DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 39     <-- 39 -->        PDF

i strukturu šuma, no one su većinom sadržavale prirodan sastav i razvoj.
Prije približno stotinjak godina prelazi se na visoki uzgojni oblik, favoriziraju
se jednodobne, uglavnom umjetnim načinom osnovane sastojine, a
srednji uzgojni oblik potpuno se napušta. Dio sastojina prevodi se u visoki
uzgojni oblik, dio se pušta da jednostavno »proraste« i prema citiranim
autorima te sastojine imaju danas najprirodniji sastav i strukturu. Međutim,
na većem dijelu površine nije to učinjeno, nego su obavljene čiste
sječe i nove sastojine podignute umjetnim putem. No, s promjenom uzgojnog
oblika na taj načan najčešće se mijenjao sastav i glavna vrsta drveća.
Tako iznenada i relativno brzo u prvi plan izbijaju vrste hibridnih topola,
(poplavna i vlažna staništa), zatim Acer pseudoplatanus, Quercus rubra,
Juglans nigra (svježija i suša staništa), a od autohtonih vrsta poplavnih
područja samo Fraxinus excelsior (slika 4). Osim njih na području hrastovo-
grabovih šuma izvan nasipa osnivaju se kulture vrsta Pinus sylvestris,
Pinus strobus i Plcea abies. Trend četinjača naročito je bio intenzivan
tridesetih godina ovog stoljeća, zatim poslije rata, da bi oko 1970. znatno
pao.


To je razdoblje kada se umjetno podignute sastojine podižu na račun
prirodnih, pa u ovom području najteže prolaze hrast, nizinski brijest, vez,
bijela vrba, bijela i crna topola. Dok je hrast u srednjoj šumi u gornjoj
etaži dolazio praktično u svim sastojinama i na cijelogm spektru biotopa
— od onih plavljenih nekoliko mjeseci pa do onih visokih koji uopće nisu
bili plavljeni — dotle je sada u novom uzgojnom obliku uzgajan samo na
povoljnim, ali ograničenim staništima koja su bila označena kao »hrastov
tip« (Eichentype). Ilustrativni su Huberov i (1989) podaci prema kojima
su 1948. godine na 18 977 ha šumske direkcije u Freiburgu unesene vrste
(crveni hrast, gorski javor, mliječ, bagrem, kanadske topole, bor i duglazija)
zauzimale 12% površine, danas zauzimaju 34,2%. Vidi se dakle kolika
je to promjena, jer do prije stotinjak godina te vrste nisu ovdje bile prisutne.


Još su drastičniji podaci koje donosi Hu e gi n (1981) za područje poplavnih
šuma Rajne od Basela do Lauterburga: u tom području, dužine 180
km, a s francuskom stranom površine od 270 km- ima još samo 30 ha iskonske
šume bijele vrbe (Sallcetum albae) i 50 ha prirodne šume hrasta
lužnjaka i nizinskog brijesta (Querco-Ulmetum). To je samo 0,3% poplavnih
površina s početka prošlog stoljeća.


Kao što je svaki period u zadnjih stotinjak godina bio obilježen forsiranjem
neke vrste, to se sada može tvrditi da je od približno 1975. godine
naišao val hrasta lužnjaka. Umjetno se podižu mnoge sastojine na manjim
površinama nakon čistih sječa. Sadnice uglavnom potječu iz vlastitih
rasadnika, koje — relativno malih kapaciteta — ima većina šumarija. Sve
su to međutim još uvijek vrlo male površine, a u smjernicama gospodarenja
u većini osnova se još uvijek preporučuje čista sječa mješovitih sastojina
hrasta, graba, javora, jasena i bukve te podizanje kultura gorskoga
javora ili jasena. O prirodnoj obnovi u šumskim upravama samo se razmišlja
i u tom području nema primjera prirodne obnove lužnjakovih sastojina
u gospodarskim šumama. Takvi primjeri u Njemačkoj ograničeni su na
Spessart. Stručnjaci tvrde da hrast vrlo slabo rađa, da je prirodna obnova
skupa i da je takav pomladak nemoguće zaštiti od divljači. Sadnjom visokih