DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1992 str. 14 <-- 14 --> PDF |
šume za svoju pravu svrhu, a ogrevno drvo potrebno narodu, djelomično i vojsci, moglo bi se velikim dijelom namaknuti iz vrbovih i sličnih nasada ... Odredbama iz 1773. predviđa se kažnjavanje osoba, koje krše propise o uzw goju vrba. Lugari i čuvari polja dužni su da čuvaju nasade i pomažu njihov uzgoj ... Jedan općinski odbornik treba da, uz općinskog načelnika vodi brigu o čuvanju vrbika.« Kratko vrijeme (od 1809. do 1813) samoborske šume bile su pod upravom Napoleonove Ilirije odnosno pod neposrednom jurisdikcijom gospodarstva (»Conservation«) u Karlovcu. Napoleona Ilirija imala je 3 šumska gospodarstva: u Ljubljani, Karlovcu i Rijeci. Samoborske šume spadale su pod Karlovačku upravu šuma. Za samoborske šume vrijedio je francuski zakon »l´Ordonnace 1669« nadopunjen posebnim dekretom iz 1812. godine. Nakon poraza Napoleona u Rusiji 1812. Francuzi su se počeli povlačiti iz okupiranih krajeva. U noći 17. XII. 1813. napustili su Samobor. Tako je prestao kratki francuski utjecaj na samoborsko šumarstvo. Samoborski kraj trošio je goleme količine ogrjeva za svoja domaćinstva, za potrebe gospodarstva, za paljenje drvenog ugljena i vapna. Drveni ugljen se palio iz bukovog drveta u velikim količinama, jer je bio potreban različitim obrtnicima a naročito kovačima. Ugljen se palio najvećim dijelom u šumama iz kojih je izvoz ogrjeva bio vrlo težak za razliku od drvenog ugljena kojeg je težina oko 5 puta manja od drveta iz kojega se dobiva. Ali nema dvojbe da je najveći dio bukovih šuma u općini Samobor bio iskorišćen za dobivanje pepeljik e ili potaš e (kalijev sulfat) koja je služila u razne svrhe u kemijskoj i staklarskoj proizvodnji. Predaja kaže da je Franjo Rei- z e r prvi počeo u Samoborskom kraju proizvoditi pepeljiku pa su ga zvali u Samoboru »Kraljem pepeljara«. Bogatstvo bukovih šuma u samoborskom gorju omogućilo je dobivanje pepeljike koja je bila uz pijesak, glinu i vapno glavna sirovina za provizvodnju stakla. Tako je u Osredku kraj Samobora 1839. osnovana prva staklana a 1872. godine je podignuta 6 km nizvodno na potoku Bregalnici nova staklana »Karolina«. Samoborci i danas te loka-i litete zovu »Glažuta«, što dolazi od njemačke riječi »Glashiitte« = staklana. Bjelika ili potaša bila je jedan od vrlo važnih elemenata u proizvodnji stakla od kremenog pijeska i gline. Za dobivanje pepeljike trebalo je spaliti goleme količine bukovih šuma. Samo za 1 kg pepeljike valjalo je izgoriti 400 kg bukovine. Potpunosti radi spominjem da su i u drugim našim šumama koristili bukovinu za pepeljiku !potrebnu domaćim staklanama ili za izvoz u Italiju i Austriju. Slične —t vjerojatno najstarije staklane — bile su u Gorskom kotaru i to u Crnom Lugu 1728. i Sušici 1766. godine. Na sreću takva uporaba šuma je prestajla kada je 1866. godine Solvavevi m postupkom pronađen način proizvodnje sode. Uporaba šuma za rudno drvo bila je također velika, jer su se u selu »Rude« (zvanom u XV. stoljeću »Rovi«) iskorišćivale bakrena i željezna rudača. O tome svjedoče mnogi dokumenti kao i znanstveni geološki radovi (Vukotinovi ć Lj. i drugi). U razdoblju od 1820. do 1835. godine radilo je u rudniku po 250 rudara. Rudnici bakra trebali su velike količine rudničkog drva za potpornje a u samim radionicama proizvodnje sirovog bakra, bakrenog lima, bakrenih ploča i si. tražilo se mnoga drva tako da se može reći da su se u davna vremena šume sjekle i koristile u vrlo velikim raz |