DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 160 <-- 160 --> PDF |
IVAN JAKOVLJEV (Uz 88. godišnjicu života) Osamdesetih godina u Savez ITŠDI Hrvatske stiglo je pismo iz Taškenta, od kolege Ivana Jakovljeva, koji je 1950. godine otišao iz Zagreba. Kako smo zajedno apsolvirali šumarstvo to je kolega Antoljak, tada tehnički tajnik Saveza, predao mi pismo i tako je počela izmjena pisama, uglavnom čestitki, između nas dvojice time, da je Jakovljev uvijek pozdravljao i sve ostale kolege šumare. Ova njegova nesumnjiva nostalgija za Zagrebom i Hrvatskom potakla me, da njegovu 88-u godinu života zabilježim i u Šumarskom listu a prema njegovim podacima, koje mi je na moju zamolbu poslao. Ivan Jakovljev rodio se 23. ožujka 1903. godine u Čizni — Čirsku, Rusija, kao najmlađe dijete radnika Stjepana i majke Pelagije Solodkove. Danas je njegovo mjesto pod vodom »cimljanskog vodohranilišća«, koje se nalazi između Rostova na Crnom moru i Volgograda (prijašnjeg Staljin grada a još prije Caricina). U petoj godini života umire mu otac, ali je ipak uspio nakon trogodišnje osnovne i četvorogodišnje škole 1919. godine upisati se u 5. razred gimnazije. Međutim već 20. prosinca uhićen je po bjelogardijcima i iste noći, »njih 20 revolucionera« izvedeni na streljanje. Smrt ga je poštedila i ujutro pronašli ga živim rođaci ostalih streljanih. Bježeći iz rodnog grada na Krim odakle odlazi u Tursku te preko Grčke i Afrike stiže početkom 1920. u Jugoslaviju. U Bileću završava rusku gimnaziju i 1924. godine dolazi u Zagreb. U Zagrebu dvije godine studira na Visokoj tehničkoj školi (preteči današnjeg Tehničkog fakulteta) da 1926. godine pređe studirati šumarstvo na Gospodarskošumarskom fakultetu i 1932. godine apsolvira. Iste godine dobiva mjesto u Šumskoj upravi u Olovu (Bosna), a 1933. godine prelazi u ŠIPAD, Direkcija šumskih radova u Oštrelju. Od 1939. do 1945. radi u Crikvenici, na Rabu i Sušaku, a u novoj Jugoslaviji u Brinju, Gospiću i Garešnici. Kada je poslije raskida Jugoslavije s Informbirom 1948. godine Rusima koji su napustili Rusiju poslije prvog svjetskog rata, omogućena alternativa ostajanja u Jugoslaviji ili povratak u Rusiju odnosno Sovjetski Savez, Jakovljev je izabrao ovo drugo i 1950. godine napustio Garešnicu. Vlasti Sovjetskog saveza doduše prihvaćale su opciju povratka na rodnu grudu, ali tek kroz čistilište. Čistilište, jer ih je put vodio preko drugih država Istočnog bloka. Tako je Isajev upućen u Mađarsku i dodjeljen na rad u Ministarstva saobraćaja gdje je radio na projektnim poslovima prometnica. Tek u kolovozu 1956. godine odlazi u SSSR i upućen je u Taškent, glavni grad Uzbekistanske Sovjetske Socijalističke Republike. Tu mu je povjerena dužnost glavnog inženjera projektanta i radi na projektiranju prometnica, irigacija, pošumljavanja stepa i ozelenjavanja gradova. Sa 60 godina života odnosno 1963. godine odlazi u mirovinu, ostaje, dakako, u Taškentu a mirovinske dane, kako mi je već prije pisao, provodi u planinarenju i sportskom ribolovu. Kao student Isajev je živio u oskudici, »ali koji s pjesmom koraci u život, taj nikada nigdje ne propadne« napisao je u svom navedenom pismu. Njega je |
ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 161 <-- 161 --> PDF |
pak pjesma mogla držati na površini života, jer mu je to omogućavao njegov duboki bas, po kojem je bio poznat i među kolegama. Bio je član više pjevačkih zborova kao Ćirilo-metodskog (grkokatoličke crkve), Zvonimira, Slobode, Trešnjevke, Maksimira i Oratorijskog zbora. I nakon pedeset godina u Zagrebu traje jeka Jakovljevog basa, što svjedoče i njegova dopisivanja sa profesorima glazbe Dionizijem Sabadošem i dr. Zlatko Širom, kojima je ostao u uspomeni kao, kako mi rekoše, »dragi, zlatni čovjek i prijatelj«. U burnim vremenima brodice mnogih života brzo su potopljene, ali ima i onih koje su odolile svim valovma, koje se, što više, provukle i kroz Scilu i Haridbu. Takav je i životni brod Ivana Jakovljeva. Međutim u Zagrebu nije se osjećao strancem jer piše: »Zagreb i Horvatija, to je moja druga mila, draga Domovina, koja mi je dala šumu, zelenu udicu i pjesmu«, ali, dodajem i prijatelje »moje drage šumare«, koje svakom prilikom pozdravlja. Sretan mu bio i daljni tok života! Oskar Piškorić |