DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 105     <-- 105 -->        PDF

GOSPODARENJE SA ŠUMAMA U JUGOSLAVIJI DO 1945.
GODINE NIJE BILO STIHIJSKO


U svom prikazu »Neke istorijske karakteristike šuma i šumske privrede
Jugoslavije« obavljenog u ediciji »Šume i prerada drveta Jugoslavije«1 Dušan
Simeunovi ć navodi, da je »podruštvljenjem nedržavnog šumskog poseda...
stvorena mogućnost da se dotadašnje primitivne i ekstenzivne metode gajenja i
eksploatacije šuma postupno i planski zamene savremenim metodama« (str. 8.).
Kako je podruštvljenje do tada nedržavnih šuma odnosno »komunalnih, plemenskih,
banaka, akcionarskih društava i velikih posednika, te šume zemljišnih zajednica
i imovnih opština« kojih su šume (i ostala zemljišta) proglašena općenarodnom
imovinom, to bi značilo da do tada u pretežnom dijelu šuma nije bilo
racionalnog gospodarenja. Takav pogled na prošlost našeg cjelokupnog šumarstva
nije osamljen, posebno povjesničara od struke pa i kod mlađih šumara (da se o
novinama i ne govori). Tako sam, npr. kao recenzent u povijesnom pregledu jedne
regije takav navod brisao, a u prikazu jednog šumskog kompleksa od Uredništva
edicije zatražio da taj navod autor dokaže. Ako je navod autora točan,
postavio sam pitanje, kako je onda moguće, da je iz tog šumskog kompleksa već
1945. godine alimentirala pilanu, koja je za preradu drva iz tog kompleksa bila
sagrađena još u prošlom stoljeću? Uostalom, dokaz o stanju gospodarenja s tom
šumom od unatrag bar stotinu godina postoji u gospodarskoj osnovi izrađenoj
poslije Oslobođenja odnosno u reviziji te osnove. Kako je D. Simeunović za »uništavanje
dalmatinskih šuma« okrivio posebno Mlečane, to se prvo osvrćemo na
tu tvrdnju, a zatim na ostale koje ne odgovaraju stvarnosti ili su prikazane izvan
općih prilika u odnosnom vremenu, dakle nedijalektički.


1. MLETAČKA DRŽAVA I ŠUME NA NAŠEM JADRANSKOM PODRUČJU
»Mlečani su za vreme svoje vladavine (XV — XVII vek) bezobzirno uništavali
dalmatinske šume radi dobijanja građevinskog materijala i ogrevnog drveta, a
Venecija je posebno koristila drvo iz naših šuma za građenje brodova i za temeljenje
(pilotiranje) najvećeg broja zgrada koje čine današnju staru Veneciju«
(str. 4.) tekst je D. Simeunovića. Za pitanje, da li su Micani uopće ili u kolikoj
mjeri »bezobzirno uništavali dalmatinske šume« imademo dva odgovora.


Prvi odgovor slijedi iz činjence, da su Mlečani većim ili manjim dijelom
Dalmacije s otocima vladali gotovo četiri stoljeća tj. do pred sam kraj XVIII.
stoljeća, kada je Napoleon (1797. god.) likvidirao Veneziju kao državu ustupivši
je zajedno s do tada mletačkim zemljama od Istre do Dalmacije Austriju u zamjenu
za Nizozemsku. Kako su Mlečani na istarsko-dalmatinskom području
smatrali svojim sastavnim dijelom zar bi bez ikakvih ograničenja prepustili šume
na tom području uništenju mjesto da vode računa o tim krajevima kao traj


1 Više autora: šume i prerada drveta Jugoslavije. Edicija za XVIII IUFRO svjetski kongres
održan u Ljubljani 1986. god. — Prikaz ove knjige nalazi se u Šumarskom lislu br. 11—12 1986.,
str. 566—569.


307




ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 106     <-- 106 -->        PDF

nim izvorom za opskrbu potrebnim drvom. Kako objasniti činjenicu, da nisu
uništene sastojine u državnom posjedu tj. Motovunska šuma i šume u sklopu
današnjeg Nacionalnog parka »Paklenica« ili sastojine crnog bora (sa stablima
koja su djetinjstvo proveli pod mletačkom vladavinom) na kopnu kod Muca
te na otocima Brač i Hvar (koju je pokosio požar prije dvadesetak godina). Za
Motovunsku i Pakleničku šumu razlog nalazimo, da su kao državni posjed bile
poseebno čuvane a za ostale, jer su čiste crnoborove sastojine, a u takvim je
malo ili nimalo paše. Sastojine listača (hrastove) sigurno se nisu sjekle čistom
sječom nego odabirom stabala, koja su odgovarala za određenu svrhu, dakle
neke vrste prebornom sječom, što znači da je ostajalo stabala koja su mogle
naploditi sječom nastale čistine. Međutim na putu razvoja podmlatka ispriječila
se paša kako ovaca tako i koza. Borov podmladak ostajao je pošteđen, jer stoka
(ovce) nisu imale potrebu obrizati pupove podmlatka kao što je to npr. slučaj
u bosanskim crnoborovim šumama, u kojima je nabujali pup bora, i drugih vrsta,
prva proljetna sočna hrana.


Danas, međutim, raspolažemo i s dostupnom dokumentacijom o odnosu mletačke
vladavine prema šumama od Istre preko Kvarnerskih otoka do Dalmacije.
To su:


1) Venecija i šumarstvo Dalmacije od 15. do 18. vijeka,´2 i 2. Catastico generale
dei Boschi della Provincia dellTstria (1775—1776) s Naređenjem P. K. varh Dubravah
(1777)´!.


»Venecija i šumarstvo Dalmacije od 15. do 18. vijeka« disertacioni je rad


D. Jedlowskog i temelji se na proučavanju arhivske građe (koje je dio reproduciran
na 140 stranica) prvenstveno u Veneciji (na vlastiti trošak). Rezultat višegodišnjih
istraživanja Dra Jedlowskoga, ukratko rečeno, pokazuju, da su na
tom području poduzimane mjere ne samo za očuvanje nego i za unapređenje
šumskog fonda. Nije bitno, što je Venecija poduzimala takve mjere i za osiguranje
potrebnih sirovina za svoj Arsenal tj. brodograđevni kombinat (i posebnim
zakonom 1470. godine o uspostavljanju rezervata hrastika »i uopće hrastova
bilo gdje da se nalaze za potrebe Arsenala i Magistrata za vode«), jer da nije
Venecija to drvo iskorišćavali, iskorišćavao bi ga netko drugi. Što više izdan
je i posebni zakon o zaštiti brdskih šuma i zabrane njihovog korišćenja bez
prethodnog pregleda i odobrenja javnog nadzornika, koji svaki pojedini slučaj
mora prijaviti Magistratu.
Katastar šuma iz 1777. godine uz podatke o lokaciji i veličini čestice pojedinog
šumposjednika sadrži i popis hrastovih stabala. U ovoj prilici nije bitno,
da je inventarizacija izvršena s ciljem uvida o mogućnost dobivanja drvnog materijala
za potrebe brodogradnje. Bitno je, da je sječa stabala bila uvjetovana
doznakom (u Katastru priloženom »Naređenju...«) odnosno po današnjoj terminologiji
propisana je planska sječa. I ne samo sječa nego i obnova, pa je uz
ostalo zabranjena kako paša koza takoo i uzgoj svinja u površine s podmlatkom.


Prema tome Simeunović je imao dokumentaciju koja ne dozvoljava u članku
iznijetu ocjenu »šumarske politike« Venecije, dok je vladala kako Dalmacijom
tako i Istrom. Katastar je izdao 1980. godine »Centro di risersehe storiche Rovig


2 Venecija i šumarstvo Dalmacije od 15. do 18. vijeka doktorska je disertacija dipl. in/, šum.
Dušk a Jedlowsko g (1913—1980). — Disertacija je prikazana u Šumarskom listu br. 10—12/
1977., str. 527—529.


3 Katastar, poznat kao Morosinijev katastar šuma Istre, prikazan je u šumarskom listu
br. 8—9/1981., str. 393—396.


308




ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 107     <-- 107 -->        PDF

no« (a!j je prikazan u Šumarskom listu kako je naprijed navedeno); disertacija ing.


D. Jediowskog zacijelo mu je poznata, jer je Jedlovski doktorirao na Šumarskom
fakultetu u Beogradu.
2. OPRAVDANOST ANATEME PRIJERATNOG GOSPODARENJA
SA ŠUMAMA
Realnost druge u Uvodu navedene tvrdnje D. Simcunovića tj. da racionalno
gospodarenje šumama počinje tek u Avnojskoj Jugoslaviji razmotrit ćemo uglavnom
na šumarstvu SR Hrvatske. Priznavajući »relativno napredan način« odnosa
pojedinaca i društva prema šumi te da je Zakon o šumama iz 1852. godine »u
velikoj meri bio odraz opšte brige za očuvanje postojećih šuma« nastavlja »i u
Hrvatskoj krajem XIX i polovinom XX veka strani kapital eksploatiše velike
šumske komplekse, pa velike zalihe vrednih hrastovih šuma vrlo brzo nestaju.
Na mestu iskorišćenih šuma ostaju šikare i pa njače«,
(podcrtao O. P.).


Uloga stranog kipitala u eksploataciji (bolje rečeno kupoprodaji drvnih masa
starih, prašumskih sastojina) trebalo bi posebno obraditi. 0 tome pše za bosansko-
hercegovačko područje Begović´´, ali ovdje možemo se zapitati da li se
može smatrati stranim kapital koji je potjecao iz ugarskog ili austrijskog dijela
Austro-ugarske države koje je sastavni dio bila i Hrvatska? Nadalje, kolika je
bila uloga i u užem smislu domaćeg kapitala odnosno poduzeća npr. Gamiršek
iz Srijemske Mitrovice, Šipuša iz Siska, Turkovića iz Sušaka pa i Filipa Deutscha
sinovi iz Zagreba, a koji su također sudjelovali u eksploataciji hrastovih sastojina
u Hrvatskoj i Slavoniji. No, ovom prilikom važnija je tvrdnja, da su »na mjestu
iskorišćenih šuma ostale šikare i panjače«. Kakve su »šikare i panjače« ostale
nakon sječe starih slavonskih hrastika neka nam kažu statistički podaci objavljeni
1940. godine.5 Kako su »na mestu iskorišćenih šuma ostale šikare i panjače« još
bolje pokazuju podaci B e d ž u 1 e.r´a


Prema »Statistici šuma i šumske privrede za 1938. god.«, koju je inicirao i
uredio prema izjavi inž. R. Antoljaka inž. Teodor Španović, a objavljena je u
Beogradu 1940. godini, u kotarevima (srezovima) Vinkovci i Županja, koji su
izrazito nizinski, nema ni hektara bilo srednje bilo niske šume; u kotaru Đakovo
pak na od ukupne površine 19210 ha šuma je 252 ha bio pod srednjom šumom.
Prema tome usprkos,kako će neki reći i bezobzirne, eksploatacije sječine su
pomlađene i uzgojena je visoka šuma. Uostalom, kako bi se iz stabala »prašumske
« starosti mogla razviti izdanačka tj. niska šuma? I drugo, kako je
moguće, ako su nakon eksploatacija starih sastojina ostale šikare, npr. u Spačvi,
bilo moguće, da ubrzo nakon Oslobođenja proradi Drvnoinđustrijski kombinat
»Spačva« u Vinkovcima? Doduše prvih, pa još i šezdesetih godina, s prorednim
materijalom, a danas i iz sastojna koje su dosegle dob oplodnje, od 120 pa i 140
godina.


Tvrdnjom, da se tek u današnjoj Jugoslaviji počelo racionalno gospodarenje
šumama negira se u najmanju ruku rad svih predratnih generacija šumara (šumar


4 B. Begović : Organizacija šumarstva u Bosni i Hercegovini 1878 — 1918. Sarajevo, 1978. iŠumska privreda Bosne i Hercegovine 1918 — 1945. Sarajevo. 1985.
5 Ministarstvo šuma i rudnika — Odelenje za vrhovni šumarski nadzor: Statistika šuma i šunike
privrede za 1938. god. Beograd, 1940.
5a D. B e d ž u 1 a: Gospodarenje šumama na području ROS »Slavonska šuma« s posebnim osvrtom
na šume hrasta lužnjaka. Šumarski list CXIV (1990.) br. 3—6.


309




ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 109     <-- 109 -->        PDF

i pismene ponude otvarale se ne samo pred prodajnom komisijom nego i pred
dražbovaleljima, pa prema tome nije bilo mogućnosti nikakvog mešetarenja.
Kao primjer navodimo prodaju hrvatskih stabala u šumama II. Banske imovine
općine (Petrinja) prema podacima objavljenim u Šumarskom listu 1889. godine
(str. 83. i 132.) Na prodaju iznijeto je osam skupina u osam šumskih predjela,
ali prodanu je samo sedam. Prodano je bilo 426 hrastovih stabala-s iskličnom
cijenom 15.675 forinti, a prodani su (dostalna) vrijednost) za 26.802 for. ili
za IQfity/o više. Dostalci tih sedam skupina bilo je pet dražbovatelja. Za osmu,
neprodanu skupinu (u šumi Nartak) od 674 hrastova stabla raspisana je ponovna
dražba na kojoj su stabla prodana, ali ispod iskličnc cijene. Isklična cijena u
obje dražbe bila je 1935 for. a dostalna 1877 for. (što dokazuje da se radilo i o
manje kvalitetnim stab lima nego u već prodanim skupinama).


Može se postaviti pitanje, kako mogu biti tako velike razlike između isklične
i dostalne (postignute cijene? I ne samo u ovom, nego i u drugim slučajevima,
kako možemo saznati iz podataka u Šumarskom listu (za većinu slučajeva, vjerojatno,
jedini izvor podataka). Prvi je, što je između kalkulacije isklične cijene
i dana dražbe prošao veći vremenski razmak (ponekad i više mjeseci), pa su
prema tome nastupile i promjene na drvnom tržištu. U ovom slučaju na drvnom
tržištu u času dražbe bile su povoljnije nego u času kalkulacije isklične cijene,
ali ima i obratnih slučajeva, kada ponuđena drvna masa ostaje neprodana. Drugo,
procjena kupca bilo s kojeg razloga ne mora biti istovjetna s procjenom prodavača
(šumara procjenitelja) a i drvna masa mu je nužna pa nudi višu dostalnu
cijenu, koja nerijetko može biti i znatno viša nego drugog reflektanta za istu
drvnu masu. Primjer iz moje prakse: kod prodaje hrastovih stabala ZZ Stupnik
(kod Zagreba u predjelima Gardun i Dolenica) dostalna cijena bila je oko 50:´/o
viša od isklične. Zašto? Isklična cijena kalukulirana je za prodaju svih stabala
kao cjeline i na osnovu procjene sortimenata svakog stabla prema uzansama,
ali je ZZ odlučila, da prodaja bude po pojedinim stablima, kako bi i pojedinci
mogli kupiti potrebnu građu. Dok je kalkulacija za tanja stabla bila prema cijenama
stupova za vodove, pojedini kupac takva je stabla kupovao za grede i mogao
više platiti to više, što su stabla bila tako rekuć pred njegovom kućom.
Cijena pilanskih trupaca III. klase bila je niža od cijene oblovine za izradu pragova,
ali ih je jedan kupac sve platio za pragovsku, jer mu je trebala za ugovorenu
isporuku željezničkih pragova. Pa, iako je zarada bila možda manja,
glavno da posao nije propao.


Između dva rata u Šumarskom listu nalaze se redovno samo oglasi o prodajama
drva (to je ujedno bio i doprinos državnih šuma, šuma imovnih općina i
zemljišnih zajednica za financiranje Šumarskog lista). Jedan izuzetak je saopćenje
pod naslovom »Velika potražnja za bukovinom«, objavljenom u 4. broju Šumarskog
lista iz 1941. godine a za prodaje izvršene u 1940. i 1941. godini. Vrijednost
ovog saopćenja manje je u tome, da je za prodaju bukovih stabala iz Crno
Kamanje uz sudjelovanje šestorice dražbovatelja najviša dostalna cijena za 61´Vo
premašila iskličnu a više u tomee, da je pilanska bukovina postigla cijenu višu
od pilanske oblovine jelovine!


Valja naglasiti, da su isklične ili ugovorne10 cijene drva na panju (šumska
lakša) detaljno kalkulirane. Primjerak takve kalkulacije objavit ću posebno kao


10 J. Waszner : Kalkulacija šumske takse, šumarski list br. I. i V.,/1924.,


A. Lohwass e r: O postotku poduzetničke dobiti, šumarski list br. 11/1924.,
R. Pipan : Izračunavanje šumske takse, šumarski list br. 5/1935. i drugi.


ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 108     <-- 108 -->        PDF

skih stručnjaka), pa i onih, koji su nakon Oslobođenja racionalizirali gospodarenje.
Kako su svi šumari koji su se našli na poslu u šumarstvu, pa i u drvnoj
industriji, radili i prije rata, kako to, da su odjednom promijenili ako ne
i znanje, a ono djelovanje? Oni, kojima je predratno šumarstvo zastrto već dosta
gustom koprenom prošlih godina, da ne kažem davne prošlosti, i kažu, da su
tada šumari (šumarska struka) bili nemoćni prema zahtjevima šumovlasnika.
A to ne stoji ili tek djelomično.


Gospodarenje sa šumama imovnih općina i zemljišnih zajednica moralo se
voditi za osiguranje strogo potrajnosti etata. Organi upravljanja, kod imovnih
općina zastupstvo a kod zemljišnih zajednica skupština ovlaštenika, imali su
pravo raspolaganje samo s prihodom odnosno etatom, dok su stručnu upravu
(poslove) obavljali šumari. Pa i stručna uprava bila je dvostepena, jer je te radove
nadzirala zemaljska vlada u Zagrebu (za vrijeme Austro-ugarske), a kasnije
banska uprava. Nužno je naglasiti, da i kod jednih i kod drugih imademo primjera
povećanja posjeda kupovinom od privatnih veleposjednika sa sredstvima
dobivenih prodajom drva iz matičnih šuma. Tako je kupovinom većina imovnih
općina povećala svoj posjed", a od zemljišnih zajednica, npr. ZZ Ravna Gora,
Vrbovsko, Srpske Moravice u Gorskom kotaru, a ZZ Pčelić, Pivnica i Rezovac u
kotaru Virovitica.7


Spomenimo i Teodora Basaru (Adaševci, 1854 — Glina, 1911.), koji je kao
upravitelj Gospodarstvenog ureda I. Banske imovne općine (u Glini) uspio ne
samo izvući tu I.o. iz financijskog sloma nego i aktivirati njezino fnancjsko
poslovanje uz podzanje oko 4500 kat. jut. kultura i pomlađivanje oko 1000 starih
kestenika iz kojih se ubrzo dobio tada traženi sortiment za izradu štapova. To je
mogao izvesti samo uz suradnju s narodom. Isprva se narod njegovim zahvatima
protivio, jer mu je oduzimano bespravno korišćenje zemlje, površina I. o., ali
kasnije, uvidjevši korist od njegovog rada promijenio je mišljenje te je Basara
mogao nesmetano nastaviti s, kako bi danas rekli, proširenom reprodukcijom.^.
A Basara nikako nije jedini, koji je unapređivao šumarenje.


Ne može se općenito reći ni da su veleposjednici neraconalno gospodarili
sa svojim šumama.9 Druga je stvar, što su pojedinci u očekivanju agrarne reforme
tridesetih godina jače zahvatili sječom svoje šume, ali ne ipak na način, kako je
to, prema jednom rukopisu ing. S. Frančiškovića, pisao beogradski dnevnik »Pravda
« za posjed Thurn-Taxisa u Gorskom kotaru, jer kome su bar djelomično poznate
ondašnje prilike to je bio više međustranački obračun (demokrata i radikala)
nego briga za stanje šuma o kojim se pisalo.


Pod racionalnim gospodarenjem smatra se i povoljno unovčenja proizvoda,
u ovom slučaju drva. Nerijetko možemo naći tvrdnju da su naše šume, točnije
drvo, prodavane u bescijenje. A da li je baš tako? Bar u većini slučajeva. Naime,
drvna masa iz šuma imovnih općina i zemljišnih zajednica prodavana je dražbom
(licitacijom). Prema tome u dražbi našao se jedan prodavač i više dražbovatelja,
a kupac je bio onaj, koji je ponudio najvišu cijenu. Dražbe su bile javne


6 S. Baranac : šumsko gospodarstvo imovnih opština. Izdanje Ministarstva šuma i rudnika,
Beograd 1933.


7 Vlastiti podaci i to za ZZ u Goskom kotaru, jer sam kao šumarski referent u kotaru Vrbovsko
i sam sudjelovao u odnosnim kupoprodajama, a za ostale tri ZZ na osnovu uvida u Zemljišnom
uredu kod Općinskog suda u Virovitici. Taj podatak unijet je i u knjigu ;*Sto godina šumarstva
Bilogorske podravske regije« (Bjelovar, 1974.)


^8 O. Pi š korić : Teodor Basara. Šumarski list br. 9—10/1982., str. 403. — 406.
9 S. Frančišković : Sume i šumarstvo vlastelinstva Thurn-Taxis u zapadnoj Hrvatskoj.
Šum. list, 1924, br. 9—12.,


V. Milil e r: Uzgoj hrasta u slavonskim hrasticima. Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo.
Križevci 1887., str. 85—96. i drugi.


ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 110     <-- 110 -->        PDF

prilog građi za povijest šumarstva. To s razloga što prema mom saznanju teško


da će se takav dokument naći u arhivima, jer su mnogi arhivi međuratnih ureda
uništeni za vrijeme rata, pa i poslije (kao sirovina za papir), kako to konstatira
i B. Begović u navedenoj knjizi.11


U predratnom razdoblju Jugoslavije, (točnije Bosne i Hercegovine, Crne Gore
i Hrvatske) za unovčenje drvne mase ili iskorišćivanja šuma značajni su bili i
»dugoročni ugovori«. Takvim načinom prodaje bila je osigurana kupcu drvna
masa iz određenog šumskog kompleksa (ugovornog područja) tijekom niza godina.
Sistemom dugoročnog ugovora prodavana je drvna masa iz neotvorenih šumskih
područja, dakle iz područja, kako to navodi i B. Begović u naprijed citiranom
djelu, što je zahtijevalo znatan kapital za gradnju, tada, šumske željeznice, točila
ili čekrke. Hrastovina iz slavonskih šuma nije prodavana sistemom dugoročnih
ugovora, jer iz tih šuma izvoz izrađenih sortimenata nije zadavao veće teškoće.


U međuratnoj Jugoslaviji dugoročni ugovori povremeno bili su predmetom
kritike, koliko zbog cijena toliko i pitanjem, šta ostaje nakon tih sječa. Šta je
ostalo nakon sječa po dugoročnim ugovorima odgovaraju nam, npr., šume u
bivšem državnom posjedu na Kalniku (iskorišćivane još u drugoj polovici prošlog
stoljeća1´-), na Bilogori111 i Moslavačkoj gori odnosno njezinoj unutrašnjoj
strani koja se naziva i Garjevica. Prema podacima, koje zahvaljujem kolegi Milanu
Drndeliću, po gospodarskoj osnovi od prije I. svjetskog rata, kada su sastojinc
bile prašumskog tipa, drvna masa iznosila je između 300 i 400 m´/ha u sastavu
70% bukve, 20% hrasta kitnjaka i 10% ostalih listača. Nakon sječe većeg dijela
ugovornog područja do rata tj. dok je trajao dugoročni ugovor, udio bukve 1951.


g. iznosio je 70´/o>, hrasta kitnjaka 21% i graba 9%. Dodajmo, da je 1980. godine
udio bukve bio 41%, udio hrasta lužnjaka 36% a graba 11% i dr. 12%. Ne ulazeći
u opširnije izlaganje možemo konstatirati, da se omjer smjese u korist hrasta kitnjaka
nije promijenio prijeratnim sječama. Nije se promijenio, nego i povećao, jer
se sječine, a sječa je bila oplodna, svake godine na odgovarajućim dijelovima
(hrptovi) sadile vagonske količine žira u režiji i na trošak kupca (poduzeća »Našička
« d.d.) koji je to bio obavezan kupoprodajnim ugovorom. Dakako, da se trošak
ove sadnje kao i gradnje prometnica, odrazio na prodajnoj cijeni drva (šumskoj
taksi), ali da li se moglo drugačije raditi? Da je za dio troškova nabave i sadnje
žira bila veća šumska taksa, teško da bi žir bio posađen. Prihod od prodaje drva
ulazio je u državnu blagajnu, a ni u ono vrijeme nije bilo sigurno da će se iz bud
zeta svake godine moći osigurati potrebne svote za tu sadnju, dok je po dugoročnom
ugovoru sadnja bila osigurana. Osigurana, jer neizvršenje ugovornih obaveza
zaustavljalo je izvoz drva iz šume, dakle u pitanju je bilo osiguranje pilane sirovinom.
Dugoročnim ugovorom, kao i svakim drugim ugovorom kod drugih načina
prodaje drvne mase, bilo je određeno ne samo plaćanje nego i pridržavanje šumskog
reda. Koliko se taj red pridržavao nije ovisilo samo o kupcu nego i od
šumarskih službi. Međutim malo je vjerojatno, da se kako upravitelj (šef) šumarije
tako i nadzorni organ Direkcije šuma nisu brinuli za poštivanje i ovog dijela


11 Cit. pod bilj. 4)
12 D. H I a v a: Prvi izlet šumarskog družtva. šumarski list br. 3,i87S.


1.1 Na području Hrvatske i/modu dva rata postojala su tri dugoročna ugovora, svi za državne
šume. Državne šume na Bilogori (negdašnja šumarija Ivanovo selo, kasnije premještena u Viroviticu)
s poduzećem »VIRBO« d. d. pilana u Virovitici, na Moslavačkoj gori odnosno šume Garjevica s poduzećem
»NIHAG« dd., i pilanom u Garcšničkorn Brestovcu za istočni dio i s poduzećem »MAslcKA«
d.d. i pilanom u Novoselcu za zapadni dio Garjevicc.
312




ŠUMARSKI LIST 6-8/1990 str. 111     <-- 111 -->        PDF

ugovora. Tako Mira Kolar-Dimitrijević14 piše: »Kao i ranije zarade su se i tada
umanjivale različitim globama. Tako je jednom 1937. godine za bukvu koja je
bila označena kao sjemenjača, a radnici ju posjekli, čitava partija Dane Škendera
bila globljena sa 312 dinara« (str. 232). Poduzeće je, dakle, odštetu i globu koju
je Šumska uprava obračunala za posječeno nedoznačeno stablo refundiralo od
neposrednog izvršitelja. Tako i ovaj primjer potvrđuje, da se ne može baciti
anatema na rad šumara i šumarske struke u prošlosti, kako to proizlazi iz već
navedene tvrdnje D. Simeunovića, da se racionalno počelo gospodariti šumama
tek poslije Oslobođenja, poslije 1945. godine.


3. ZAKLJUČAK
Na kraju, uz već naprijed izrečene pozitivne ocjene za gospodarenje s našim
šumama u prošlosti, prije drugog svjetskog rata, da navedem i ocjene I. S m ilaja
i A. Abramovića. Ing. I. Smilaj u referatu održanom na 57. redovnoj
glavnoj skupštini Jugoslavenskog šumarskog udruženja 3. septembra 1933. u Banja
Luci15 konstatira: »Vodeći racionalno gospodarenje — svaka imovna općina
prema svojim specijalnim prilikama — imovne općine do svjetskog rata i za
vrijeme svjetskog rata vršile svoju zadaću ...« Ing. A. Abramović pak 1940. godine
naglašava da »smatra dužnošću svoje prve misli obratiti našim pokojnicima
i u dubokom pijetetu pokloniti se sjenama naših stručnih velikana, koji su kao
pokretači i nosioci šumarskih ideja sa mnogo borbe, energije i poleta utirale
staze našem narodnom šumarstvu i stvorili neprolazne vrednote za naše mlađe
generacije na polju šumarstva«."1


Pozitivnih ocjena šumarskog rada, a time i racionalnog gospodarenja pa i
unapređenja šumske proizvodnje, može se naći i za oostale dijelove Jugoslavije. Takvim
se, bez sumnje, može ocijeniti i inventarizacija šuma, koje je proveo dr
Dragoljub Petrović sa suradnicima tridesetih godina na području koje je oslobođeno
ratom 1912. godine tj. od bosanske granice u području Čajnića i Foče do
Kajmakčalana? Ti su podaci, da napomenem, objavljeni i u Šumarskom listu.17


Završavajući ovaj osvrt naglašavam, da mi je bila osnovna svrha upozoriti
buduće pisce s područja povijesti šumarstva na nužnost realnog i dijalektičkog
prikaza što znači ne samo s gledišta u času pisanja nego uzimajući u obzir cjelokupnost
životnih uslova odnosnog vremena. Smatram, nadalje, da u prikazima
povijesti šumarstva cijele države Jugoslavije treba naglasiti, pogotovo ako je tekst
namijenjen inozemstvu, da Jugoslavija datira od kraja 1918. godine, a jedinstvena
šumarska politika zapravo od 1929. godine, kada je, tek u uslovima diktature,
bio donesen Zakon o šumama za cijelu državu.


Oskar Piškork


14 Dr M. Kola r-D imitrijević: Položaj šumskih radnika u šumi Garjevica kod Cazmc


u deceniju pred drugi svjetski rat, objavljen u Zborniku »ČAZMA 1226—1976.« Čazma, 1979.


15 I. Smilaj : Pitanje imovnih općina. Šumarski list, br. 10/1933.


16 A. Abralović : Proglas predsednika Društva članovima, šumarski list, br. 4—-5/1940.


17 D. Petrović : Površine šuma Južne Srbije. Šumarski list, br. 8—11/1935.