DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 39 <-- 39 --> PDF |
i strukturu šuma, no one su većinom sadržavale prirodan sastav i razvoj. Prije približno stotinjak godina prelazi se na visoki uzgojni oblik, favoriziraju se jednodobne, uglavnom umjetnim načinom osnovane sastojine, a srednji uzgojni oblik potpuno se napušta. Dio sastojina prevodi se u visoki uzgojni oblik, dio se pušta da jednostavno »proraste« i prema citiranim autorima te sastojine imaju danas najprirodniji sastav i strukturu. Međutim, na većem dijelu površine nije to učinjeno, nego su obavljene čiste sječe i nove sastojine podignute umjetnim putem. No, s promjenom uzgojnog oblika na taj načan najčešće se mijenjao sastav i glavna vrsta drveća. Tako iznenada i relativno brzo u prvi plan izbijaju vrste hibridnih topola, (poplavna i vlažna staništa), zatim Acer pseudoplatanus, Quercus rubra, Juglans nigra (svježija i suša staništa), a od autohtonih vrsta poplavnih područja samo Fraxinus excelsior (slika 4). Osim njih na području hrastovo- grabovih šuma izvan nasipa osnivaju se kulture vrsta Pinus sylvestris, Pinus strobus i Plcea abies. Trend četinjača naročito je bio intenzivan tridesetih godina ovog stoljeća, zatim poslije rata, da bi oko 1970. znatno pao. To je razdoblje kada se umjetno podignute sastojine podižu na račun prirodnih, pa u ovom području najteže prolaze hrast, nizinski brijest, vez, bijela vrba, bijela i crna topola. Dok je hrast u srednjoj šumi u gornjoj etaži dolazio praktično u svim sastojinama i na cijelogm spektru biotopa — od onih plavljenih nekoliko mjeseci pa do onih visokih koji uopće nisu bili plavljeni — dotle je sada u novom uzgojnom obliku uzgajan samo na povoljnim, ali ograničenim staništima koja su bila označena kao »hrastov tip« (Eichentype). Ilustrativni su Huberov i (1989) podaci prema kojima su 1948. godine na 18 977 ha šumske direkcije u Freiburgu unesene vrste (crveni hrast, gorski javor, mliječ, bagrem, kanadske topole, bor i duglazija) zauzimale 12% površine, danas zauzimaju 34,2%. Vidi se dakle kolika je to promjena, jer do prije stotinjak godina te vrste nisu ovdje bile prisutne. Još su drastičniji podaci koje donosi Hu e gi n (1981) za područje poplavnih šuma Rajne od Basela do Lauterburga: u tom području, dužine 180 km, a s francuskom stranom površine od 270 km- ima još samo 30 ha iskonske šume bijele vrbe (Sallcetum albae) i 50 ha prirodne šume hrasta lužnjaka i nizinskog brijesta (Querco-Ulmetum). To je samo 0,3% poplavnih površina s početka prošlog stoljeća. Kao što je svaki period u zadnjih stotinjak godina bio obilježen forsiranjem neke vrste, to se sada može tvrditi da je od približno 1975. godine naišao val hrasta lužnjaka. Umjetno se podižu mnoge sastojine na manjim površinama nakon čistih sječa. Sadnice uglavnom potječu iz vlastitih rasadnika, koje — relativno malih kapaciteta — ima većina šumarija. Sve su to međutim još uvijek vrlo male površine, a u smjernicama gospodarenja u većini osnova se još uvijek preporučuje čista sječa mješovitih sastojina hrasta, graba, javora, jasena i bukve te podizanje kultura gorskoga javora ili jasena. O prirodnoj obnovi u šumskim upravama samo se razmišlja i u tom području nema primjera prirodne obnove lužnjakovih sastojina u gospodarskim šumama. Takvi primjeri u Njemačkoj ograničeni su na Spessart. Stručnjaci tvrde da hrast vrlo slabo rađa, da je prirodna obnova skupa i da je takav pomladak nemoguće zaštiti od divljači. Sadnjom visokih |