DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 160     <-- 160 -->        PDF

IVAN JAKOVLJEV
(Uz 88. godišnjicu života)


Osamdesetih godina u Savez ITŠDI Hrvatske stiglo je pismo iz Taškenta,
od kolege Ivana Jakovljeva, koji je 1950. godine otišao iz Zagreba. Kako smo
zajedno apsolvirali šumarstvo to je kolega Antoljak, tada tehnički tajnik Saveza,
predao mi pismo i tako je počela izmjena pisama, uglavnom čestitki, između
nas dvojice time, da je Jakovljev uvijek pozdravljao i sve ostale kolege šumare.
Ova njegova nesumnjiva nostalgija za Zagrebom i Hrvatskom potakla me, da
njegovu 88-u godinu života zabilježim i u Šumarskom listu a prema njegovim
podacima, koje mi je na moju zamolbu poslao.


Ivan Jakovljev rodio se 23. ožujka 1903. godine u Čizni — Čirsku, Rusija,
kao najmlađe dijete radnika Stjepana i majke Pelagije Solodkove. Danas je
njegovo mjesto pod vodom »cimljanskog vodohranilišća«, koje se nalazi između
Rostova na Crnom moru i Volgograda (prijašnjeg Staljin grada a još prije
Caricina). U petoj godini života umire mu otac, ali je ipak uspio nakon trogodišnje
osnovne i četvorogodišnje škole 1919. godine upisati se u 5. razred gimnazije.
Međutim već 20. prosinca uhićen je po bjelogardijcima i iste noći, »njih
20 revolucionera« izvedeni na streljanje. Smrt ga je poštedila i ujutro pronašli
ga živim rođaci ostalih streljanih. Bježeći iz rodnog grada na Krim odakle odlazi
u Tursku te preko Grčke i Afrike stiže početkom 1920. u Jugoslaviju. U Bileću
završava rusku gimnaziju i 1924. godine dolazi u Zagreb.


U Zagrebu dvije godine studira na Visokoj tehničkoj školi (preteči današnjeg
Tehničkog fakulteta) da 1926. godine pređe studirati šumarstvo na Gospodarskošumarskom
fakultetu i 1932. godine apsolvira. Iste godine dobiva mjesto u Šumskoj
upravi u Olovu (Bosna), a 1933. godine prelazi u ŠIPAD, Direkcija šumskih
radova u Oštrelju. Od 1939. do 1945. radi u Crikvenici, na Rabu i Sušaku, a u
novoj Jugoslaviji u Brinju, Gospiću i Garešnici. Kada je poslije raskida Jugoslavije
s Informbirom 1948. godine Rusima koji su napustili Rusiju poslije prvog
svjetskog rata, omogućena alternativa ostajanja u Jugoslaviji ili povratak u Rusiju
odnosno Sovjetski Savez, Jakovljev je izabrao ovo drugo i 1950. godine napustio
Garešnicu.


Vlasti Sovjetskog saveza doduše prihvaćale su opciju povratka na rodnu
grudu, ali tek kroz čistilište. Čistilište, jer ih je put vodio preko drugih država
Istočnog bloka. Tako je Isajev upućen u Mađarsku i dodjeljen na rad u Ministarstva
saobraćaja gdje je radio na projektnim poslovima prometnica. Tek u
kolovozu 1956. godine odlazi u SSSR i upućen je u Taškent, glavni grad Uzbekistanske
Sovjetske Socijalističke Republike. Tu mu je povjerena dužnost glavnog
inženjera projektanta i radi na projektiranju prometnica, irigacija, pošumljavanja
stepa i ozelenjavanja gradova. Sa 60 godina života odnosno 1963. godine odlazi
u mirovinu, ostaje, dakako, u Taškentu a mirovinske dane, kako mi je već
prije pisao, provodi u planinarenju i sportskom ribolovu.


Kao student Isajev je živio u oskudici, »ali koji s pjesmom koraci u život,
taj nikada nigdje ne propadne« napisao je u svom navedenom pismu. Njega je