DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-9/1991 str. 114     <-- 114 -->        PDF

Ti su odnosi, ne uzimajući u obzir ekstremne slučajeve, dinamički uravnoteženi,
tako da je dinamika materije i energije u šumi, u obliku jednog gib-
Ijivog kretanja, u ravnoteži između određenih granica. Čim ovi biogcocenotički
odnosi prelaze u toj svojoj gibljivoj dinamici okvire granica, nastupa
disharmonija u tim odnosima, a to neminovno vodi pogoršanju ekoloških
uvjeta i često onemogućuje njen dalji opstanak. Dosadašnja istraživanja prirodnih
ekosistema su veoma dragocjena i mogu se na prilično zadovoljavajući
način koristiti u primijenjenim disciplinama, ali je potrebna dogradnja
da budu još kvalitetnija i bolja. Toj zadaći može odgovoriti samo klasifikacijski
ili tipološki pristup.


Poznato je da se svakom znanstvenom problemu može pristupiti na dva
načina: analitički i klasifikacijski ili tipološki. Analitički pristup ima za cilj
elaboriranje teorijskih shema, njihovo funkcioniranje, unutarnju koheziju,
diferencijacije i mijenjanja. Klasifikacijski ili tipološki pristup ima za cilj
da utvrdi zajednička obilježja, kako bi se neka svojstva mogla grupirati u
nekoliko velikih kategorija ili tipova. Ta se dva pristupa međusobno upotpunjuju.
Tipologiziranje olakšava razvijanje analitičke teorijske orijentacije,
dok analitički pristup omogućuje revidiranje tipologije, a naročito kriterija
koji su korišteni pri konstruiranju pojedinih tipova. Tipologija pomaže
da se lakše uočavaju prave dimenzije, bit, intenzitet i kvalitet osnovnih
procesa koji se odvijaju u šumi.


Ova ideja okupila je prije tridesetak godina grupu mladih šumara-entuzijasta.
U početku je to bio više diskusioni klub, koji se tek kasnije konstituirao
u istraživačku ekipu. U to vrijeme, tipologija je kod nas bila nepoznanica
»tabula rasa«, a jedva da se nešto više radilo i u ostalom svijetu,
te da smo sve morali učiti u toku samog istraživanja. Bilo je lutanja, polaženja
od početka, traženja pravih rješenja i kolebanja, jer se je uz istraživanje
učilo. Uz to stalna nestašica novca za istraživanje, želja da se uz minimum
sredstava dade što više rezultata, nepovjerenje, neshvaćanje i neprihvaćanje
tipologije šuma u operativi pa i u znanstvenim ustanovama, utjecali
su na to da nisu postignuti svi ciljevi koje smo zacrtali. Mislim da smo
uz date uvjete ipak načinili velik istraživački rad, temeljen na iskustvu kojega
bi sada trebalo nastaviti.


2. SADRŽAJ, SMISAO I CILJ TIPOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA
— POJAM TIPA
Tipologija (typos — oblik, logos — nauka) je u širem smislu svaka disciplina
koja predmete i pojave nekog jednovrsnog područja dijeli po tipu
tj. po srodnosti u kompleksima karakteristika. Primarna zadaća tipologije
je da identificira, pojednostavi i poreda podatke tako da oni postanu usporedivi.
Tipizacija je redukcija i izjednačavanje atributa, značajnih za karakter
tipa koji nisu tipični. Nijedno znanstveno saznanje ili racionalno iskustvo
ne može biti prošireno bez postojanja odgovarajuće klasifikacije. Znanost
nastoji da pojedine fenomene tretira kao tipične, komparativne i repetivne.
Tipologija napušta svijet pojavnih konkretnosti, jedinstvenosti i neponovljivosti,
i prelazi na razinu zamišljenog poretka u kojem postoje pravilnosti,
određene sekvence zbivanja, koje ako se poznaju uvjeti djelovanja određenih
faktora, mogu vršiti predviđanja.