of Alder (Alnus glutinosa
L.) by Rooted Cuttings. Forest Research Note, No. 33, 3 pp.
Vidaković, M. & A. Krstinić, 1985: Genetika i oplemenjivanje šumskog
drveća. Liber, Zagreb, 505 pp,


Vidaković, M., A. Krstinić, Ž. Borzan i sur.: Oplemenjivanje šumskog
drveća. Završni izvještaj 1986—1991., Broj projekta: YO-FS-104-JB-149-PP 686-
FG-YO-258, Ziš, Šumarski fakultet, 124 p., Zagreb.


Wühl is eh, G. V., 1984: Propagation of Norway Spruce Cuttings Free of Topophysis
and Cyclophysis Effects. Silvae Genetica 33, 215—219.


Autovegetative Propagation of Certain species of the Genus Alnus L.


Summary


Several years of testing the autovegetative propagation of certain species of
the Alnus L, genus have shown that rooting of cuttings depends on the species;
clone; physiological condition of the cuttings; age of the donor; application of
stimulative means for the rooting; concentration of the applied stimulator; the
substrate used for planting the cuttings, etc. Adult trees are also possible to propagate
autovegetatively after grafting. The negative effects of growth, such as the
plagiotropic growth is possible to eliminate by successive passages. The elimination
of the plagiotropic effects of growth depends on the genotype (clone).


The achieved results of propagating three alder species may be used in forestry
practice in establishing the clone seed plantations; in establishing directed
plantations for biomass production; for horticultural needs and further theoretical
research on the different problems connected with improvements and raising forest
trees; for the forest tree physiology. Thus would different alder clones produced
in this way be suitable for experimental research on the modifications and genetic
variability; heredity of different properties; capacity of certain genotypes in the
fixation of the nitrogen; mycorrhizae; experimental research on the growth of
cuttings as compared to that of seedlings; the problems of rejuvenation, etc