DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 17 <-- 17 --> PDF |
IZVORNI ZNANSTVENI ČLANCI — ORIGINAL SCIENTIFIC PAPERS UDK 630*4+800.62 Sum. list CXVI (1992) 123 STRUČNI IZRAZI »NOVE VRSTE« Ivan MIKLOŠ* SAŽETAK: Autor ukazuje na pojavu novih šumarskih izraza (nova šumska oštećenja, štete u šumama nove vrste, propadanje šuma nove vrste i si.) koji su se odnedavna počeli upotrebljavati u našoj stručnoj literaturi. Svi su ti izrazi varijante prijevoda njemačkog izraza neuartige Waldschäden, kao što je i umiranje šuma prijevod njemačke riječi Waldsterben. U članku se ras pravlja o jezičnoj i stručnoj prikladnosti tih novih izraza. UVOD U našoj je zemlji, kao i u drugim zemljama svijeta, intenzivno sušenje šuma na velikim površinama još uvijek jedan od najakutnijih problema, i to ne samo šumarskih nego i općeekoloških. Unatoč mnogobrojnim istraživanjima i određenim parcijalnim rezultatima, mnogi smatraju da u Sredr njoj Europi do danas nitko nije u stanju objasniti svu raznolikost tog fenomena (npr. Rehfues s 1987), a Schut t (1989) prilično pesimistički prognozira da »ni u slijedećem desetljeću ne treba očekivati konačno objašnjenje te problematike«. Takva je situacija veoma pogodno tlo za nastajanje raznih hipoteza, pa i običnih neobveznih nagađanja, koja su tako brojna i različita da više zamagljuju problem nego što ga rješavaju. Valja, međutim, reći da zamagljivanju problema pridonosi i nejasan način izražavanja pojedinih autora, osobito u stručnoj literaturi, uvođenje novih, neodređenih izraza u stručnu terminologiju i njihova proizvoljna upotreba, što dovodi do zbrke pojmova, nerazumijevanja i nesporazuma. Najbolji je primjer za to tzv. umiranje šuma, izraz koji se vrlo često upotrebljava, a nikome nije potpuno jasan, pa ni onima koji ga najviše upotrebljavaju (Mi kl oš 1989). OPET NEŠTO NOVO U ŠUMARSKOM NAZIVLJU Prije nekoliko godina u našem su se šumarskom nazivlju pojavili neki novi, do tada posve nepoznati izrazi koji se odnose na zaštitu šuma a usko su povezani s tzv. umiranjem šuma. Primjećuje se da se oni upotrebljavaju kao stručni nazivi, pa bi s vremenom mogli postati i sastavnim dijelom * Prof. dr. Ivan Mikloš, Zagreb, Pančićeva 5 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 18 <-- 18 --> PDF |
šumarske terminologije. Prije nego se to dogodi, korisno je upozoriti na njihove jezične i stručne nedostatke. Evo tih izraza: — »nove« šumske štete — nova šumska oštećenja — novija šumska oštećenja — novonastala oštećenja šuma — štete u šumama nove vrste — novovrsna oštećenja šuma — propadanje šuma nove vrste — »novovrsno« propadanje šuma — propadanje jele »nove vrste«. Suočen prvi put s tako velikim brojem među sobom sličnih, ali i različitih izraza svaki će se stručnjak (a pogotovo nestručnjak) zapitati što oni zapravo znače. Tek je u određenom širem kontekstu moguće naslutiti da su u nekoj vezi s najnovijim valom sušenja šuma ili pojedinih vrsta drveća u nas i u svijetu. Oni koji pažljivije prate njemačku literaturu s područja šumarstva lako će zaključiti da su to različiti prijevodi njemačkog izraza neuartige Waldschäden. No tada će se pojaviti novo pitanje: jesu li ti izrazi jezično i stručno dobri i jesu li uopće potrebni. »PROPADANJE ŠUMA NOVE VRSTE« I »NEUARTIGE WALDSCHÄDEN« Kao što je svojevremeno izraz umiranje šuma nastao neadekvatnim prijevodom njemačkog izraza Waldsterben, tako isto su se nedavno propadanje šuma nove vrste i slični izrazi u našem jeziku pojavili kao loše preveden njemački izraz neuartige Waldschäden. Izraz neuartige Waldschäden pojavio se u njemačkoj stručnoj literaturi približno u isto vrijeme kada i izraz Waldsterben, tj. početkom osamdesetih godina. Evo nekoliko primjera: »Alle Anhaltspunkte sprechen dafür, dass es diese neuartigen Waldschäden ohne Luftverunreiniguig nicht gäbe.« (F ä Ilse r 1985), »´Neuartige´ Waldschäden und Nährelementversorgung von Fichtenbeständen (Picea abies Karst.) in Südwestdeutschland« (Hütt l 1985), »Über die Rolle von Forstereignissen bei den ´neuartigen´ Waldschäden« (Bosch , Rehfues s 1988), »Übersicht über die bodenkundliche Forschung im Zusammenhang mit den neuartigen Waldschäden« (Rehfues s 1988). U našoj stručnoj literaturi izraz neuartige Waldschäden prevodi se različito. Tako npr. u istom broju »Šumarskog lista« (br. 6—8, 1989) u jednom članku (Kreutze r 1989) taj je izraz preveden kao »nove« šumske štete, u drugom (Schutt 1989) kao »nova šumska oštećenja«, u trećem (Hildebrandt, Gross 1989) kao novovrsna oštećenja šuma, a u četvrtom (Schultz 1989) kao novonastala oštećenja šuma. No to su samo primjeri iz prijevoda njemačkih tekstova u kojima se izraz neuartige Waldschäden nekako mora prevesti. Međutim, ako su se već |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 19 <-- 19 --> PDF |
ti izrazi, u nedostatku boljih, morali pojaviti u tisku, trebalo ih je, kada su prvi put spomenuti, staviti među navodnike, a uz njih svakako navesti i njemački original, kako je to i uobičajeno u takvim prilikama. Puno je veća greška napravljena kada su se ti prijevodi izraza neuartige Waldschäden počeli upotrebljavati u vlastitim tekstovima na materinskom jeziku, odnosno kada su se počeli prihvaćati kao stručni nazivi. Jedan od tih izraza nalazimo, primjerice, u naslovu članka »Opadanje prirasta jele (Abies alba L.) kao posljedica novonastalih oštećenja šuma u Gorskom kotaru « (Kalafadžić, Kušan 1989). Originalni izraz propadanja šuma nove vrste pojavio se na samom početku uvodnog članka »Šumarskog lista«, br. 3—5, 1991. U njemu se čitateljima najavljuje da je čitav taj trobroj »posvećen (je) propadanju šuma nove vrste i borbi za podnošljiv čovjekov okoliš, odnosno nastojanju da se spriječi nehotičan suicid biosfere.« (Prpi ć 1991). U istom trobroju nalazimo i izraze štete u šumama »nove vrste« (s navodnicima i bez njih), (P rpić, Seletković, Ivkov 1991) i »novovrsno« propadanje šuma (Komlenović, Mayer, Rastovski 1991). Za te izraze, naravno, nisu odgovorni prevoditelji nego autori. ŠTO ZNAČI IZRAZ »ŠTETE U ŠUMAMA NOVE VRSTE«? Budući da je izraz štete u šumama nove vrste prijevod njemačkog izraza neuartige Waldschäden, u objašnjenju tog pojma valja poći od originala i zapitati se što on znači u njemačkoj stručnoj literaturi. Vrlo jednostavno odgovara na to pitanje Schüf t (1989): Neuartige Waldschäden službeni je naziv za Waldsterben. To su, dakle, prema Schiittu , istoznačenice. Takav bi nas odgovor mogao zadovoljiti kad bi pojam Waldsterben bio dovoljno jasan i određen. A on to nije čak ni u Njemačkoj. Na to upozorava i sam Schutt: »U Središnjem gorju Egertal (ČSSR) umire šuma na površini većoj od 200.000 ha uslijed neposrednog utjecaja visokih koncentracija SO2. Ove štete nemaju ništa zajedničkog s umiranjem šume u smislu koji je ovdje predstavljen. Umiranje šuma, tako se smatra, uzrokovano je mnogobrojnim i sasvim drugim tvarima koje se prenose na velike daljine.« Prema istom autoru (Schut t 1989) »budući da su sve prokušane metode dijagnosticiranja bolesti zatajile, uzrok umiranja šuma se do danas ne može precizno definirati.« A da ni izraz neuartige Waldschäden nije ništa jasniji i određeniji, možemo zaključiti iz onoga što navodi Kreutze r (1989): »´Nove´ šumske štete ne pokazuju jedinstvenu sliku stanja. Prije bi se mogli razlikovati oboljeli tipovi prema toku bolesti i simptomatici (Rehfues s 1983, Bosch i Rehfuess 1988). To pokazuje da se radi o etiološki različitim uzrocima. U svakom slučaju bismo trebali govoriti o ´novim´ šumskim štetama samo onda kada se dokaže, ili postoji jaka sumnja, da jedan ili više stresnih faktora djeluje odlučujuće, i uvjetovani su svojim kvalitativnim i kvantitativnim djelovanjem suvremenim, industrijskim, civilizacijskim razvojem.« Na temelju toga doista je vrlo teško, gotovo nemoguće, razlučiti nekakve »nove« ili »novovrsne« štete od »dosadašnjih«, »običnih« ili »klasičnih«, pogotovo ako na istom prostoru ima i jednih i drugih. Osim toga valja imati na umu da je i u njemačkom govornom području još uvijek u upotrebi i izraz Imissionsschäden (imisijske štete). Tako npr. Zamba 125 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 20 <-- 20 --> PDF |
n i n i (1991), prikazujući šumarstvo u zapadnoj austrijskoj pokrajini Vorarlberg, navodi kako »štete od imisija već otprilike 30 godina utječu na stabilnost naših šuma.« Netko bi drugi vrlo vjerojatno te iste štete nazvao štetama nove vrste (neuartige Waldschäden). A što zapravo znače mnogobrojni naši izrazi nastali prevođenjem njemačkog izraza neuartige Waldschäden? Štete u šumama »nove vrste« poistovjećuju se s propadanjem šuma i umiranjem šuma (Prpić, Seietković, Ivkov 1991), a propadanje šuma nove vrste s »umiranjem šuma« (Prpić 1991). Već iz tih primjera lako je zaključiti da su novi izrazi samo još više povećali jezičnu zbrku što ju je ne tako davno uzrokovalo tzv. umiranje šuma. Objašnjavajući razliku između umiranja i propadanja šuma, Sola r (1987) primjećuje: »V Sloveniji smo gozdarji nekaj časa uporabljali širši izraz propadanje gozdov, še danes pa se oba izraza upotrabljata terminološki zelo različno in nedefinirano.« Moglo bi se navesti mnogo primjera kako se i u Hrvatskoj izraz umiranje šuma veoma različito shvaća i proizvoljno upotrebljava (M i k 1 o š 1989). A sada se čitav niz novih, nejasnih i neodređenih izraza objašnjava nečim što je isto tako nejasno i neodređeno. Istraživači koji se bave tzv. »umiranjem šuma« daju posve različite odgovore na pitanje kada je ono započelo. Tako npr. Schut t (1989) navodi: »Prije otprilike osam godina registrirali su stručnjaci dotada nepoznatu bolest šume, koja (...) znanost stavlja pred nove probleme: umiranje šume ili, kako se službeno naziva, ´nova šumska oštećenja´.« I malo dalje, u istom članku, da je »umiranje šume nastupilo tek 1980, premda se velika količina po biljke štetnih tvari emitira već više od 100 godina.« Prema Androić u (1986) s pojavom »umiranja šuma« susrećemo se u Europi (a i izvan nje) od 1979 1981. Nasuprot tome Glavač, Koenies i Prpić (1985) tvrde da je ono nastupilo čitavih 36 godina ranije, tj. da su »oko 1954. ustanovljeni u Dinarskom gorju jugozapadne Hrvatske fenomeni koji su danas poznati pod imenom umiranje šume.« Štoviše, prema istim autorima, »umiranja šuma« bilo je i prije toga, ali ga oni označuju kao »lokalno ograničeno umiranje šuma bez značajnih ekonomskih gubitaka.« Slično tome Prpić, Seletković i Ivko v (1991) navode da su štete u šumama »nove vrste» u Hrvatskoj započele sušenjem jele pedesetih godina u Gorskom kotaru. Odakle toliko neslaganja o tako važnoj stvari kao što je to početak »umiranja šuma«? Odgovor je na to pitanje vrlo jednostavan: ako ne znamo što je to zapravo umiranje šuma, onda ne možemo znati ni to kada je ono počelo. A budući da su štete u šumama nove vrste sinonim za umiranješuma, onda je također jasno da je i za te štete nemoguće reći kada su se prvi put pojavile: prije 10 godina (Schut t 1989), ili prije 40 godina (Prpić , Selektović, Ivkov 1991). Osim toga umjesno je zapitati se kakve su to nove štete (štete »nove vrste«) koje su stare već 40 godina, i tek su ove, 1991. godine, najednom postale »nove«. Kada su već šume počele propadati na neki »novi« način, onda se, dakako, to isto događa i s pojedinim vrstama drveća. Tako npr. Prpi ć (1991) spominje »tipično propadanje jele ´nove vrste´ koje još i danas intenzivno traje.« A ako se to može reći za jelu, može se reći i za svaku drugu vrstu |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 21 <-- 21 --> PDF |
drveta, npr. propadanje hrasta (jasena, kestena, bora...) »nove vrste«. Kamo bi nas odvela dosljedna upotreba tog izraza? Kaže se npr. da je za »umiranje šuma« karakteristično ugibanje svih vrsta drveća na nekom prostoru, pa bi u tom slučaju trebalo reći »propadanje nove vrste svih vrsta drveća«. Jednako tako trebalo bi govoriti npr. o »štetama nove vrste na jeli i dru^ gim vrstama«, što bi dovelo do sličnih nezgrapnih i nejasnih jezičnih kombinacija. Naime, riječ vrsta ima više značenja i često se upotrebljava u znanosti, književnosti i u svakodnevnom životu. U biologiji vrsta je osnovna sistematska kategorija u podjeli živih bića. Šuma kao životna zajednica sastoji se od golemog broja raznih biljnih i životinjskih vrsta. Zato je riječ vrsta u šumarstvu koje se dobrim dijelom temelji na biološkim disciplinama vrlo česta. No, ona nije strogo vezana samo na razvrstavanje flore i faune. Tako se npr. u geologiji i u pedologiji govori o vrstama kamenja, u uzgajanju šuma o vrstama proreda, u lovstvu o vrstama oružja, a u zaštiti šuma o vrstama šteta i oštećenja. Možemo, dakle, govoriti i o novim šumskim štetama i oštećenjima, ali se moramo i zapitati što se pod tim »novim« razumijeva. Pridjev nov ima također više značenja. On se prije svega može shvatiti u vremenskom smislu, što znači da izraz nova šumska oštećenja obuhvaća sva ona oštećenja, koja su nastala u neko novije vrijeme. To bi mogla biti npr. oštećenja od nekog još nepoznatog kemijskog spoja, ali i od poznatih uzročnika kao što su npr. pepelnica, gusjenice ili požar, a isto tako i kombinacija više raznih oštećenja. U tom smislu bi, dakle, nova oštećenja šuma obuhvaćala sva oštećenja novijeg datuma, bez obzira na to jesu li im uzroci poznati, tj. stari, ili tek nedavno otkriveni, tj. novi. Drugo, moguće značenje pridjeva nov je drukčiji, tj. različit od ostalih. To znači da bi nova oštećenja šuma bila ona koja se po nečemu razlikuju od drugih, »klasičnih«, uobičajenih, do sada poznatih. To su ona oštećenja za koja se općenito kaže da su uvjetovana »suvremenim, industrijskim, civilizacijskim razvojem (Kreutze r 1989)«, pri čemu se obično misli na onečišćenu atmosferu. No, u šumama su oduvijek u manjoj ili većoj mjeri prisutne i »stare«, tj. poznate štete od biljnih i životinjskih organizama, koji su prirodni članovi šumske biocenoze. Tome treba dodati i oštećenja od novih bolesti i štetnika koji se povremenom pojavljuju u šumama. Tu su zatim i neizbježna oštećenja od požara, suše, vjetra i drugih obiotičkih čimbenika koji također oduvijek ugrožavaju šumu. Što je sada tu »novo « a što »staro« zaista je teško reći, pogotovo ako se zna da su »stara« i »nova« oštećenja obično toliko isprepletena da ih nije lako lučiti ni prostorno ni vremenski. Za praksu je osim toga važno da ni vanjski simptomi nisu uvijek pouzdan znak o tome o kakvu je oštećenju riječ. P o 11 a nschiit z (1983) upozorava na oprez pri dijagnosticiranju imisijskih oštećenja jer osim tipičnih simptoma postoje i atipični, koji mogu potjecati od gljiva, kukaca, manjka hraniva i dr. Ukratko, bez obzira na to u kom smislu shvatili pridjev nov, izrazi nova šumska oštećenja, štete u šumama nove vrste i dr. toliko su općeniti i ner određeni da ne znače ništa. Prema Androić u (1986), »većina patologa i ekologa kao uzročnika umiranja šuma odbacuje monokauzalne teze, pa se ni u slučaju indirektnih imisija ne smiju zanemariti i ostali štetni faktori: suša, mraz, bolesti, štetnici, manjak hraniva u tlu itd., koji mogu djelovati |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 22 <-- 22 --> PDF |
zajedno sa imisijama i ubrzati njihove štetne posljedice (npr. imisije i suša ili mraz).« Tako dolazimo do paradoksalnog ali neizbježnog zaključka da se nov e i te te sastoje od novih i starih šteta, što također ukazuje na jezičnu neprikladnost tih novih izraza u zaštiti šuma. LOŠI I NEPOTREBNI TERMINI Iz povijesti zaštite šuma poznate su pojave novih štetnika i bolesti. Tako se npr. u Europi 1910. g. pojavila tzv. holandska bolest brijestova, 1950. rak kestenove kore, 1940. leptir dudovac, a 1964. platanina mrežasta stjenica. T u tim je slučajevima bilo sasvim opravdano govoriti o novim štetama, ali su one sadržajno bile točno definirane, jer im je poznat uzročnik. One su, dakle, imale svoje ime. Naziv nove štete sam za sebe ne bi značio gotovo ništa ili, točnije, značio bi samo kakve su te štete, a ne i što su. Uzroci sadašnjeg sušenja šuma u svijetu, a posebno u Europi, mnogobrojni su, različiti i složeni, neki su slabo istraženi, a neki vjerojatno još i sasvim nepoznati. Za te štete možemo reći da su nove, u onom smislu kako se to svojevremeno govorilo npr. za štete od holandske bolesti brijesta. Ali sam pridjev nove ne može biti dio trajnog naziva za te štete, tj. dio stručnog termina jer ništa ne govori ni o njihovim uzrocima ni o bilo kakvim zajedničkim karakteristikama, pa je zato sadržajno prazan. Doista je teško za jednu tako zamršenu i sadržajno nedefiniranu pojavu naći nekakav adekvatan stručni naziv, ali je daleko važnije to da takav naziv nije ni potreban. U prošlosti je bilo dosta sličnih pojava masovnog sušenja šuma koje su tada također bile nove, ali nisu dobile nikakav poseban naziv. Tako je npr. početkom ovog stoljeća u našim nizinskim šumama, a i drugdje u Europi, na velikim površinama došlo do sušenja hrasta, koje se kasnije proširilo i na brijest i jasen. Od tada je to »problem broj 1 jugoslavenske zaštite šuma« (A n d r o i ć 1986). Već od samog početka te pojave o njoj se puno govorilo i pisalo, ali se nije osjećala nikakva potreba da se ona označi nekim posebnim izrazom, iako je i to bila za ono vrijeme nova i kompleksna pojava. Toliko kompleksna da ni do danas nije potpuno objašnjena. To sušenje šuma nije zapravo nikada ni prestajalo, nego se samo nastavilo s pojačanim intenzitetom i postupno prešlo u ovo sadašnje »novo«, stopivši se s njime u jedan kontinuirani proces. Termin je naziv koji točno označuje određeni pojam. Može biti novostvoren ili odabran između postojećih naziva. Tako npr. u zaštiti šuma terminom defolijacija označujemo nenormalan gubitak lišća, npr. zbog napada štetnika, bolesti ili imisija. U slučaju potpunog gubitka lišća govorimo o totalnoj defolijaciji (za razliku od parcijalne), za koju imamo i domaću riječ golobrst, ako su lišće obrstili kukci ili neke druge životinje. U tim su primjerima jasni i pojmovi i njihovi stručni izrazi. Nasuprot tome, nova šumska oštećenja i slični izrazi, uključivši i umiranje šuma, nejasno i neodređeno označuje jedan isto tako nejasan i neodređen pojam. Prema tome, oni nisu samo nepotrebni u struci nego joj mogu i štetiti. Baš kao što SO;, teški metali i razni drugi polutanti onečišćuju šume i okoliš koji nas okružuje, tako i ti izrazi onečišćuju jezik kojim govo |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 23 <-- 23 --> PDF |
rimo i pišemo. Razlika je u tome što su polutanu, iako štetne tvari, kao nusprodukti uglavnom vezani za neke korisne čovjekove djelatnosti (industrija, promet, zaštita bilja i dr.), dok ti novi izrazi nagrđuju stručni jezik bez ikakve koristi i potrebe. Štoviše, zbog sasvim neodređenog značenja oni unose nove nejasnoće u inače vrlo zamršenu problematiku sušenja šuma. Razlika je i u tome što onečišćenje okoliša nastojimo što više smanjiti, a svoj stručni jezik, svjesno ili nesvjesno, sve više onečišćujemo raznim »novim«, »novijim «, »novovrsnim« i »novonastalim« izrazima — izrazima »nove vrste«. TRI RIJEČI — DVA PROTURJEČJA Kada se već govori o propadanju i »umiranju« šuma i raznim šumskim štetama, nije na odmet reći nešto i o »nehotičnom suicidu biosfere«, kako se to navodi u uvodnom članku spomenutog trobroja »Šumarskog lista«, to više što je on, po riječima autora, posvećen i nastojanju da se takav »suicid « spriječi (Prpi ć 1991). Suicid ili samoubojstvo je svojevoljno, svjesno i namjerno, tj. hotimično oduzimanje vlastita života. Ni jedno živo biće osim čovjeka to ne može učiniti. Samo se čovjek može svojom slobodnom voljom odlučiti na taj čin. U vijestima koje se povremeno pojavljuju u novinama i časopisima o »samoubojstvu « neke životinje, pa čak i o »kolektivnom samoubojstvu« skupine životinja, ta se pojava krivo tumači. Primjerice, ako se skupina kitova nasuče na morsku obalu, onda to nije pravilno nazvati samoubojstvom, nego nesretnim slučajem, koji se može objasniti na razne načine samo ne namjernim oduzimanjem vlastita života. Takav protuprirodan čin nije svojstven ni jednoj životinji (o biljkama da i ne govorimo). Naprotiv, u svima je njima duboko ukorijenjen nagon za samoodržanjem, tj. za životom, i one nemaju nikakvog drugog izbora osim da se njemu pokoravaju. Za razliku od životinja, čovjek može učiniti samoubojstvo, ali je ono uvijek hotimično. Ako se dogodi da netko nehotic e sam sebe ubije, npr. neoprezno rukujući oružjem, onda to nije samoubojstvo nego nesretan slučaj. Ukratko, »nehotičan suicid« je u sebi proturječan izraz (contradictio in adjeeto). Nadalje, samoubojstvo je duboko individualan čin. Ne postoji kolektivno samoubojstvo. Bilo je doduše slučajeva da je neka skupina ljudi, dogovorno i u isto vrijeme izvršila samoubojstvo, ali je i tada odluku o tome morao donijeti svaki pojedinac iz te skupine. Što prema tome znači »suicid biosfere« ako znamo da biosfera obuhvaća sva živa bića na Zemlji, tj. kolektiv neizmjernog broja biljaka, životinja i ljudi? Naravno, ne znači ništa, odnosno znači opet nešto što ne postoji, tj. još jedno proturječje. Tročlani izraz »nehotičan suicid biosfere« sastoji se dakle od dva proturječja: prvo je »nehotičan suicid«, a drugo »suicid biosfere«. A sastavljena zajedno pogotovo nemaju nikakva smisla. Biosfera naprosto ne može počiniti suicid, ni hotimice ni »nehotice«. Ono što bi se ipak moglo dogoditi, i to vrlo lako, jest to da čovjek uništi biosferu, a time i sam sebe. Ali ni to ne bi bilo nikakvo samoubojstvo, a najmanje samoubojstvo biosfere. Točnije bi se to moglo nazvati ubojstvom, s fatalnim završetkom i za samog ubojicu. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1992 str. 24 <-- 24 --> PDF |
LITERATURA A n dir o lie, M., 1986.: Uzroci umiranja šuma u nas i u svijetu. Jugoslavensko savjetovanje o primjeni pesticida, Zbornik radova, sveska 8, Opatija, str. 9—18. Bosch , C, Rehfuess , K. E., 1988.: Über die Rolle von Frostereignissen bei den »neuartigen« Waltschäden. Forstwissenschaftliches Centralblatt, 107, str. 123—130. Fähser , L., 1985.: Die Belastung del Sachsenwaldes durch Immissionen. Waldhygiene, Bd. 1/2, Würzburg, str. 3—18. Glavač, V., Koenies, H., Prpić, B., 1985.: O unosu zračnih polutanata u bukove i bukovo-jelove šume Dinarskog gorja sjeverozapadne Jugoslavije. Šumarski list, 9—10, Zagreb, str. 429—447. Hildebrandt , G., Gross , K. P., 1989.: Inventarizacija i opažanje sadašnjih oštećenja šuma u SR Njemačkoj. Šumarski list, 6—8, Zagreb, str. 279—298. Hut ti, R., 1985.: »Neuratige« Waldschäden und Nährelementversorgung von Fichtenbaständen (Picea abies Karst) in Südwestdeutschland. Freiburger bodenkundliche Abhandlungen 16. Kalafadžić, Z., Kušan, V., 1989.: Opadanje prirasta jele (Abies alba L.) kao posljedica novonastalih oštećenja šuma u Gorskom kotaru. Šumarski list, 9—10, Zagreb, str. 415—422. Komlenović, N., Mayer, B., Rastovski, P., 1991.: Unos teških metala onečišćenim poplavnim vodama u tla nizinskih šuma istočne Slavonije. Šumarski list, 3—5, Zagreb, str. 131—149. Kreutzer , K., 1989.: Hipoteze i rezultati ispitivanja uloga tla u »novim šumskim štetama. Šumarski list, 6—8, Zagreb, str. 261—278. Mikloš , I., 1989.: Da li šume »umiru«? Šumarski list, 6—8, Zagreb, str. 345—362. Pollanschütz , J., 1983.: Vorsicht mit Forstschadensbildern. Allgemeine Forstzeitung, 94, Wien, str. 259. Prpić , B., 1991.: O propadanju šuma. Šumarski list, 3—5, Zagreb, str. 105. Prpić, B., Seletković, Z., Ivkov, M., 1991.: Propadanje šuma u Hrvatskoj i odnos pojave prema biotskim i abiotskim činiteljima danas i u prošlosti. Šumarski list, 3—5, Zagreb, str. 107—129. Rehfuess , K. E., 1983.: Ernährungsstörungen als Ursache der Walderkrankungen? Kali-Briefe (Büntehof) 16, str. 549—563. RejhÜue đs, K. E., 1987.: Perceptions on forest diseases in Central,- Europe. Forestry, Vol. 60. No 1, str. 1—11. Rehfuess , K. E., 1988.: Übersicht über die bodenkundliche Forschung im Zusammenhang mit den neuartigen Waldschäden. In: Wilhelm Münker Stifung. Beiträge zur Lebensqualität, Walderhaltung und Unweitschultz, Volksgesundheit, Wandern und Heimatschutz, Heft 20. Schultz , H., 1989.: Oštećenje šuma — Kvalitet drveta. Šumarski list, 6—8, Zagreb, str. 335—344. Schutt , P., 1989.: Međunarodni aspekti problematike umiranja šuma. Šumarski list, 6—8, Zagreb, str. 329—333. Šolar , M., 1987.: Umiranje gozdov skozi prostor in čas. Crna knjiga o propadanju gozdov v Sloveniji leta 1987. Institut za gozdno in lesno gospodarstvo, Ljubljana, str. 5—6. Zambanini , A., 1991.: Waldwirtschaft in Vorarlberg. Österreichische Forstzeitung, 5, str. 5—7. »New Types« of Forestry Terms Summary The author deals with new terms in Croatian forestry terminology concerning forest protection. Such terms like štete u šumama nove vrste, propadanje šuma nove vrste and others are translations of the German term neuratige Wald schaden. The use of these terms has been discussed by author from the linguistic and professional point of view, |