DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 95 <-- 95 --> PDF |
STRUČNI ČLANAK — PROFESSIONAL PAPER UDK 630*68 (497.13) Šum. list CXV (1991) 333 ŠUME HRVATSKE U SVIJETLU PRIMJENE PRIJEDLOGA ZAKONA O DENACIONALIZACIJI I VRAĆANJU ODUZETIH NEKRETNINA* Šime MEŠTROVIC, Đuro KOVACIĆ** SAŽETAK: Zakonom o šumama od 01. 01. 1991. god. šumama Hrvatske gospodari javno poduzeće »Hrvatske šume« u površini od 2.400.000 ha dok je 450.000 ha privatnih šuma kojima gospodare individualni šumoposjednici. Pod upravom javnog poduzeća »Hrvatske šume« nalaze se sve društvene šume kojima su do novog zakona gospodarile šumarske radne organizacije. Prije drugog svjetskog rata te su šume bile državne, gradske, općinske, u posjedu zemljišnih zajednica, krajiških imovnih općina, dioničkih društavv, crkvenih dobara i dr. One su na temelju različitih zakonskih odredbi ujedinjene u prvom redu s obzirom na svoju općekorisnu funkciju kao dobro od općeg interesa kojim se mora jedinstveno gospodariti. Sada kada su formiranjem jednog privrednog područja za sve te šume i jedinstvene organizacije stvoreni uvjeti za suvremeno i efikasno gospodarenje šumskim resursima, predlaže se u Zakonu o denacionalizaciji vraćanja šuma i šumskog zemljišta te zemljišnih zajednica u skupno vlasništvo svih stanovnika naselja u čijem se ataru nalaze. Takvo zakonsko rješenje ne odgovara onome što se želi postići i zato se traži drukčije rješenje. Ključne riječi: Hrvatske šume, primjena Zakona o denacionalizaciji, vlasništvo, gospodarenje. UVOD Prijedlog za donošenje Zakona o denacionalizaciji i vraćanju oduzetih nekretnina s Nacrtom zakona od 16. svibnja 1991. godine izazvao je burne rasprave među šumarskim stručnjacima i nemir među stanovništvom područja na koje se ono odnosi, ali i među onima koji su bili stanovnici tih područja a danas se nalaze izvan njih. Evo i citata Nacrta zakona koji se odnosi na šume i šumska zemljišta: * Referat održan na Savjetovanju u Zagrebu 20. 06. 1991. g. * Prof. dr. Šime Meštrović, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Dr. Đuro Kovačić, Javno poduzeće »Hrvatske šume«, Zagreb |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 96 <-- 96 --> PDF |
Članak 15. Poljoprivredno zemljište te šume i šumsko zemljište zatečeno na dan stupanja na snagu zakona iz članka 1. stavak 1. točka 13. ovog zakona o vlasništvu zemljišnih ili njima sličnih zajednica te krajiških imovnih zajednica, postaje na dan stupanja na snagu ovog zakona skupno (zajedničko) vlasništvo svih stanovnika sela, odnosno naselja u čijem ataru se nalaze. Zemljištem iz stavka 1. ovog članka upravlja zajednica stanovnika sela, odnosno naselja. Na odnose između skupnih (zajedničkih) vlasnika zemljišta shodno se kao pravna pravila primjenjuju paragrafi Zakona o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894. godine (»Sbornik zakona i naredbah valjanih za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju«) ukoliko nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske. Da bi mogli pratiti raspravu potrebno se podsjetiti nekih činjenica naše prošlosti. Tijekom XVI. stoljeća uz granično područje s Bosnom koja je tada bila pod Turskom carevinom, u Hrvatskoj koja je pak bila pod vlašću Habsburgovaca, osniva se obrambeni sustav tzv. Vojna krajina koja je s vremenom bila potčinjena Ratnom vijeću u Grazu. Vojna krajina je s vremenom dobila svoju konačnu fizionomiju i 1846. godine podijeljena je na 10 regimenata (na slici su granice krajiških imovnih općina). Stvaranjem Vojne krajine kontinentalna je Hrvatska bila podijeljena na dva dijela i to: — Vojnu krajinu pod upravom Austrijskih generala. Tu nema vlastele, seljaci su izravno podčinjeni državnoj vlasti i sva zemlja koju uživaju je državna. — Provincijal (građanski dio Hrvatske i Slavonije) koji je bio pod upravom plemića na čelu s banom pa se taj dio i zvao Banska Hrvatska. U tablici 1. prikazano je stanje šuma po kategorijama vlasništva za stanje 1910. godine. Tabela 1 Kategori j a Kat. jutara ha Državne šume 575.883 331.400 Gradske i upravne općine 25.357 14.592 Krajiške imovne općine Zemljišne zajednice 620.809 374.617 357.253 215.579 Crkvena dobra 75.274 43.317 Javne zaklade 591 340 Dionička društva 9.507 5.471 Šumske i privredne udruge 19.167 11.030 Fideikomise 55.838 32.133 Privatne šume 723.838 416.543 UKUPNO 2.480.881 1.427.658 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 97 <-- 97 --> PDF |
KRAJIŠKE IMOVNE OPĆINE Stanovnici Vojne krajine koji su ispunjavali vojne dužnosti imali su pravo služnosti u tadašnjim državnim šumama. Servituti su bili propisani Zakonom iz 1850. godine a odnosili su se na pravo podmirenja ogrijevnim i građevnim drvom, na paše, na sabiranje leževine, žira, bukvice, kestena i bujadi. Sva uživanja bila su ograničena propisima gospodarske osnove, tj. potencijala šume uz potrajno gospodarenje kao i neophodnim životnim potrebama domaćinstva u naturi a ne za trgovinu. Pred samu okupaciju Bosne po Austro-Ugarskoj razvojačena je Vojna krajina 1871. godine, a uprava i sudstvo je izjednačeno s ostalim dijelovima Hrvatske. Da se državne šume oterete od stvarnih tereta, servituta, u korist dosadašnjih ovlaštenika te da se s državnim šumama može slobodno gospodariti, donesen je u lipnju 1871. godine (prije točno 120 godina) »Zakon o ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda što krajiški stanovnici imaju u državnim šumama nalazećim se u Vojnoj krajini«. Samo dvije godine kasnije ili točno lipnja 1873. godine donesen je Zakon o imovnim općinama u hrv. slav. Vojnoj krajini. Tako je osnovano 10 imovnih općina koje su dobile oko 50°/o svih šuma područja Vojne krajine, a 50% je ostalo državi (podatke o površinama donosimo u tabeli 2). Tabela 2 1873. g. 1935. g. IMOVNA OPĆINA SJEDIŠTE k.j. k.j. — Otočka Otočac 137.659 138.406 — Ogulinska Ogulin 105.174 104.180 — Slunjska Karlovac 27.847 24.835 — I Banska Glina 25.249 25.209 — II Banska Petrinja 39.879 41.143 — Križevačka Bjelovar 51.789 59.581 — Đurđevačka Bjelovar 77.295 79.371 — Gradiška Gradiška 58.349 71.820 — Brodska Vinkovci 74.036 135.801 — Petrovaradinska Srem. Mitrovica 64.997 66.598 UKUPNO 662.284 746.944 Ukupno hektara 381.121 429.839 Prema tome Zakonu: »Imovne općine su samostalne autonomne ustanove s trajnom svrhom, određenim brojem ovlaštenika, postavljenim organom, zastupstvom imovne općine« (Perušić , 1926). U cilju reguliranja gospodarenja šumama imovnih općina i očuvanja istih donesen je 11. 07. 1881. godine Zakon s tri naputka i to: A. Naputak za uređenje zajedničkog uživanja šuma i šumskih zemljišta izlučenih za pravoužitnike krajiškog područja. 335 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 98 <-- 98 --> PDF |
IMOVNE OPĆINE, KRAJIŠK OPĆINE |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 99 <-- 99 --> PDF |
B. Naputak za izmjeru, procjenu i uređenje gojitbe šuma imovnih općina u hrv. slav. krajiškom području. C. Naputak za službovanje i gospodarenje kod Imovnih Općina. Navedeni Zakon s napucima iz 1873. godine stvorio je pravnu osnovu za definitivno organiziranje Imovnih općina za pravoužitništvo (članstvo), sastav osnova gospodarenja na principu stroge godišnje potrajnosti, kao i način upravljanja. Pravoužitnici su crkvene, upravne i školske općine, zatim potomci krajiških zadruga i obitelji na području imovnih općina. Pravo biti članom je nasljedno pravo, vezano za realnu kvalifikaciju (kuću, dimnjak) . To pravo nemaju potomci koji se bave drugim zanimanjem: svećenik, oficir, trgovac i dr. Bitnost šumskog prava je u tome da se bazira na socijalno-ekonomskim kriterijima. To je pravo nasljedno i ne može se na drugi način steći. Pravoužitnike članove imovnih općina ne možemo zvati zajednicom suvlasnika već zajednicom suposjednika piše Peruši ć 1926. godine. Iako je zadatak imovnih općina bilo da trajno opskrbljuje svoje članove — pravoužitnike potrebnim ogrijevnim i građevnim drvom, pašom itd., imovne općine u velikom dijelu nisu mogle udovoljiti tom zadatku pa je stoga remećena ravnoteža između potrajnosti prihoda i potreba na štetu potrajnosti prihoda, što je dovodilo do njihova osiromašenja. Nakon 1918. godine, tj. stvaranjem nove države Jugoslavije, izmijenjeni su bili neki zakoni imovnih općina, »kako je to državna potreba zahtijevala «. Tako su zakoni o »Imovnim općinama u Hrvatskoj i Slavoniji« djelomice izmijenjeni naredbom Ministra šuma i rudnika od 04. 05. 1922. broj 13054. Ta izmjena sastoji se u tome da je država »ne dirajući u pravo svojine« preuzela upravu svih krajiških imovnih općina na području Hrvatske i Slavonije. Ovom naredbom ostali su činovnici i čuvari šuma (lugari) imovnihi općina državni namještenici. Posebnim naređenjem Ministarstva šuma i rudnika izmijenjen je kod imovnih općina naziv gospodarskih ureda u Direkcije šuma, a šumarije u Šumske uprave. Ostale odredbe Zakona od 15. 06. 1873. godine i 08. 07. 1881. godine, ostale su na snazi, s time da sa imetkom imovnih općina raspolažu Skupštine zastupstva imovnih općina, ali po odobrenju Kraljevskih banskih uprava u Zagrebu i Novom Sadu. Napominje se da se u to vrijeme nizom zakona i ostalih mjera koje su sve više teretile imovne općine njihovo financijsko stanje sve više pogoršavalo. Financijsko se stanje imovnih općina pogoršavalo i zbog toga jer su formalnim podržavljenjem uprave rasli upravni troškovi pa su zastupstva imovnih općina između 1941. i 1945. donijela zaključak da svoju imovinu´ predaju u vlasništvo državi. Na području imovnih općina mogla su se pojedina sela izdvojiti i osamostaliti pa su tako nastale neke zemljišne zajednice na području Vojne krajine. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 100 <-- 100 --> PDF |
ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE Provincijal ili Banska Hrvatska imala je drugi razvojni put što se odrazilo i na gospodarenje šumama. Šume u Provincijalu bile su u rukama veleposjednika pa se segregacijom (razdruživanjem) prelazile u općinske i seoske odnosno stvarane sui zemljišne zajednice. Ishodište segregacije je urbarska naredba cara Karla VI. iz 1737. godine, zatim Urbar Marije Terezije iz 1756. Tim je zakonima određen odnošaj vlastelina prema kmetovima. Vlastela je bila prisiljena dati određenu pomoć seljaku. Značajno je da je pitanje otcjepljenja (segregacije) pašnjaka bilo odijeljeno od pitanja uređenja šumskih užitaka. Pored toga imamo i povoljnih ili plemićkih općina kao što je bilo Turopolje. Po statistici iz 1910. godine, šume i šumom obrasli pašnjaci zemljišnih zajednica po županijama prema Krbek u prikazani suraturi se mogu naći i drugi podaci već prema autoru. u tabeli 3. U liteTabela 3 ŽUPANIJA k.j, ha Zagrebačka Modruško-Riječka Bjelovarsko-Križevačka Požeška 141.231 62.152 61.906 37.227 81.273 35.766 35.625 21.423 Virovitička 33.261 19.141 Varaždinska 21.507 12.377 Srijemska Ličko Krbavska 10.663 6.310 6.135 3.631 UKUPNO 374.617 215.371 Budući da nakon osnivanja zemljišnih zajednica, postojeći zakonski propisi i tadašnje običajno pravo nisu osiguravali normalni život i integritet zemljišnih zajednica, bio je nakon više decenija, donesen Zakon o uređenju zemljišnih zajednica (26. 04. 1894. godine) koji je trebao srediti i propisati pravne i ekonomske norme. Prema tom Zakonu zemljišne zajednice su privatne pravne agrarne asocijacije, a glavna im je svrha bila da pomažu gospodarske interese ovlaštenika o podmirenju potreba za građevnim i ogrijevnim drvom iz šuma, ispašom domaćih životinja na pašnjacima i šumskim krčevinama, steljarenjem, korištenjem kamena iz kamenoloma, pijeska i si. Kao ovlaštenik dodijeljenog ukupnog zemljišta, smatra se ona osoba koja je u tzv. građanskom području imala prilikom segregacije šumskih služnosti svoje selište (sesiju), na bivšem vlastelinskom posjedu, a na području Krajine onaj tko je prilikom uređenja zemljišnih zajednica imao kuću (kućni broj, ognjište, dim) u određenoj katastarskoj mjesnoj općini. Kod plemićkih zajednica u krug takvih vlasnika ušli su oni, koji su u starim povlaštenim općinama imali dvorna mjesta. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 101 <-- 101 --> PDF |
Prema tome, zemljište zemljišnih zajednica pripada samo ovlaštenicima koji su prilikom uređivanja pojedine zemljišne zajednice bili uneseni u temeljne knjige, no to pravo nije pripadalo i drugima koji su se naknadno nastanili u istom selu i postali naknadno pripadnici političke općine. Prema tome ustanovljeni broj ovlašteničkih prava u temeljnoj knjizi ne može se više povećati. Zemljišna zajednica može pravilnikom odrediti da se ovlaštenje ne može cijepati ispod stanovišta količine, a može odrediti i da svatko tko stiče ovlaštenja na drukčiji način nego nasljedstvom ili diobom, treba zemljišnoj zajednici platiti posebno odmjerenu pristupninu (Krbe k 1921). Prodaju ovlaštenja vezao je zakon s pravom prekupa u korist zemljišnih zajednica i njenih ovlaštenika. Glavni i najvažniji organ je Skupština svih ovlaštenika, kojoj je na čelu glavar, kao izvršni organ. Glavna skupština vršila je ove poslove: utvrđuje i mijenja Pravilnik; izabire zastupstvo; obavlja reviziju računa; sastavlja proračun i raspolaže s redovitim i izvanrednim prihodom; odlučuje o dodjeljivanju i uzimanju zajma; stječe i otuđuje imovinu; određuje treba li provesti diobu zajedničkog zemljišta; određuje kolike prihode treba ubirati u ime statutorine, zatim u ime skupnih užitaka u naravi koji pripadaju pojedinim ovlaštenicima. U Skupštini svaki ovlaštenik ima pravo glasa točno prema veličini ovlašteničkog prava s time da nitko nije mogao imati više od 1/3 svih glasova. Zastupstvo vodi sve ostale poslove oko uprave imovinom. Mandat zastupstva i glavara ne može trajati manje od jedne godine niti više od pet godina. U pogledu šuma zemljišne zajednice stoje pod nadzorom kotarske oblasti. Zemljišne su zajednice dobro živjele dok je bilo starih šuma, ali nagla potražnja za drvom i nekontrolirano korištenje dovelo ih je brzo u situaciju preživljavanja. Iako je već Zakon iz 1894. godine propisivao potrajno gospodarenje, temeljem gospodarske osnove, ono nije provađano pa je došla tzv. Naredba 23. travnja 1903. godine po kojoj je iste godine izdan »Naputak za sastavak gospodarstvenih osnova odnosno programa« za šume pod osobitim javnim nadzorom. To je za to doba bila vrlo vrijedna i napredna instrukcija koja je odigrala povijesnu ulogu u šumarstvu Hrvatske. Samo za bivše zemljišne zajednice po njemu je izrađeno preko 100 osnova u Hrvatskoj. »Naputak« je u uređivanju šuma vrijedio do 1945. godine (Kern 1916). No ni strogi propisi nisu spriječili daljnje slabljenje šumskog potencijala šuma zemljišnih zajednica koje se neminovno javljaju kao posljedica porasta broja pravoužitnika cijepanjem obitelji, zatim trgovinom pravima koja se razvila kao posljedica ekonomskih problema. To je stvaralo još veće ekonomske i socijalne razlike. Naime, živjeti na području zemljišne zajednice nije se postajalo pravoužitnikom, ali kupnjom se to postizalo. Veliki troškovi gospodarenja šumama s jedne strane i zahtjevi pravoužitnika s druge strane, doveli su do toga da mnoge zemljišne zajednice, nisu mogle opstati pa su se počele raspadati. Kao što se iz izloženog vidi, šume i šumska zemljišta imovnih općina ni zemljišnih zajednica nisu bila vlasništvo pojedinaca pa ni tih organizacija. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 102 <-- 102 --> PDF |
Na tim površinama imali su određena prava služnosti točno poimenično određeni žitelji i to poslije podmirenja troškova održavanja i gospodarenja, a sve po strogim propisima osnova gospodarenja donesenih po kriterijima potrajnosti. Kako su troškovi sve više rasli te dorasli do vrijednosti da je trebalo u šume više ulagati nego što su one mogle doprinositi, takva prava su se istopila. Interesantan primjer navodi Majnari ć (1910) obračunavajući prava po pravilniku za neke ovlaštenike zemljišnih zajednica Gorskog kotara. Ako ovlaštenik ima 1/16 i ako na to imaju pravo više njih (braće) dobiva 1/4 m:i godišnjeg prihoda na drvu pa Majnarić konstatira: »Sad valja da još znate, da mu je ta 1/4 m:´ na pol trule bukovine doznačena čak tamo iza trećeg brda — pa eto da vidimo, kamo smo s takvim uređenjem došli. Da je ta 1/4 m:l barem građevno drvo — i pomoži Bože, nu ovako je malo vrijedno ogrievno drvo, pa stoga šteta takvog posla, i bolje da ga u obće nikada nije ni bilo«. JAVNO PODUZEĆE »HRVATSKE ŠUME« Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom (N. N. br. 36´47) pripojene su te šume i šumska zemljišta ostalim šumama s kojima su činile jednu suvislu i zaokruženu cjelinu. Izvršena je prostorna podjela sada svih šuma koje su proglašene dobrom od općeg interesa. Formirano je već 1957. god. 625 gospodarskih jedinica (šumskih cjelina) u kojima se jedinstveno gospodari po zacrtanim propisima gotovo 45 godina. Gospodarske jedinice imaju prosječnu površinu od preko 3000 ha i ona je baza potrajnog gospodarenja pa u jednoj gospodarskoj jedinici koja je sastavljena od većeg dijela bivših državnih ili vlastelinskih šuma koje su bile dobro gospodarene i dijela šuma zemljišnih zajednica koje su uglavnom nasljeđene kao degradirane, propisi gospodarenja išli su u prilog povećanju kvalitete tog slabijeg dijela šuma koje je tijekom 45 godina znatno popravljeno. Smatramo po šumu i šumski ekosistem veoma štetnim izdvajanja manjih površina šuma iz gospodarske cjeline koja je više ili manje izabalansirana i koja je društveno najproduktivnija. Pored toga svi stanovnici određenog područja imaju stalno pravo služnosti sada ne na malom posjedu zemljišne zajednice već u cijeloj šumi koja tamo gravitira. Oni imaju prednost kod kupnje ogrijevnog drva, kod radova u šumi, kupnje prema potrebi sitnog tehničkog i građevnog drva a sve po pristupačnim cijenama drva na panju. Pored toga imaju pravo skupljanja gljiva, cvijeća, puževa, leževine i drugih plodova iz šume prema propisima osnove gospodarenja. Kakvo bi još pravo stanovnici područja zemljišnih zajednica željeli? Možda pravo vlasništva što po nijednom zakonu nisu imali. No kada bi i to bilo, morali bi poštivati Zakon o šumama i druge relevantne zakone što znači da bi morali osigurati stručnu šumarsku službu, zatim bi morali imati za šumu osnovu gospodarenja i držati se tih propisa koji danas nisu više bazirani samo na principu potrajnosti na drvnoj masi, već na principu potrajnosti višestrukih koristi od šuma. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 103 <-- 103 --> PDF |
Šuma je dobro od općeg interesa a njena vrijednost u općem društvenom interesu je deseterostruko veća od vrijednosti drvne mase. Za taj društveni interes šume zainteresiran je svaki građanin Hrvatske pa i svijeta. To znači da je zainteresiran da se sa šumom gospodari u općem interesu a ne samo u interesu uskog kruga pravoužitnika. Posebno bi velike anomalije stvorilo izvršenje zakonskih prijedloga da se šuma i šumsko zemljište vrati kao zajedničko vlasništvo onima koji tamo stanuju. Socio-ekonomske promjene u društvu povezane s demografskim kretanjima doveli su do takvih promjena žitelja određenog kraja da bi mnogi koji nisu imali šumska prava tj. koji nisu bili upisani u temeljne knjige ta prava bi dobili, a mnogi slijednici takvih prava koji bi ih trebali imati ne bi ih dobili jer su iselili. Proizvodni proces u šumarstvu je dugotrajan (to šumarstvo čini niskoakumulativnom proizvodnjom) pa je balansiranje potrajnosti u proizvodnji moguće jedino na velikim površinama. To je pravilno uočeno i upravo zahvaljujući novim demokratskim promjenama u samostalnoj Hrvatskoj državi vlada i Sabor su izvršili dopunu Zakona o šumama stvorivši time uvjete za najsuvremenije i najefikasnije gospodarenje šumskim resursima. Osnivanjem javnog poduzeća racionalizirana je organizacija šumarstva, a proglašenjem svih šuma na području Hrvatske jedinstvenim privrednim područjem stvorena je predispozicija za takve gospodarske aktivnosti kojima će šume dati maksimalnu vrijednost u valorizaciji svih funkcija šuma i šumskih ekosustava. Na struci je da iskoristi takve predispozicije. Mali zastoj koji je nastao u ovom vremenu prestrukturiranja treba čim prije prebroditi i mladim neopterećenim stručnim kadrovima krenuti u bolje sutra. I drugim zakonskim odrednicama je Prvi demokratski Sabor Hrvatske države pokazao da visoko vrednuje značenje šuma u privrednom, kulturnom i društvenom razvitku Hrvatske a posebno odredbom iz članka 70. Zakona o šumama kojim se regulira plaćanje naknade za korišćenje višekorisnih funkcija šuma u visini od 0,07% od ukupnog prihoda na poseban račun za razvoj šumarstva. Sigurno je da će Sabor shvatiti i ovaj naš apel koji mu upućujemo s molbom da razmotri prijedlog za donošenje zakona o denacionalizaciji i izmjeni u tom smislu da se izvrši denacionalizacija šuma i šumskih zemljišta nominalnim vlasnicima ili njihovim sljednicima koji to pravo mogu dokazati gruntovnim uvidom. Šume i šumska zemljišta bivših krajiških imovnih općina i zemljišnih zajednica nisu nikada bila u vlasništvu pa to vlasništvo nije moglo biti oduzeto i ne može biti ni vraćeno. Ni po Zakonu iz 1947. godine ona nisu oduzeta već su proglašena općenarodnom imovinom. Ovo naše izlaganje kojim smo nastojali rasvijetliti problem neka bude mali doprinos u pravilnom sagledavanju svih čimbenika i donošenju takvih rješenja koja neće biti kontraproduktivna. U cilju očuvanja šuma kao osnovnog nosioca prirodnih ekosustava, u cilju zaštite ljudi koji žive na prostorima bivših zemljišnih zajednica pa i svih stanovnika Hrvatske, u cilju najbolje valorizacije šuma i šumskog bogatstva ove zemlje okrupnimo šumske posjede u jedinstvenom gospodarskom tretmanu, objedinimo male privatne posjede šuma jedinstvenim programom |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 104 <-- 104 --> PDF |
gospodarenja koji će biti komplementaran onim programima sa državnim šumama te prepustimo cjelokupnu brigu o šumama šumarskim stručnjacima koji već preko 200 godina na stručnim i znanstvenim osnovama gospodare našim šumama, mnogostruko koristeći taj samoobnovljeni resurs, sačuvavši ga na ponos naš i cijeloga svijeta. Ne bez razloga šumarska se struka u Hrvatskoj ponosi najbolje očuvanim i gospodarskim prirodnim šumama i prirodnim ekosustavima. Nema razloga da tako ne bude i sutra! ZAKLJUČAK Zakonom o proglašenju imovnih općina i njima sličnih zajednica td krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom (Narodne novine 36/47) zajedno s nizom drugih zakonskih odredbi iz toga vremena, sve su šume u Hrvatskoj osim malih privatnih šumskih posjeda postale državne. Sve su šume proglašene dobrom od općeg interesa pa je shodno tome i propisano gospodarenje tim dobrom. Na teritoriju Hrvatske formirano je 625 gospodarskih jedinica čime je u najvećem dijelu šuma i šumskih zemljišta izvršeno prostorno uređivanje šuma. Prema gospodarskim propisima osigurano je potrajno gospodarenje koje se balansira za svaku gospodarsku jedinicu a osigurava na nivou šumsko-privrednog područja. Potrajnost prihoda je u našem šumskom zakonodavstvu propisivana od 1756. godine (Urbar Marije Terezije) pa sve do sada u svim zakonskim aktima i za sve šume, ali se nije uspjela realizirati na malim posjedima kao što su bile zemljišne zajednice i njima slične te u privatnim šumskim posjedima. Tek stvaranjem većih cjelina šuma na nivou gospodarske jedinice od 1957. godine planira se potrajnost prihoda u svim našim državnim šumama. Potrajnost prihoda se obavezno osigurava na nivou šumsko privrednog područja. Između 1947. i 1991. godine Hrvatska je bila podijeljena na različit broj područja tijekom vremena. Uvidjevši da mnoga mala područja ne mogu osiguravati potrajnost što je osnovni preduvjet očuvanja šuma i šumskih ekosustava a time i opstanka čovjeka na ovim prostorima, novim je zakonom od siječnja 1991. godine cijela Hrvatska proglašena jednim šumskogospodarskim područjem i osnovano javno poduzeće »Hrvatske šume« koje će gospodariti tim šumama na principu potrajnosti ne samo drvne mase, nego svih funkcija šume uz najmanje gospodarske žrtve. Daljnja zakonska regulativa mora ići u pravcu učvršćivanja funkcija i prinadležnosti jedinstvenog privrednog područja te objedinjavanja malih privatnih posjeda šuma u gospodarske cjeline s definiranim programima na bazi progresivne potrajnosti da i te šume daju adekvatno potencijalu tla na kome se nalaze. Denacionalizacija šuma i šumskog zemljišta može se provesti samo bivšim vlasnicima ili njihovim sljednicima ako takvu vlasnost mogu dokazati gruntovnim izvatkom. Time će se steći preduvjeti za okrupnjavanje privatnih posjeda koje onda treba na nivou općine objediniti te prostorno i vremenski urediti. Socio-ekonomske promjene u društvu i demografska kretanja izvršila su takve preduvjete da bi svako vraćanje ovlaštenja na šumu sadašnjim stanovnicima sela, odnosno naselja, u čijem ataru se nalaze, izazvao kontraproduktivne efekte u društvu, a za veliki dio šuma mogao bi biti nepovratno štetan. 342 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 105 <-- 105 --> PDF |
LITERATURA Goglia , A. (1917): Uredovna zbirka šumarskih propisa, Zagreb, str. 1—320. Griinwald , J. (1926): Male šumske općine u Hrvatskoj i Slavoniji, Pola sto ljeća šumarstva 1887—1926, Zagreb, str. 268—278. Krbek , I. (1921): Zemljišne zajednice, Zagreb, str. 1—170. Novak, N. (1991): Kordunsko-Pokupsko Šumsko-gospodarsko područje, Karlo vac, str. 1—11. Perušić , A. (1915): Studija o temeljnim principima šumskog gospodarstva krajiških imovnih općina, Šumarski list, Zagreb, str. 154—188. Perušić , A. (1926): Krajiške imovne općine, Pola stoljeća šumarstva 1887—1926, Zagreb, str. 252—267. *** ZAKON O ŠUMAMA (pročišćeni tekst), Narodne novine br. 52, Zagreb 12. XII. 1990, str. 1076—1091. Croatian Forests in the Light of the Application of the Proposed Law on Denationalization and Return of Nationalized Property Summary 3 \ tine Forest Lav. of b januar*´ 1991 the public enterprise »Croatian Forests« nonage Croatian forests covering an area of 2,400,000 ha while 450,000 ha are private forests managed by individual forest owners. »Croatian Forests« include stateowned forests and socially owned forests. The latter were managed by forestry work organizations until the introduction of the new Law. Prior to World War II thes* forests were owned by the state, municipalities, communes, land communities, district realty communes, church properties, share holding companies, etc. On the basis of various legislations they were all united with regard to their general beneficial function, as goods of general interest which must have a united management. Today, when the formation of a single economic enterprise realises the conditions for modern efficient management of forest resources of these forests and individual organizations, denationalization law has been proposed, whereby the forests and forest lands be returned to collective ownership of all inhabitants living in a particular area. Such a legal solution is not adequate to achieve the set aims and therefore some other solution is sought. Key words : Croatian forests, application of the law on denationalization, ownership, management. |