DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1990 str. 101 <-- 101 --> PDF |
TOMO LUCARIĆ, dipl. inž. šum. (1915—1990) Smrt nam je odnijela život jednog dragog čovjeka, koji se borio za ono ljudsko u čovjeku i to ne samo riječju, nego i savjesnim, nesebičnim i vrlo plodnim radom i požrtvovanjem za druge ljude. Ako kultura, kao način života, pripada onima koji stvarno svijesno žive puni život, stvaraju, rade i proizvode — onda je dragi naš Tošo, stvarno spadao među vrlo kulturne ljude. Još od ranog djetinjstva u svojim rodnim RETKOVCIMA, pa u VINKOVCIMA, uvijek je bio među najbistrijima, najaktivnijima i najvrijednijim đacima. Kasnije i kao student na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, dao je svoj značajan doprinos u radu tadašnje studentske omladine. Nesebično je radio na svim stručnim i društvenim funkcijama koje je obavljao do posljednjih trenutaka svoga života: kao mladi inžinjer u Državnoj direkciji šuma u Vinkovcima na poslovima taksacije (1939) zatim upravitelj šumarije Otok (1942), upravitelj manipulacije »Spačva« (1947), upravitelj manipulacije i tehnički direktor DIP-a Novoselac (1948), taksator u ŠG »Spačva« (1953), te kao šumarski inspektor općine Vinkovci (1954) i na kraju, dugi niz go dina bio je glavni taksator odnosno direktor stručne službe za uređivanje šuma u ŠPIK-u »Spačva« (1960), u ŠG »Hrast« Vinkovci (1969) i u ŠPP »SLAVONSKA ŠUMA« (1971—1976), kada je otišao u zasluženu mirovinu. Iza sebe je svuda ostavio neizbrisivi trag ljudskosti i stručnosti. Bez obzira na sve teškoće, na koje je nailazio u životu uvijek je svojim bistrim, stvaralačkim i vedrim duhom — tražio i pronalazio lijepo, dobro i istinito. Naš Tošo, zaista je uživao veliko povjerenje kolega i prijatelja, iskreno smo ga ne samo cijenili, nego i voljeli. I zato nam neizmjerno teško pada ovaj neizbježni rastanak. Tek tada, nažalost, shvatimo kakav je čovjek bio pokojnik. Tek tada sagledavamo koliko postajemo siromašniji za jedan plodni ljudski život. Neumitna smrt, otela je 16. srpnja 1990. iz naše sredine TOMU LUCARIČA. dipl. inž. šum., našeg dragog prijatelja i visokocijenjenog eksperta za uređivanje šuma, zaljubljenika u prekrasne slavonske hrastike i jasenike, vjernog sljedbenika velikog šumara i pjesnika slavonske šume — Josipa Kozarca. I stvarno, pokojni kolega je kao i mnogi slavonski šumari, bio ´zaljubljen u tu SLAVONSKU ŠUMU, jer, kako kaže J. Kozarac: »Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi, s onim divnim stabarjem, s pravim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikad zaboraviti«. Ako je itko od šumara bio zaljubljenik u tu slavonsku šumu — onda je to, osim Josipa Kozarca, bio i čuveni stari šumar — šokac iz RETKOVACA — Tomo Lucarić. Ako je čuveni slikar slavonske šume, Adolf Waldinger, uzviknuo: »Slavonska šumo, ti si moj atelje!« onda je sasvim sigurno naš ČIKA TOŠO — ne samo govorio, nego se i ponašao u životu po geslu: »Slavonska šumo, ti si moj radni kabinet«. Stvarno se ne može naći šumar koji je zaljubljeniji u slavonsku šumu i koji 435 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1990 str. 102 <-- 102 --> PDF |
je cijeli svoj život podredio SUMI — nje i vedar čovjek. Volio je i bio voljen. Bio nim integralnim, općim i robnim koristi je svoj! Nije uzalud živio! Živjet će i ma za čovjeka. dalje u sjećanju i u srcima svih nas slaBio je čovjek pun povjerenja i ljubavi vonskih šumara. prema drugom čovjeku. Bio je kreativan Andrašek Mirko, dipl. ing. šum. VLADIMIR VUKMANIC dipl. inž. šum. Poslije kraće bolesti u riječkoj bolnici preminuo je VLADIMIR VUKMANIC, dipl. inž. šumarstva u mirovini. Teško i bolno odjeknula je vijest o njegovoj smrti, kako među njegovim kolegama u Odjelu za uređivanje šuma Delnice tako i kod drugih kolega šumara. Rođen je 19. V 1927. u Zagrebu, gdje živi zajedno s majkom. Od ranog djetinjstva prisiljen se sam boriti za život i svoju egzistenciju, jer raste bez oca. 1946. godine upisuje Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu, a uz to radi i u radnoj organizaciji »Prvomajska«. Nakon završetka studija odlazi u SR Bosnu i Hercegovinu i zapošljava se u Sarajevu u Republičkom zavodu za uređivanje i projektiranje šuma, kao uređivač. 1. prosinca 1971. dolazi u Gorski kotar, u Delnice, gdje se osniva Sekcija za uređivanje šuma pri ŠG Delnice, a gdje je i on sam godinama radio na poslovima uređivanja. Pod njegovim nadzorom su izrađene mnogobrojne Osnove gospodarenja. Navest ćemo samo neke: GJ »Rudnik«, »Vršice«, »Lazac«, »Podvodenjak «, »Suho«, »Platak« te druge. U del- ničkom Uređivanju proveo je ophodnjicu, što znači da se pod njegovim rukovodstvom uredilo cijelo područje ŠG Delnice. Obzirom da je imao veliko iskustvo u domeni uređivanja šuma rado je svoja znanja prenosio i na mlađe kolege. Zahvaljujući vrlinama koje su ga krasile stekao je širok krug prijatelja kako u Gospodarstvu tako i šire. Kao čovjek bio je posebno pristupačan i drag. Bio je pošten, živio je od svog rada, skromno i jednostavno. Godine rada vezane uz boravak na terenu (loše vremenske prilike, dugo odsustvo od kuće — obitelji) ostavile su traga na njegovom zdravlju. Zbog narušenog zdravlja 1979. odlazi u mirovinu, ali unatoč toga redovito obilazi svoje kolege s posla i pomaže im stručnim savjetima. Ljubav prema Gorskom kotaru u kojem je proveo dvadeset godina života nije skrivao. Volio je ovaj kraj, njegove šume, ljude i može se reći u njemu dočekao i kraj svog plodonosnog radastvaranja. Tužni smo što ga više nećemo viđati među nama, ali sretni i ponosni što smo ga imali i poznavali. Neka mu je hvala za sve što je učinio! mr. Boris Pleše |