DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 127 <-- 127 --> PDF |
STRUČNI ČLANAK — PROFESSIONAL PAPER UDK 630*91 (46) Šum. list CXV (1991) 365 ŠUMARSKA RAZGLEDNICA SA KANARSKIH OTOKA Ivan MIKLOŠ KANARI I KANARINCI Gotovo je nemoguće razgovarali o Kanarskim otocima ili Kanarima a da se pri tome bar ne spomenu kanarinci. Sličnost naziva za jedan geografski pojam i jednu pticu pjevicu tako je velika, da se samo od sebe postavlja pitanje: kakva veza postoji između ta dva naziva. Njima su slični i nazivi Kanarac i Kanarka, kojima mi na našem jeziku označujemo stanovnike Kanara. U španjolskom jeziku, kojim se govori na Kanarima, ta je sličnost još veća. Naime, riječ el canario (pisano malim »c«) označuje i Kanarca i kanarinca pa se samo iz konteksta može zaključiti da li je riječ o čovjeku ili ptici. Riječ las canarias može imati čak tri značenja: Kanarke, kanarinke ili Kanarski otoci, također u ovisnosti o kontekstu (samo se u slučaju otoka riječ piše velikim početnim slovom). Kanarinci su dobili ime po Kanarskim otocima, a ne obrnuto, kao što se obično misli. Vrsta Serinus serinus, obična žutarica, vrzulin ili divlji kanarinac iz porodice zebovki (Fringillidae), živi oko mediteranskih obala, odakle kao selica odlazi u mnoge predjele srednje Europe i u Malu Aziju. Kod nas se susreće u Dalmaciji kao stanarica, a oko Save i Dunava kao selica. Njezina podvrsta Serinus canarius živi u prirodnim zajednicama na Kanarskim otocima, Azorima i Madeiri, gdje obitava u grmlju, gustim šumama, voćnjacima i vinogradima. U Europu ju je donio u 16. stoljeću J. De Betancourt, normanski barun u službi kastiljanskog dvora. Kanarinci su uskoro postali veoma traženi u aristokratskom društvu. Engleska kraljica Elizabeta I. počela ih je umjetno uzgajati i poklanjati visokim gostima koji su je posjećivali. Bio je to početak »kanarikulture«, koja se kasnije veoma razvila u čitavom svijetu. Od prilično neugledne ptice neodređene boje perja uzgojen je veliki broj veoma različitih oblika, koji se među sobom razlikuju po boji, načinu pjevanja i drugim svojstvima. U Italiji se razvio poseban oblik tih pjevica zahvaljujući jednom neobičnom događaju. Neki je brod, na kome se nalazio i veći broj kanarinaca, ploveći od Kanarskih otoka prema Italiji pretrpio havariju. Tom su prilikom ptice izletjele iz broda i dospjele na talijanski otok Elbu. Ondje su se parile s domaćom prirodnom populacijom i dale križance intermedijarnih svojstava. Kanarinci koji se danas uzgajaju u Italiji većinom su potomci tih »brodolomaca« s otoka Elbe. VULKANI RASPRŠENI U OCEANU Kanarske otoke čini skupina od sedam otoka u Atlantskom oceanu zapadno od afričkog kontinenta. Najveći je Tenerife, a zatim — poredani po veličinni — Fuerteventura, Gran Canaria, Lanzarote, La Palma, Gomera i El Hierro. Naji manja udaljenost između njih i obale južnog Maroka iznosi oko 100 km, a naj |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 128 <-- 128 --> PDF |
veća oko 500 km. Nalaze se između 28° i 29° sjeverne geografske širine i 13° i 18° zapadne geografske dužine (si. 1). Sredinom Kanarskih otoka prolazi 16. zapadni meridijan, koji je jednako daleko od Greenwicha na zapad kao Zagreb na istok, jer 16. istočni meridijan prolazi točno kroz glavni grad Hrvatske. Nekada je najmanji i najzapadniji kanarski otok El Hierro bio veoma poznat po tome, što je njime prolazio početni meridijan, pa ga je zato Kolumbo smatrao »krajem svi-> jeta«. Tek prije nešto više od 100 godina taj početni meridijan »premješten« je u Greenwich. SI. 1. Kanarski otoci Kanarski su otoci vulkanskog podrijetla. Neki ih dovode u vezu s propašću Atlantide, koja se prema prikazu Platona nekada nalazila na području današij njeg Atlantskog oceana, »s one strane Herkulesovih stupova«, tj. Gibraltara i sjeverozapadnog dijela Afrike. Bila je to, navodno, veoma bogata i naseljena zemlja, kojom su vladali potomci Titana Atlanta (otuda naziv Atlantski ocean). Poslije jednog strahovitog potresa potonula je u oceanu u jednom danu prije 12.000 godina. Ono što je ostalo nakon kataklizme bili bi prema tome sadašnji Kanarski otoci. Postojanje Atlantide znanost do danas nije dokazala, iako se ne isključuje mogućnost da u tom mitu ima i nešto istine. Nekada davno otoci su se zvali Jar din de las Hesperides (Vrt Hesperida), a Hesperide su bile nimfe, kćeri Atlantove, koje su čuvale vrt sa zlatnim jabukama. Prije nego su dobili današnje ime, zvali su se i Islas afortunades, tj. Sretni otoci. Na otoku Tenerife, u njegovu središnjem dijelu, nalazi se golemi vulkan El Teide, koji dominira čitavom otokom. Sa svojih 3.718 m to je najviša planina |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 129 <-- 129 --> PDF |
Španjolske. Vrli je često pokriven snijegom i dobro se vidi sa svih strana ne samo sa istog, nego i sa susjednih otoka. Po tome je snijegu i otok dobio ime Tenerife, što na jeziku Guanchesa, prastanovnika otoka, znači »snježno brdo«. Posljednja njegova erupcija dogodila se koncem 17. stoljeća, ali je vulkan još uvijek aktivan, što se može lako osjetiti po sumpornim parama koje stalno izbijaju iz mno> gobrojnih pukotina u stijenama, tzv. fumarola. Aktivnih vulkana ima i na drugim Kanarskim otcima, a najviše na otoku Lanzarote: čak 300. Mnogobrojne žestoke i dugotrajne erupcije stalno su mijetnjale lice i unutrašnjost tog otoka. Prostrane njegove površine poprimile su izgled pravoga mjesečevog pejsaža. Još i danas otočanima doslovce »gori tlo pod nogama«. Samo nekoliko centimetara ispod površine pijesak je mjestimice tako vruć da se ne može držati rukama, a siama ili granje bačeni u kakvu udubinu među stijenama za čas se pretvore u buktinju i izgore. Vrlo jednostavno može se načiniti umjetni gejzir. Treba samo zabosti metalnu cijev u tlo i u nju naliti vode. Za nekoliko sekundi voda će se na 400 °C pretvoriti u paru i u snažnom mlazu izbiti u zrak. Jedan suvremeni restoran na tome području koristi za kuhinju i sve ostale potrebe isključivo tu podzemnu toplinu. A nje ima u izobilju i potpuno je besplatna. Boja pijeska na plažama varira od zlatnožute preko sivosmeđe do skoro potpuno crne. S povećanjem udaljenosti otoka od Afrike pijesak je sve tamniji. Ipak, na sjeveroistoku otoka Tenerife, gdje inače prevladavaju tamni tonovi, nalazi se na desetak kilometara od njegova glavnog grada jedna zlatnožuta plaža, Las Teresitas, koja svojom bojom potpuno odudara od svoga okoliša. To je po svome postanku vjerojatno najveća umjetna plaža na svijetu. Nastala je tako da je iz Sahare dopremljena ogromna količina pijeska i njime pokrivena površina uz more u dužini od 1,5 km i širini 100 m. MOST IZMEĐU STAROG I NOVOG SVIJETA Kanarski su otoci igrali važnu ulogu prilikom otkrivanja i osvajanja preko< morskih zemalja Novoga svijeta. Na svim svojim putovanjima, a bilo ih je ukupno četiri, Kolumbo je plovio preko Kanara. Najpoznatiji je po tome otok Gomera i njegov glavni grad San Sebastian, odakle su se Kolumbove karavele 6. rujna 1492. godine otisnule na pučinu u smjeru Amerike. Poslije otkrića Amerike mnogi su Kanarci naselili razne zemlje Novoga svijeta, osobito Karipske otoke. Na Kubi još i danas ima dosta stanovnika čiji rođaci žive na Kanarima. Grad Santa Cruz de Tenerife poznat je po tome što ga je 1797. godine napao britanski admiral Nelson, koji je tom prilikom bio potučen, izgubivši u borbi ruku. A stanovnici grada počastili su neprijateljskog vojskovođu time što su jednu od ulica označili njegovim imenom. U novijoj povijesti Španjolske zabilježeno je da je general Franco prije Drugoga svjetskog rata bio zapovjednik Kanarskih otoka. U šumi La Esperanza, nedaleko aerodroma Los Rodeos, na sjevernom dijelu otoka Tenerife, osnovao je svoj pokret Movimiento nacional 1936. godine i nedugo zatim krenuo s pobunjeničkim trupama preko sjeverne Afrike u rat protiv španjolske republike. U toj se šumi još uvijek nalazi obelisk koji podsjeća na taj događaj. 36-J |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 130 <-- 130 --> PDF |
Kanarski se otoci od vremena Kolumba do danas smatraju integralnim dijelom Španjolske. Španjolci ih nikada nisu tretirali kao koloniju, čak ni u vrijeme klasičnog kolonijalizma. U administrativnom pogledu oni čine dvije od ukupno 50 pokrajina Španjolske: Tenerife i Gran Canaria. Imaju površinu od 7.507 km2 i oko milijun i po stanovnika. Poslije Franca obadvije su pokrajine postale jedna autonomna oblast pod imenom Islas Canarias. VJEČNO PROLJEĆE Za Kanarske se otoke općenito može reći da imaju jednoličnu suptropsku oceansku klimu. Temperatura u priobalnom području oscilira oko 20 °C. Oscilacije uglavnom nisu velike, ni dnevne ni sezonske. To je možda najugodnija klima na svijetu, pa nije čudo da na tim »otocima za sve sezone«, kako ih reklamiraju turističke agencije, ima uvijek puno turista, bez obzira na godišnje doba. Jer ovdje je godišnje doba zapravo samo jedno i može se nazvati vječno proljeće ili čak vječno ljeto, ako ga usporedimo s našim klimatskim uvjetima. Kanarski su otoci za Europljane ono što su Havaji za Amerikance. Zbog veoma povoljne klime na Kanare se doseljuje sve više stranaca. Među njima ima i naših ljudi. Na otoku Tenerife u mjestu La Orotava već dugo živi s obitelji Zagrepčanin Zdenko Kužnar, vlasnik velike plantaže banana. Čitajući novine »Diario de avisos« od 11. veljače 1986. god. saznao sam da je trener nogometnog kluba »Tenerife« tada bio Dragoljub Milosevic, također naš zemljak. Veliki članak s fotografijom na naslovnoj stranici upravo govori o njegovoj ostavci na funkciju u klubu. Migracija ima i u suprotnom smjeru. Pričala mi je gospođa Asuncion, rođena Ferrer, sa otoka Tenerife, kako se udala za našeg Sarajliju Miralema Hadžiosmanovića i sasvim se dobro snašla u novoj, bosanskoj i muslimanskoj sredini. Turizam je najviše razvijen, ili točnije, planski koncentriran, na otocima Tenerife i Gran Canaria. Na ostalim otocima nije dozvoljena gradnja većih turi-1 stičkih objekata i naselja. Njih turisti posjećuju uglavnom u obliku jednodnevnog izleta. Zbog različite nadmorske visine, konfiguracije terena i šumovitosti, klima se ipak razlikuje ne samo na pojedinim otocima nego i u raznim dijelovima istog otoka. Što je veća udaljenost od Afrike to je jače izražen planinski karakter pojedinih otoka. Pasatni vjetrovi (vientos alisios), koji pusu sa sjeveroistoka, donose vlagu u niže i srednje položaje otoka, sprečavajući tako njihovu potpunu dezertifikaciju. Južni dio otoka Tenerife suh je i vruć, gotovo pustinjski, dok su središnja i sjeverna područja svježija, s prostranim zelenim površinama poljoprivrednih kultura i bujnih šumskih sastojina. Količina oborina općenito je mala, ali i tu postoje znatne razlike između pojedinih otoka. Tako npr. Lanzarote i Fuerteventura, koji su najbliži Africi, imaju u prosjeku svega 140 mm godišnje, Tenerife 450 mm, a planinska La Palma, koja je i naj šumoviti ja, 660 mm. Voda je dakle veliki problem za stanovnike Kanara. Njega donekle ublažuje postojanje voda što se skupljaju u golemim podzemnim šupljinama, nastalim uslijed tektonskih poremećaja. Jedna takva šupljina sadrži i do 5 milijuna m3 vode. No do nje nije jednostavno doći. U tu svrhu prave se u brdima prostrane horizontalne bušotine duge i do 8 km (koji puta bez ikakvog rezultata), pa se voda, ako se do nje dođe, posebnim cijevima ili kanalima |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 131 <-- 131 --> PDF |
razvodi po otoku. Do sada izgrađena vodovodna mreža duga je nekoliko tisuća kilometara. Slatka se voda sve više dobija iz morske desalinizacijom. Na otocima ima nekoliko postrojenja za desalinizaciju (potabilizadora). ZMAJEVO DRVO Na kanarskom otoku Tenerife raste vjerojatno najpoznatije drvo na svijetu. Nalazi se u malom selu Icod de los Vinos, koje je — može se to zaključiti i po nazivu — poznato po dobrim vinima, ali još više upravo po tome drvetu. Zahvaljujući njemu selo je dobilo hotel, u kojem uvijek ima znatiželjnih turista. Špaljolci ga zovu et drago milenario, što će reći tisućljetni zmajevac ili zmajevo drvo. Zove se još i drvo života. Znanstveni je naziv zmajevca Dracaena draco L. (draco, lat. zmaj, zmija) i spada u familiju Agavaceae. Ime je dobio po smolastoj tekućini koja iz njega curi ako se stablo ozlijedi. Tekućina je ispočetka bezbojna, a kada se na zraku skrutne, postane tamnocrvena poput zgrušane krvi. Starosjedioci (Guanches) su je upotrebljavali za mumificiranje svojih pokojnika. Poslije konkviste Španjolci su tu vrstu prenijeli u Europu, gdje je »zmajeva krv« postala jedna u nizu ljekarija primitivne pučke medicine. Procjenjuje se da je drago milenario star ne tisuću, nego više od tri tisuće godina, pa je to jamačno jedno od najstarijih stabala na svijetu. Njegov neobičan habitus djeluje čudno, arhaički: krošnja s puno grbavih golih grana, koje samo na vrhu nose čuperke sivkastozelenih duguljastih listova (si. 2). U tercijaru je ta vrsta bila raširena po čitavoj Europi, ali je nakon ledenog doba potpuna nestala i zadržala se samo na Kanarskom i Kapverdskom otočju. U srednjoj Europi može uspijevati samo kao lončanica. Druga biljna vrsta karakteristična za Kanare je jedna veoma dekorativna mlječika iz porodice Euphorbiaceae. Znanstveni joj je naziv Poinsettia (Euphorbia) pulcherrima (lat. prekrasna), a razni je narodi na svojim jezicima zovu »Božično drvo« ili još češće »Božična zvijezda«, jer cvate zimi, o Božiću. Ono što izgleda kao veliki, do 40 cm u promjeru, purpurnocrveni ili narančasti cvijet, zapravo je skupina pricvjetnih listova ili brakteja, koji okružuju sitan žuti cvat. Veoma se lako razmnožava i uzgaja po parkovima i vrtovima, a raste i samoniklo. Biljka je podrijetlom iz Meksika, ali se bez nje Kanarski otoci danas ne mogu ni zamisliti. Od konkviste do danas kanarska je flora obogaćena za nekih 500—600 unesenih vrsta viših biljaka pa sada njihov broj iznosi 1700—1800. Na periferiji grada Puerto de la Cruz nalazi se botanički vrt osnovan 1788. godine, nazvan službeno Jardin de Aclimatacićn, sa svrhom da se prati prilagođivanje unesenih egzota. Evo još nekih čestih ili interesantnih biljaka, bez obzira na podrijetlo, iz bogate i raznovrsne flore Kanarskih otoka. Euphorbia canariensis. Ova endemska vrsta ima sukulentne izbojke s 3—6 bridova pa liči na stupaste kaktuse, a budući da ti izbojci rastu u obliku kande*labra, biljka je najpoznatija pod imenom »kandelaber-kaktus«. Uzgajivači kaktusa dobro je poznaju. Raste bujno na suhim staništima neobrađenog tla od morske obale do 800 m nadmorske visine. Zajedno s »Božičnom zvijezdom« postala je simbolom kanarskog biljnog svijeta. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 132 <-- 132 --> PDF |
..._ », "-**´´ ´:´:´.:.L;S**^´´´:´ ^.„ ^^^^r. ^a^T^^®*^^ JBssP" S/. 2. Zmajeva drvo (Dracaena draco) na otoku Tenerife (Foto: I. Mikloš) |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 135 <-- 135 --> PDF |
To je trajalo nekih pedesetak godina, kada je započela sintetička proizvodnja karminskog bojila. Stara se tehnologija postupno napušta, ali se i danas, osobito na suhom, pustinjskom otoku Lanzarote, uzgaja smokva i na njoj »korisni nametnik «, uši cochinille. »ZELENO SRCE« OTOKA TENERIFE Prostor od morske obale do nekih 500—600 m nadmorske visine na Kanarskim otocima zauzimaju poljoprivredne površine. Suptropska klima omogućuje uzgajanje velikog broja vrsta poljoprivrednih biljaka: žitarica, povrća, voća, vinove loze, industrijskog bilja. Ona također daje mogućnost da se u jednoj godini postignu tri žetve krumpira i drugih kultura, tako da svježeg voća i povrća ima tijekom cijele godine. Najvažnija poljoprivredna kultura je banana. Uzgaja se najviše na otoku Tenerife, osobito u dolini Orotava (62 km2), »zelenog srca« otoka, kako ga naziva domaće pučanstvo, gdje se nalazi 30°/o od ukupne površine kanarskih plantaža (si. 3). SI. 3. Dolina Orotava na otoku Tenerife (Foto: I. Mikloš) Banana je voćka tropskih krajeva i spada među najstarije kultivirane biljke na svijetu. Pradomovina su joj doline podno Himalajskog gorja, odakle je najprije unesena u zapadnu Afriku (Gvineja), a zatim na Kanarske otoke početkom 15. stoljeća. Tek je kasnije sa Kanara dospjela na Antile i u zemlje Srednje Amerike, od kojih neke, tzv. »Banana-republike« ekonomski još i danas potpuno ovise o urodu i izvozu tog voća. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 139 <-- 139 --> PDF |
sunca, pa se zato upotrebljava za pošumljivanje na većim nadmorskim visinama. Uzgaja se u kraćim ophodnjama, u obliku intenzivnih kultura (si. 6). Radi dobivanja drvne mase u što kraćem vremenu uzgajaju se i razne vrste eukaliptusa. Od ukupno 12 vrsta najčešća je Eucalyptus globulus. (Foto: I. Mikloš) SI. 6. Kultura kalifornijskog bora (Pinus radiata) na otoku La Palma Najljepše šume kanarskog bora nalaze se na otocima Tenerife i La Palma. Otok Gomera čuven je po svojim prekrasnim i dobro sačuvanim lovorovim šumama. Te su šume veoma vrijedne i sa prirodoznanstvenog gledišta, pa zato o njima nešto više u posebnom poglavlju. LOVOROVE ŠUME Lovor ili lovorika (Laurus nobilis) spada svakako — bar po imenu — među najpoznatije vrste drveća. U znanstvenoj nomenklaturi počašćen je nazivom plemenit (nobilis). U antičko doba smatrali su ga svetim Apolonovim drvetom, simbolom mudrosti i slave. Pobjednik u nekom gimnastičkom natjecanju bio je ovjenčan lovorovim vijencem (laureatus). Danas se laureatom označuje umjetnika ili znanstvenika koji je dobio neko visoko društveno priznanje. Lovor se uglavnom uzgaja kao parkovno drvo i u obliku živica. U narodu je lovor najviše poznat po listu. Svježi služi za dekoriranje, a suhi kao začin hrani i kao sredstvo za konzerviranje suhog voća. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 133 <-- 133 --> PDF |
Euphorbia regis-jubae. Najčešća je biljka Kanarskih otoka. Pod domaćim nazivom tabaiba poznata je u najširim slojevima stanovništva. To je grmoliko razgranjena mlječika, do 1,5 m visoka, s uskim, listovima smještenim u rozetama na vrhu grane. Raste na suhim obroncima do 1.000 m nadmorske visine, pojedinačno i u manjim ili većim grupama. Rumex lunaria (Polygonaceae). Grm 1—2 m visok, sa sjajnim svjetlozelenim listovima, po obliku sličnim onima što ih ima Lunaria (Judin srebrnjak). Cvate od siječnja do svibnja u zelenkastim cvatovima. Endemska vrsta, vrlo česta sve do 1.000 m nadmorske visine. Spathodea campanulata (Bignoniaceae). Manje ili srednje zimzeleno drvo, podrijetlom iz tropske Afrike. Tulipero del Gabon (tulipanovac iz Gabona) španjolski je naziv za tu vrstu, koja se udomaćila i u drugim tropskim krajevima. Lišće je tamnozeleno, a cvjetovi vatreno narančastocrveni, poput zvončića otvorenih prema gore, oko 10 cm dugi, u manjim skupinama. Cvate od početka siječnja do travnja. Uz »božičnu zvijezdu« to je najdekorativnija biljka Kanarskih otoka. Osobito je mnogo ima u drvoredima i parku grada Santa Cruz. Jacaranda mimosifolia (Bignoniaceae). Visoko, lijepo drvo, podrijetlom iz Brazila. Veliki, fino perasti listovi (zato mimosifolia) otpadaju u ožujku, kada se pojavljuju bujni cvatovi sastavljeni od desetina do 5 cm dugih svjetloljubičastih cvjetova. Parkinsonia aculeata (Leguminosae). Ima rijetku krošnju zelenih grana s malim trnovima i vrlo sitnim listovima. Cvjetovi su žuti, bujni i tipični za lepirnjače. Vrlo dekorativno drvo, često na ulicama i u parkovima. Ima ga i u nas na toplijim staništima Jadranskog primorja. Schinus molle (Anacardiaceae). Krošnju čine dugačke, tanke, obješene grane na kojima su dugački parno perasti listovi. Plod je crvena boba, koja ima okus papra. Zato se drvo zove divlji papar ili još češće peruanski papar, jer potječe iz Perua. Ondje se od boba pravi neko alkoholno piće slično vinu. Ficus nitida (Moraceae). Zimzeleno drvo s listovima sličnim listovima lovora pa se zove i indijski lovor (potječe iz Indije). Stabla narastu do velikih dimenzija. Karakteristična su za velike avenije, trgove i park u gradu Santa Cruz de Tenerife. Lijepi primjerci nalaze se na jednom trgu, »Plaza del Charco«, u mjestu Puerto de la Cruz. Datura arborea (Solanaceae). Ovaj samonikli grm često se može vidjeti i u slobodnoj prirodi, osobito uz rubove cesta. Upadljivi su mu dugi, bijeli cvjetovi, nalik na trublju pa se zato na njemačkom zove Weisse Engelstrompette (bijela anđeoska trublja). Španjolci ga nazivaju Dama de la noche (Noćna dama), jer cvjetovi najintenzivnije mirišu noću. Na stabljici ih ima gotovo čitave godine. Sjemenke djeluju narkotično. Acacia cyanophylla (Leguminosae). Grm ili manje drvo, više poznato pod imenom mimoza. Dobro poznati cvjetovi u obliku žutih kuglica pojavljuju se na otoku Tenerife od siječnja do travnja. Araucaria excelsa (Araucariaceae). Norfološka araukarija, potječe s australskog otoka Norfolka, gdje naraste do 70 m visine i preko 2 m promjera. Ima čunjastu krošnju s horizontalnim granama u pravilnim pršljenovima. Često se može vidjeti u zemljama južnog Mediterana, a u zatvorenim prostorijama uzgaja se i u nas kao »sobna jelica« (njem. Zimmertanne). 371 |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 134 <-- 134 --> PDF |
Strelitzia reginae (Musaceae). Ime roda dobila je ova biljka po jednoj princezi iz kuće Strelitz. Zove se još i »rajska ptica« (njem. Paradiesvogelblume), prema neobičnom obliku cvijeta koji liči na ptičju glavu. Cvijet je veoma cijenjen i dugo ostaje svjež nakon što je odrezan. Može se naći skoro u svim europskim cvjećarnama. Potječe iz Južne Afrike, a na Kanarima se razmnožava i u slobodnoj prirodi. Postao je već običaj da turisti na povratku kući ponesu sobom i po koju »rajsku pticu«, pa se u turističkim centrima kao što su Puerto de la Cruz, Santa Cruz de Tenerife i dr. razvila prava industrija uzgajanja tog cvijeća. Strelitzia alba druga je vrsta tog roda, a veoma je nalik banani, s kojom, kao i s prethodnom vrstom, spada u istu porodicu. Uzgaja se kao dekorativna biljka, iako joj je cvijet, inače sličan »rajskoj ptici«, neugledan i sakriven među lišćem. Roystonca regia (Paltnae). Lijepo, visoko drvo, glatkog i svijetlog debla, koje je u sredini zadebljalo. Porijeklom iz Srednje Amerike gdje je poznato pod imenom »kraljevska palma« (španj. palma real). Phoenix canariensis (Palmae). Osim na Kanarima, raste i daleko izvan svoje domovine. To je ona ukrasna biljka, koja se pod imenom Feniks-palme uzgaja i u našim krajevima. Još u prošlome stoljeću netko iz više plemićke obitelji Delupis donio ju je ravno sa Kanarskih otoka na Vis, gdje su se proizvodile sadnice ne samo za vlastite potrebe, nego i za europske dvorove. Posljednjih godina u rasadniku RO »Vinogradar« proizvodnja je modernizirana i povećana, tako da se danas uzgaja oko 300.000 sadnica, za domaće i strano tržište. KORIST OD ŠTETNOG KUKCA Kako se može dobro zaraditi na uzgoju (ne suzbijanju!) biljnih nametnika, najbolje pokazuje primjer stanovnika Kanarskih otoka, koji su se svojevremeno obogatili uzgajajući jednu vrstu štitaste uši na indijskoj smokvi. Indijska smokva (Opuntia ficus-indica) iz familije kaktusa (Cactaceae) raširena je, kultivirana ili podivljala, u mnogim mediteranskim i drugim zemljama gdje vlada suha i topla klima. Zato je vrlo česta i na Kanarskim otocima. Kultivira se s više njenih varijeteta i rasa. Plodovi su slatki i hranjivi, iako ne osobito ukusni. Oni slabije kvalitete služe za ekstrakciju alkohola i kao krmivo. Mladi su ogranci dobra stočna hrana. Štitasta uš Dactylopius coccus, poznata još pod imenom košenil (španjolski: cochinilla), nametnik je na indijskoj smokvi. No, Kanarci tog štetnika ne suzbijaju. Naprotiv, oni ga nastoje što više razmnožiti, pri čemu im smokva služi samo kao izvor hrane za štetnika. Očito je da uši imaju još veću vrijednost nego njihova biljka-hraniteljica. Zašto? Ženke uši, izvana srebrnobijele boje, pune su tamnocrvene tekućine, koja služi za dobivanje karminskog bojila, važnog u proizvodnji akvarelske boje, kao dodatak nekim živežnim namirnicama i kozmetici (npr. ruž za usne). U prošlome stoljeću ta je sirovina bila toliko cijenjena i tražena da je na Kanarima nastala prava »košenilska groznica«. Svake godine uzgojene su i skupljene milijarde uši i iz njih iscijeđena dragocjena tekućina. Puno se tražila u inozemstvu pa je eksportirana, osobito u Japan. Trgovina je evala i donosila otočanima velike koristi. |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 136 <-- 136 --> PDF |
Znanstveni naziv banane je Musa paradisciaca var. sapientium, što bi se moglo prevesti kao »rajska muza mudraca«. Plinije, koji je među prvima opisao bananu, kaže da su indijski mudraci u sjeni njenih listova vodili duge filozofske rasprave i pri tome se često hranili samo njenim plodovima. Za Azijce ona je »dar božji«: ne traži nikakvu njegu, a svakome daje hranu i zaklon. Zanimljivo je da se plodovi banane, iako na biljci postoje i muški i ženski cvjetovi, razvijaju bez oplodnje. Kada je biljka stara godinu dana, pojavljuje se cvat, a zatim plodovi, koji su nakon 4—6 mjeseci zreli za sječu. Jedan grozd plodova težak je 15—60 kg, najčešće 25—30 kg. Na svakoj se biljci nalazi samo po jedan. Da se zbog svoje težine ne bi otkinuo od stabljike, podupire se motkom, koju Španjolci zbog toga nazivaju »tutorom« (si. 4). Motke, za kojima vlada velika SI. 4. Plantaža banana u dolini Orotava (Foto: I. Mikloš) potražnja, dobijaju se uglavnom sječom mladih stabala velikog vrijesa (Erica arborea) i vrste Myrica jada, koji rastu u čistim sastojinama ili u borovima i lovorovim šumama kao podstojna sastojina. Istovremeno sa plodom posijece se i čitava stabljika banane, koja isjeckana služi kao stočna hrana. No dok je biljka sazrijevala, pokraj nje je izrastao mladi izdanak, koji ju je nakon sječe zamijenio, zatim se na isti način pojavljuje novi izdanak i tako se biljka vegetativno sama obnavlja. Kanarska je banana robustnija i otpornija od afričke i antilske, ali je ipak osjetljiva na vjetar pa se učvršćuje žicom ili »tutorima«, a plantaže se ograđuju zidovima. Za dobro uspijevanje banana traži puno vode. Jednoj biljci treba svakodnevno 24 1 ili za svaki kilogram ploda oko 400 1. Tlo mora biti stalno vlažno, |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 137 <-- 137 --> PDF |
zato se natapa svakih 15 dana. Mnoge farme imaju vlastite otvorene rezervoare, koji istovremeno služe i za uzgoj pastrva. Kanarska banana razlikuje se od afričke i antilske i po plodovima. Oni su gotovo upola manji, ali slađi i ukusniji. No uzalud ćemo ih tražiti u našim trgovinama i na tržnicama. Gotovo čitavu proizvodnju, ili točnije 96%, od oko 400.000 tona godišnje, Kanarci »izvoze«, i to samo svojim zemljacima na Iberskom poluotoku. KANARSKI BOR Na relativno malom prostoru, s velikim razlikama u nadmorskoj visini, na Kanarskim se otocima može vrlo lako i jasno uočiti visinska zonalnost samonikle vegetacije. U priobalnom području najčešće su palme, kaktusi i razne sukulentne biljke. Posebno su karakteristične manje ili veće skupine »kandelaber-kaktusa« (cardonales) i tabaibe (tabaibales). Od 200 m na više njima se pridružuju primorska somina (Juniperus phoenicea) i divlja maslina (Olea europaea var. cerasiformis), a od 400 m Erica arborea (veliki vrijes) i Myrica faya. Dvije posljednje vrste tvore vrlo karakterističnu biljnu zajednicu, koju ovdje ukratko nazivaju »Erica- Myrica«. Ona čini prijelaz prema pojasu borovih i lovorovih šuma što se prostiru od 600 do nekih 2.400 m nadmorske visine. U tim se šumama nalazi u obliku podstojne sastojine. Kanarski bor (Pinus canariensis), kao što mu i ime kaže, autohtona je vrsta na Kanarima (si. 5), ali se sve više širi Sredozemljem, pa je tako već dospio na SI. 5. Šumarska kuća na otoku La Palma, okružena stablima kanarskogbora (Pinus canariensis) (Foto: I. Mikloš) |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 138 <-- 138 --> PDF |
njegov krajnji istočni dio — u Izrael. Put u suprotnom smjeru prošao je, kako se pretpostavlja, alepski bor (P. halepensis), ali puno ranije, vjerojatno još u doba Rimljana. Iskonska mu je domovina istočno Sredozemlje, a i ime je dobio po sirijskom gradu Alepu. Danas se tim borom pošumljuje i na Kanarima. Kanarski bor spada u grupu troigličavih borova. Iglice su 20—40 cm duge, napiljena ruba, na mladim stablima plavkaste boje. Na njima se iz magli i oblaka kondenzira puno vlage, koja zatim u obliku kapljica pada na tlo i klizi niz deblo, natapajući njegovu debelu, izbrazdanu koru. Upravo zbog te debele i stalno vlažne kore starija su stabla otporna na požar, iako drvo sadrži puno smole. Otporna su i na sušu i na vjetar. Na otoku Gran Canaria, 1450 m nad morem, jedno selo koje se zove Cruz de Tejada (»Križ od šindre«), dobilo je ime po velikom križu, načinjenom od kanarskog bora, što su ga mještani podigli na obližnjoj glavnoj raskrsnici putova. Dugo je vremena križ odolijevao raznim vremenskim nepogodama, ali je konačno dotrajao, pa je zamijenjen novim, kamenim. Samo je ime ostalo staro. Kanarski je bor dao ime i jednoj crkvi sagrađenoj u tipično kanarskom stilu u selu Teror, na istom otoku. Crkva se zove Basilica de Nuestra Seiiora del Pino (»Bazilika Naše Gospe od Bora«), prema navodno čudotvornoj ikoni Majke Božje, nađenoj u krošnji jednog bora prije više od 500 godina. Naziv sela nema nikakve veze s nasiljem (terorom), iako na nj neodoljivo podsjeća, pa i unatoč tome što se ta riječ u španjolskom (a većinom i u drugim jezicima) piše s dva r, tj. terror. Inače je »Djevica od Terora«, kako se još zove »Gospa od Bora«, službeno zaštitnica čitavog otoka Gran Canaria. Na najvišim položajima u borovim šumama, uglavnom na strmim terenima, mogu se naći velika stabla borovice Juniperus cedrus ili, kako ga Španjolci nazivaju, »kanarski cedar«. Španjolski naziv el cedro (cedar) prilično je neodređen pojam čak i za same Španjolce. Njime se naime označuje više posve različitih vrsta drveća: vrste roda Cedrus, zatim Juniperus cedrus i Cedrela mejicana. Između 1300 i 1800 m veoma je raširen Cytisus proliferus, 1—4 m visoki grm iz porodice Leguminosae. Kanarci ga zovu eseobon, što znači »velika metla«. Bujno lista i cvate. Obilje lisne mase koristi se za prostirku u štalama, a mlađe lišće i kao hrana za stoku, ali samo za koze, jer ga ostala stoka nerado jede. Unatoč intenzivnoj sječi stalno se obnavlja iz panja. Subalpinsku zonu iznad borovih šuma (pinares) sve do 2.700 m nad morem zauzimaju uglavnom retamares, tj. zajednice jedne vrste grma iz iste porodice, što ga Španjolci zove ritama, a znanstveni mu je naziv Spartocytisus supranubius (lat. »iznad oblaka«). U proljeće je sav u cvatu ružičastobijele boje, koja se ponegdje spaja s bjelinom još neotopljena snijega na vrhuncima otoka. Na Kanarima je otkrivena i jedna vrsta poluzimzelenog hrasta, koji je po svojoj domovini dobio ime Quercus canariensis ili kanarski hrast. U Europi raste samo na krajnjem jugu Španjolske i Portugala. Kasnije se proširio i na veliki dio zapadnog Sredozemlja osobito na sjevernu Afriku. U Alžiru tvori prostrane šumske sastojine. Poznatiji je pod francuskim nazivom chene-zeen. Sve veća potreba za drvetom, ali i želja za eksperimentiranjem, obogatili su Kanarske otoke s više introduciranih vrsta drveća. Najvažniji među njima je kalifornijski bor (P. radiata ili P. insignis), koji je unesen i u Europu još prije više od sto godina. U kanarskim klimatskim prilikama uspijeva vrlo dobro. Posebno mu odgovaraju suha, ali svježa i maglovita ljeta, s dugim razdobljima bez |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 140 <-- 140 --> PDF |
Lovor je najmanje poznat kao šumsko drvo. U nas doduše mjestimice raste veoma bujno, kao npr. u okolici Lovrana, kojemu je dao i naše i talijansko ime (Laurana), ali te manje ili veće skupine ne možemo smatrati šumom. To su samo posljednji ostaci lovorovih šuma, koje su nekada davno bile raširene na čitavom mediteranskom području. Vegetacija lovorovih šuma, ili laurisilva, čini poseban tip vazda zelenih suptropskih šuma, koji u odnosu na ostale šumske tipove na zemaljskoj kugli zauzima male površine. Te su se šume do danas održale u srednjoj i sjevernoj Flo« riđi, Čileu, Patagoniji, Japanu, Novom Zelandu, na Madeiri, Azorima (si. 1), Kanarskim otocima i još ponegdje. U Europi ih ima samo u Portugalu. Na Kanarima su se izvanredno razvile tipične lovorove šume na visini između 400 i 1.300 m, na sjevernim ekspozicijama, gdje ima puno vlage, magle i oblaka, pa je svjetlosni intenzitet oslabljen, osobito u samoj šumi. U njenu unutrašnjost probija se samo 1/20 i 1/40 pune dnevne svjetlosti. Nijemci takvu šumu nazivaju Nebelwald (Nebel, njem. magla). Zbog slabog svjetla prizemni sloj raslinja sastoji se uglavnom samo od paprati i mahovina. Glavna vrsta drveta lovorovih šuma je kanarski ili azorski lovor (Laurus canariensis odn. L. azorica). To je visoko i vitko stablo, kora debla je svjetlosiva,, a lišće tamnozeleno i kožasto. Takav tip lista karakterističan je i za grmlje koje raste u tim šumama, kao npr. Persea indica (također iz porodice Lauraceae), Arbutus canariensis i Ilex platyphylla (Kanarci je nazivaju »divljom narančom«). Tako izrazita morfološka konvergencija može znatno otežati identifikaciju pojedinih vrsta drveća i grmlja u lovorovim šumama. »Lovorov tip lista« veoma je sličan listovima u tropskim kišnim šumama, s tom razlikom što pupovi na drveću u tim šumama nisu zaštićeni ljuskama. Pojedine vrste grmlja u lovorovim šumama često su rasprostranjene i daleko izvan tih šuma, pa se tako mogu naći u listopadnim šumama umjerenih područja, gdje im specifična fitoklima pruža zaštitu i mogućnost opstanka. Lovorove šume smatramo prelaznim oblikom vegetacije između tropskih kišnih i tvrdolisnih šuma. Najljepše lovorove šume nalaze se na otoku La Gomera. One su najvažniji razlog za proglašenje središnjeg dijela otoka nacionalnim parkom. ŠUMARSTVO I ZAŠTITA PRIRODE Šumama na Kanarskim otocima upravljaju dva Instituta za zaštitu prirode (Instituto para la conservation de la naturaleza, ili skraćeno ICONA), koji spadaju pod Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i prehrane. Jedan se nalazi u gradu Las Palmas na otoku Gran Canada, a drugi u gradu Santa Cruz na otoku Tenerife. Iz naslova se vidi da to nije čisto šumarska ustanova, iako je očito da su izrazom »priroda« obuhvaćene i šume. Reorganizacijom španjolskog šumarstva 1971. god., ICONA je nastala spajanjem šumarija, Državnog fonda za po» šumljivanje i Uprave za lov, ribolov i nacionalne parkove. Kako mi je rekao ing. Jose Maria Gale an, ICONA u gradu Santa Cruz de Tenerife zapošljava, osim njega, još 5 diplomiranih inženjera šumarstva, 4 pogonska inženjera i 2 biologa. Njihova djelatnost, u skladu sa španjolskom strategijom zaštite prirode, obuhvaća slijedeća područja: 1. Nacionalni parkovi, parkovi prirode i drugi zaštićeni prostori, |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 141 <-- 141 --> PDF |
2. Borba protiv šumskih požara, obnova šuma i njihova revalorizacija, 3. Podizanje, zaštita i unapređenje šumskih sastojina, 4. Zaštita flore i faune, 5. Zaštita tla od erozije, hidromelioracije i borba protiv dezertifikacije, 6. Ostale aktivnosti: biološka borba protiv bolesti i štetnika, lov i ribolov. Stvaranje zona za odmor i rekreaciju. Obrazovanje u prirodi i publicistika. ICONA, dakle, uključuje u svojoj djelatnosti sve poslove koji se odnose na gospodarenje šumama dotičnog područja, s jasnim naglaskom na zaštiti šuma i u skladu s principima za štite prirode općenito. Važnost zaštite prirode najbolje ilustrira podatak da se od 9 nacionalnih parkova, koliko ih ukupno ima u Španjolskoj, 4 nalaze na Kanarskim otocima. Takav je izbor na činjen sa svrhom da se sačuvaju najkarakterističniji ekosistemi 40 milijuna starog Kanarskog arhipelaga. ICOIVA Timanfaya, na »paklenom« otoku Lanzarote, prije svega je geološki park. Izdvojena je tipična vulkanska površina pokrivena lavom, kamenjem i pijeskom, s dvadesetak vulkanskih kratera. Teide, nacionalni park u središnjem dijelu otoka Tenerife, nalazi se u jednom od najvećih vulkanskih kratera na svijetu. Obuhvaća dolinu kružna oblika, promjera 16 km i opsega 45 km, obrubljenu većim dijelom visokim i strmim stijenama. Tu se nalazi i najviša planina Španjolske, po kojoj je park dobio ime i kojom se Španjolci veoma ponose. Tako je ona prikazana i na njihovoj novčanici od 1.000 peseta, crtežom i natpisom »Teide, Canarias«. Tlo Nacionalnog parka djelomično je potpuno golo, a djelomično obraslo v&getacijom koja je prilagođena svome staništu. Većina tih biljaka, njih četrdesetak, kanarski su endemi, a neke se mogu naći isključivo na području Nacionalnog parka. Najviše upada u oči Echium wildpretii iz porodice oštrolisti (Boraginaceae). Visoka do 3 m, poput čempresa piramidalna oblika, s mnoštvom sitnih tamnocrvenih cvjetova, čini se kao jedan veliki grozdasti cvat. Česta je također jedna lijepa biljka slična kamilici, koju Španjolci zovu Margarita del Teide, a znanstveni joj je naziv Argyranthenum teneriffe. Ipak, svima je najdraža jedna vrsta ljubičice, što ju je na Kanarima opisao čuveni prirodoslovac Alexander von Humboldt. Zove se Viola cheiranthifolia ili, po domaćem, Violeta del Teide. Uspijeva u najlošijim stanišnim uvjetima vulkanskog kratera. U pustom kamenjaru s oskudnom vegetacijom, gdje ne raste nikakvo drugo cvijeće, održala se samo ta nježna ljubičica, koja svojim plavim cvjetovima ukrašava »krov Španjolske «. I jedna vrsta ptice dobila je ime po vulkanu Teide. To je zeba Fringilla teydea, bliski rođak domaćeg kanarinca (porodica Fringillidae), s kojom živi na istim prostorima, uglavnom u borovim šumama ispod vulkana, ali je jedina ptica koja se može vidjeti i na samom njegovom vrhu. Kukaca je do sada utvrđeno preko 400 vrsta, većinom endemskih. Ima i mnogo gmazova, od kojih endemski gušter Lacerta simonii može narasti i do 1 m dužine. Na području parka unesen je 1970. god. muflon. Danas živi na površini od oko 260 km1´ i spada u zaštićene životinje. Lov je dozvoljen samo na kuniće i go |
| ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 142 <-- 142 --> PDF |
lubove. Kunića ima mnogo i njegovo meso u pikantnom sosu s krumpirom jedan je od kanarskih kulinarskih specijaliteta. Garajonay je nacionalni par na otoku La Gomera, koji je dobio i naziv Kolumbov otok (la išla Columbina), jer je na njemu boravio Kolumbo 1492. god., kada je plovio prema Novom svijetu. Najveća njegova prirodoznanstvena vrijednost su izvrsno sačuvane lovorove šume, s mnogobrojnim endemskim vrstama biljaka i životinja. Od viših biljaka 33 vrste se mogu naći samo na tom otoku, a 8 samo na području nacionalnog parka. Za botaničare to je pravi živi muzej tercijarne flore. Caldera de Taburiente nalazi se na otoku La Palma, koji Kanarci od milja zovu La išla bonita (lijepi otok). Kažu za njega da bi se mogao pojaviti na bilo kojem natječaju za najljepši otok na svijetu. U svakom slučaju on je u nečemu ispred svih ostalih: nema naime nigdje na svijetu tako malog otoka s tako visokim planinama. Površina iznosi 728 km2, a najviši vrh (Roque dc los Muchachos) visok je 2.426 m. Nacionalni park, u središtu otoka, ima oblik golemog kotla veoma strmih stijena, visokih do 2.200 m. To je također jedan veliki vulkanski krater, promjera oko 8 km. Riječ caldera, koja na španjolskom zaista znači kotao, postala je s vremenom međnarodni stručni izraz u vulkanologiji, kojim se označava stari, urušeni vulkanski krater. Nacionalni park, kao i čitav otok, odlikuje se obiljem voda i bujnim zelenilom. Iz mnogobrojnih izvora teku prema moru brzi i bistri potoci, stvarajući mjestimice manje ili veće slapove. A zelenilo — to su prije svega šume kanarskog bora, najljepše šume te vrste na Kanarima, pa i na svijetu. Otočna je fauna slična onoj na ostalim Kanarskim otocima, uz neke specifične endeme. Takva je npr. crvenokljuna planinska vrana ili galica (Pyrrhocorax pyrrhocorax barbarus), koja obitava na visokim strmim stijenama i to samo na otoku La Palma. Zanimljiva je i zato što se, poput papige, može naučiti govoriti. Među zaštićenim vrstama životinja Kanarskih otoka nalazi se i njihov najveći leptir, čuveni američki monarh (Danaus plexipus). U svojoj domovini, Sjevernoj Americi, taj je leptir poznat po svojim redovitim sezonskim migracijama od sjevera prema jugu i obratno. No osim tih internih migracija on poduzima i duge prekooceanske letove, koji završavaju u mnogim udaljenim zemljama. Leteći tako na sve strane, pa i u smjeru protivnom od onoga kojim je Kolumbo plovio prema Novom svijetu, zaustavlja se i na Kanarskim otocima. Pretpostavlja se da neki primjerci, koji se povremeno nađu čak u Andaluziji i Portugalu, ne dolijeću tamo izravno iz Amerike nego preko Kanara. Jedan europski moreplovac, ploveći preko Kanarskih otoka na zapad, prije 500 godina otkrio je Ameriku. Jedan američki leptir, leteći u suprotnom smjeru, svake godine ponovno otkriva Europu. |