DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 75 <-- 75 --> PDF |
U SUSRET 150-oj OBLJETNICI HRVATSKO-SLAV. ŠUMARSKOG DRUŠTVA STANJE ŠUMARSTVA U HRVATSKOJ I SLAVONIJI 1864. GODINE PREMA DIVALD-ELTZU Za Hrvatski biografski leksikon od šumara trebalo je prikazati i Adolf a Divaldija . Polazna točka, s dvije jedinice, bio je podatak u Katalogu bibliografije jugoslavenske periodike Jugoslavenskog leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«. Jedna je pod naslovom STO BI VALJALO RADITI, da šumarstvo u Hervatskoj i Slavoniji procvieta u deržavno-gospodarstveno uharu zemlje sastavljeno po nalogu grofa E 11 z a od grofovskog Eltzovog šumara Adolfa Div aid a, objavljene u, zagrebačkim Narodnim novinama 1864. u br. 113—116 i 120—124; druga je jedinica Unser Forstwesen, objavljena u novinama »Agramer Zeitung« 1864., br. 117—121. Ni jedno ni drugo nije original, nego, u Narodnim novinama, prijevod, a u Agramer Zeitungu opširan prikaz sadržaja originala, knjižice izdane iste, 1864., godine u Osijeku, a knjižica se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. U originalu naslov je knjižice »Divald, Adolf, Graf: Was sollte geschehen im die Fortswirtschaft in Croatien u. Slavonien in staatsvirthschaftlichen Interesae des Landes zur Hüthe zu bringen. Esseg, 1864. Navod, da je knjižica sastavljena po nalogu grofa Eltza nalazi se i u originalu, ali na unutarnjem listu. »Što bi valjalo raditi« na unapređenju šumarstva u Hrvatskoj i Slavoniji u ono vrijeme zapravo je odgovor, kako stoji na početku ove knjižice, na »Naredbu visokog hervatsko-slavonskog namjesništva« koja je tražila izvještaj o stanju šumarstva i gospodarenja šumama te prijedloge za poboljšanje gospodarenja. Inicijativa je zapravo potekla od »Hervatsko-slavonske dvorske kancelarije « (u Beču), koja je »dočula« da se »u hrvatskoj i slavonskoj kraljevini utamanjuju šume, i da ne sieku i ne izkoriepljuju samo seljani poveće prostorije šumah nego i više zemaljskih vlastelinah, koji ih po propisu i ne sade.« Stoga je1 »visoka dvorska kancelarija ozbiljno nakanila da »´svakim zakonitim sredstvom na put stane toli štetnom postupanju proti narodnom gospodarstvu kao i proti zdravstvenim i podnebnim okolnostima i da napokon pita, da li su za tu sverhu dovoljni doneseni opstojeći šumarski zakoni i naredbe, i što bi od potrebe bilo, da se na put stane haranju šumah bez razlike vlasnikah.´« Dakle 1 Dio teksta objavljuje se prema originalu u Narodnim novinama, jer se na taj način u neku ruku prenosimo u ondašnje doba. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 76 <-- 76 --> PDF |
šumoposjednici su bili pozvani na podnošenja izvještaja o gospodarenju sa svojim šumama te o zaštiti i unapređenju šumarstva uopće. Prema tome u arhivu nalaze se izvještaji i drugih šumoposjednika, ali je grof Eltz svoj izvještaj i svoje prijedloge javno objavio i tako učinio ga lakše dostupnim. Iako se publikacija vodi pod imenom A. Divaldija, nesumnjivo je, da su u njoj iznesene i ideje grofa Eltza to više, što je A. Divaldi tek kratko vrijeme radio (službovao) u Hrvatskoj. Zacijelo možemo zahvaliti i grofu Eltzu za tiskom objavljeni zapravo službeni izvještaj. Šumarski zakon, koji se spominje je Zakon od 3. prosinca 1852. koji je od te godine važio samo za Istru i Dalmaciju kao neposredno podvrgnute Beču, u civilnoj Hrvatskoj (i Slavoniji) od 1. siječnja 1858., dok je na Vojnu krajinu primijenjen od 1858. godine. U nastavku autor(i) nastavlja, da »morda neće biti zgorega, ako najprije gledam dokazati, da se mene ne tiče ukor, kojim su u obće ukorene slavonske gospoštine radi haranja šumab ...« To dokazuje i činjenica, »da se u šumah moje gospoštine već kroz više desetak godinah rabi sustav ošestarenja, pa Komu do siečenja nedodje na godinu nikad više, nego poveršina, koja odgovara 100 godišnjem kolanju«, dakle sa šumama je gospodareno sa 100-gouišnjom ophodnjom. Sječine se pomlađuju bilo prirodno bilo »nasađivanjem« što iziskuje »znamenite žertve« tj. troškove. Tome su dokaz »1—5 godišnji nasadi kao i »mlade ošestarine «. Nadalje se »od onih lazah (čistinah) što su još iz starih vremena na mene prešle, svake godine jedan dio, koji je znamenito veći, nego je po zakonu propisano, nasadjuju neobičnim troškom, a iskerčenjem nekornisnoga griča, kopanjem otočnicah i skupim ograđjivanjem pripravlja se opet drugi dio za nasad jivanje «. Ovi i svi ostali poslovi u šumi provode se »na način, koi odgovara zahlie vom današnjega gledišta šumarske znanosti«. Stoga smatra, da može dati svoje mišljenje »o valjanosti i vriednosti« Zakona o šumama i dati svoje prijedloge, a što će se, vjeruje, uzeti kao dobronamjerne primjedbe«. U nastavku se navode razlozi za postojanje šume (opskrba drvom, klimatska funkcija, održavanje plodnosti tla i »uklone harajući prirodni dogadjaji«) sa zaključkom, da tome mogu zadovoljiti i šume na apsolutnom šumskom tlu. Međutim, kako u Hrvatskoj i Slavoniji ima šuma na relativnom šumskom tlu na stotine hiljada hektara, to se »nebi nikako opravdati moglo, da se ukupne šume naše zemlje nederže u neoskrnjenom stanju«. Kako se pak »prema nalazu c. kr. poreznog katastra od dervah« godišnje iskorištava tek 50% drva, to, »makar me i barbarinom proglasili« do dalnjega krčenje šuma nije »haračenje ili pustošenje nego obradjivanje«. Autor odbacuje i prigovore onih, koji o »šumogojstvu nemaju ni pojma, ali ipak osjetaju, da su pozvani za nevolju svojih sugradjanih, baciti u sviet velike ricči nerazboritog suda«. Naime, takovi svoj sud donose gledajući sječine »gdie zemljište pokriveno lišćem, granjem i overšejem, otriebljenim kožicama i nekoresnimi panjevi« jer bi njihova izrada i izvoz stajao dva puta više nego vrijede. K tome na površinama s prirodnim pomlađivanjem u prvo vrijeme podmladak se i ne vidi, jer za njegov razvoj »treba podulje vremena«. Nastavlja da »i ja sam mogu u šumah moje vukovarske gospoštine pokazati 40—50 godišnjih miestah, koja su postariji domaći seljani kroz dugo godina verlo poznavali kao pašnike«. Na primjedbu »obćinstva«, da bi šume trebalo staviti pod skrbništvo, pita zašto se to ne traži i za poljoprivredu. Za poljoprivredu »jer su polja često zlo obradjena, oranice nevaljalo nagnojene, naopako uzorane i bez. razbora do zadnje |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 77 <-- 77 --> PDF |
kapi izciedjene«. Skrbništvo nad šumarstvom bilo bi »na uštrb pa i stiešnjenjc slobodnoga šumarstva«. Pri tom se poziva na Josipa Wessely-a, tada glavnog nadziratelja državnih imanja, te na stanje šuma u Vojnoj krajini. Za šumu su, čitamo dalje, nepovoljne i služnosti, jer »u čitavom bitju šumarskih služnosti leži očito neprijateljstvo prama šumogojstvu. Ušumljeniku daje se dio dohodka od šume, a on se nema ni malo brinuti za troškove i uzderžavanje šume«. Divald-Eltz smatraju odredbu Zakona o šumama o nužnosti zadržavanja zatečene površine šuma ekonomski neopravdanom. Nasuprot tome trebalo bi smanjiti površinu šuma, »moralo bi se još mnogo stotina tisuća jutara iskrčiti«, i uspostaviti »pravo razmicrje izmedju polja i šume, a da se iz zemlje dobije barem dovoljno potrajan dohodak«. To je dužno i radi osiguranja potrebnih prihoda za, da se izrazimo današnjom terminologijom, podmirenje općedruštvenih potreba, jer je »na svaki način tužna i nemila istina, da zemlja kao naša, toli plodna i svačim blagogoslovljena, usperkos teških daćah i neizmjernih prireza neima dosta porezne snage, da iz vlastitih dohodakah namiri svoju domestikalnu upravu«. U dokaz lome autori predočuju odnos površina pojedinih kultura (načina korišćenja) prema čistom dohotku za Hrvatsku i Slavoniju. Prema tim podacima dok šume zauzimaju 43l/c, a oranice 307o zemlje čisti dohodak od šuma je IO1/«, a od oranica 48%. Zaključno su predložene mjere, koje bi trebalo provesti, a one u (hrvatskom) originalu glase: »1. Da se, što prije moguće, izvede izlučenje šumah na povlaštjenike, i s tim da se oslobodi svojina šumah; 2. da se pravednom i priličnom, ali kriepkom osobito berzom kaznom za oštećenjah šumah dobavi štovanje prema štićenom zakonu; 3. da se naredi sastaviti točnu statistiku šumah, da iz nje bude moguće 4. načiniti šumarski zakon, koji bi se naslanjao na naj nutarnji je bit je naših šumarskih odnošajah, i tako 5. da se ustanove granice neophodno potrebnoga prigledanja i skerbništva za osebno šumarstvo kao i 6. način, kojim bi se imalo postupati kod izlučenja šumah za obćine i 7. da se podigne primjeran broj sposobnih šumarskih školah, i da se u njih uzgoji neophodno posleničtvo za uspiešno razvijanje šumarstva.« U razmatranju prijedloga autora polazimo od prijedloga za izmjenu Zakona o šumama iz 1852. godine i odmah da navedemo, kako je to bila jedna od prvih intencija osnovane šumarske referade u tadanjoj Zemaljskoj vladi.´- U to vrijeme bili su razrješeni kmetski odnosi (dekretom bana Jelačića 1848. godine), ali je ostalo pravo korišćenja bivšim kmetovima drva i paše u šumama. Formalno je to bilo pravo služnosti, ali u biti nije bila služnost, jer su seljaci, tj. svojedobni kmetovi vrijednost tog korišćenja djelomično nadoknađivan osiguranjem radom na obskrbi drvom svom vlastelinu. Kako proizlazi iz izlaganja Divaldi-Eltza u tome je vladalo neke vrste bezvlađa, jer korisnici nisu vodili računa o racionalnom iskorišćavanju, jer je šuma, konačno, bila »grofova«. Stanje se nije bitno promijenilo ni kada je nakon segrecije uprava tih seoskih šuma bila povjerena općinskim upravama. Tek donošenjem Zakona o zemljišnim zajednicama 1894. "Vitli (). PiskonC Franjo Cordaš^č šumarski list hi 1—2 r´SI |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 78 <-- 78 --> PDF |
godine stanje se popravlja, jer se tada znao, kako bi danas rekli, titular vlasništva, pa se promijenio i odnos ovlaštenika pojedinih zemljišnih zajednica (koje su bili samoupravno organizirana) prema šumi i posjedu uopće; ako ne kod svih, a ono kod većine. Valja reći, da se rečeno odnosi na civilni i banski dio Hrvatske i Slavonije, jer su prilike na području Vojne krajine bile drugačije. Kolika bi trebala biti intervencija države u privatnim šumama (t. 5. Prijedloga) nije podrobnije obrazloženo, ali bi zakonske odredbe vjerojatno, trebale biti u duhu načela citiranog J. Wessely-a da u narodnom gospodarstvu »svaka struka slobodno posluje, ili što je isto, prema ponudi i potražnji«. Prema uvodno navedenom autori opisuju gospodarenja šumama (i pošumljavanjima novih površina) u vukovarskom vlastelinstvu grofa Eltza što ne bi bilo sporno uz napomenu, da li i za svaku hrastovu sastojinu zadovoljava ophodnja od 100 godina odnosno, da li za neke, one kvalitetnije, ne bi trebala biti i viša. Zanimljiv je prijedlog o potrebi osnivanja »primjerenog broja ... šumarskih škola« a da se križevačka, koja djeluje već tri godine, uopće ne spominje. Nije vjerojatno, da križevačko Gospodarsko-šumarsko učilište nije bilo poznato, jer su natječaji za upis bili oglašeni u svim općinama, koje su neke polaznike, a u niže ili ratarnice i u cijelosti, stipendirali. Autori su zacijelo smatrali da trebaju i druge, niže, za lugare pa možda i za radnike. Adol f Dival d do ovog časa zapravo je nepoznat hrvatskom šumarstvu i hrvatskim šumarima, ako izuzmemo njegove suvremenike. Upoznajemo ga zahvaljujući Hrvatskom biografskom leksikonu, koje mu i jest zadaća upoznavanja svih trudbenika na svim poljima djelatnosti u Hrvatskoj u prošlosti, a i sadašnjici. Međutim, podatke o osobi Adolfa Divaldija i njegovoj stručnoj djelatnosti zahvaljujemo kolegi Istan u A b o n y - u, koji je šumarstvo, pod imenom Stevan Ruff, diplimao 1934 35. na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu. A. Divald rođen je 1. VI. 1828. u Banskoj Štiavnici, Slovačka, umro u Sombathely- u 12. XI. 1891. a pokopan u Bratislavi, u rodnoj domaji. Šumarstvo je završio na Visokoj šumarskoj i rudarskoj školi u rodnom mjestu. Zapošljava se u državnoj šumskoj upravi u B. Štiavnici, ali zbog neslaganja s metodama Bachova apsolutizma prelazi 1863. godine u službu grofa Eltza u Vukovaru. Nakon četiri godine tj. 1867. godine vraća se u Mađarsku, gdje radni vijek završava 1889. godine kao šef Šumarskog odjela Ministarstva financija u Budimpešti. Kada je 1872. godine osnovano Dioničarsko društvo za iskorišćivanje erarskih šuma u Slavoniji, tj. šuma na području Vojne krajine, dolazi na čelo te organizacije, ali ona nije bila dugog vijeka. A. Divald je jedan od osnivača Mađarskog šumarskog društva, koje datira od 9. XII. 1866. godine, te suurednik mađarskog šumarskog lista Erdeszeti Lapok. U tom časopisu objavio je 62 studije, članaka, referata i si. a među njima 12, koji obrađuju teme s područja Hrvatske i Slavonije. To su: 1863. god.: Prihodnost veleposjeda vukovarskog grofa Eltza u Grabovu, Poljoprivredno i šumarsko gospodarenje na jednom malom posjedu — Bogdanovci, 1864. god.: Potrajnost šumskog gospodarenja na relativnom tlu, u skladu sa za konom, na posjedu grofa Eltza (21 sir.), Otkup šumskog servituta, posebno u uvjetima jeftinog drva u Slavoniji, 76 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1991 str. 79 <-- 79 --> PDF |
1865. god.: Prirodne nauke i šumarstvo (22 str.), Neuspješna šumska transportna sredstva u Slavoniji, i Poučna ekskurzija u brodskim šumama (26 str.), 1871. god.: Hrvatske erarske šume (34 str.), 1872. god.: Suvremeni gospodarski plan u hrvatskim erarskim šumama (40 str.), Odgovor Divalda zbog navodnog neracionalnog iskorišćenja slavonskih šuma, 1873. god.: Šume u Vojnoj krajini, Koje ministarstvo treba nadzirati rad u erarskim šumama. A. Divalid je i pisac deset knjiga od kojih navodimo Šumarski stručni rječnik njemačko-mađarski i mađarsko-njemački, te Pomoćne tablice za šumare i šumovlasnike izdane 1864. godine a tiskane u Osijeku. Ovih nekoliko redaka s jedne strane pokazuju, kako je izvještaj — publikacija »Kako valja raditi« rezultat opažanja stručnjaka širih pogledu a s druge strane ukazuje na potrebu osnivanja radnog mjesta (na Šumarskom fakultetu ili Šumarskom institutu) za proučavanje povijesti hrvatskog šumarstva. Ovaj pri( mjer ukazuje i na to, kako bi taj povjesničar morao naučiti osposobiti se za mogućnost proučavanja literature i arhive na više jezika, počam od latinskog, i dakako u to uz ostalo uložiti i koju godinu učenja kao sastavnog dijela radnog mjesta. Vukovarsko vlastelinstvo bilo je u posjedu obitelji grofova od Eltza od 1737. godine, a 1918. godine površina iznosila je 32.756 jutara. Od ukupne površine na poljoprivredne površine otpadalo je 20.177 jutara, a na šume 12.389 jutara. Nakon agrarne reforme (poljoprivrednih površina) vlastelinstvu je ostao maksimum od 518 jutara i supermaksimum od 1.000 ha uz obavezu uzdržavanja ergele za uzgoj pastuha te jahače konje za vojsku. Od ukupne površine šuma u visokom uzgoju bilo ih je na 9.492 jutara, a u niskom uzgoju 3.097 jut. Na dunavskom otočju bilo je 1.188 jutara pod šumom. Uz vlastelinski ured u Vukovaru djelovale su i tri šumarije (u Vukovaru, Petrovcima i Tompojevcima) te 32 čuvarije. Ove podatke saznajemo iz publikacije V. D o j k o v i ć a »Šume i šumsko gospodarenje grofova od Eltza u Vukovaru«, napisanu povodom posjeta članova šumarskog fakulteta u Brnu, a tiskanu u Vukovaru 1927. Detaljnije je opisana šuma »Jelaš« uz prilog pregledne karte. Po pojedinim odjelima opisan je sastav sastojina po vrsti drveća, a uz hrasta lužnjaka nalazio se i crni, pa i pitomi, orah. Dodajemo, da je uzgajanje crnog oraha u tim šumama podrobnije opisao Ing. F. S e v n i k u Šumarskom listu 1926. godine. Oskar Piškorić |