DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 93 <-- 93 --> PDF |
stvu, kada je na okućnici svoje bake, u današnjoj Gerškovićevoj ulici, njegovu pažnju privukao biljni i životinjski svijet i nesvijesno prateći njihove životne cikluse. Tako je Ivo, iako sin arhitekta, nakon svršene gimnazije u Zagrebu i vojne obaveze (koju je završio na bojištu u Galiciji) upisao studij šumarstva na tadanjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu koja je slijedeće godine uklopljena u novoosnovani Gospodarsko-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet apsolvira šk. god. 1922/23, ali kako se bavio glazbom (studij glasovira, dirigentski poslovi amaterskih pjevačkih zborova) diplomira 1924. godine. Radni vijek počinje kao činovnički pripravnik u Direkciji (državnih) šuma na Sušaku u travnju 1925. godine na poslovima taksacije. Ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva (tzv. stručni ispit) položio je, u Beogradu, 1927. godine i krajem iste godine imenovan je upraviteljem Šumske uprave u Vranovini Direkcije (državnih) šuma u Zagrebu. Krajem studenoga 1934. godine premješten je u Šumsku upravu u Đevđeliji gdje ostaje samo mjesec dana i krajem prosinca iste godine dolazi za šefa Šumske uprave u Glini. U Glini ostaje do 26. svibnja 1941. godine, kada je premješten u Ravnateljstvo šuma u Zagrebu, gdje radi na poslovima uređivanja šuma, na poslovima na kojima je i počeo rad kod Direkcije šuma u Sušaku. Poslije Oslobođenja od studenoga 1945. do kraja ožujka 1946. radi u Okružnom narodnooslobodilačkom odboru za Gorski kotar u Delnicama, zatim u Kotarskom narodnom u Delnicama (do kraja siječnja 1947. godine) te kao nastavnik u Lugarskoj školi u Delnicama. Na poziv direktora Instituta za šumarska i lovna istraživanja u Zagrebu dipl. inž. Josipa Šafar a u studenome 1947. godine prela/J u Zagreb. U Institutu dobio je referadu za intenzivni uzgoj topola. Na toj dužnosti ostaje u svojstvu višeg stručnog suradnika do umirovljenja odnosno do 30. travnja 1962. godine. Me đutim Podhorski umirovljenik ne rastaje se potpuno s dosadašnjim poslom, kako to, uz ostalo, svjedoči i članak »Kapilarne slike lišća i kore nekih klonova crne topole« objavljenom u časopisu »Topola « 1969. god. Dolaskom u Institut Podhorski se našao na posve novom polju rada. Ne samo prema dotadanjem radu nego općenito. U to vrijeme u cijeloj državi pokrenuta je intenzivnija proizvodnja drva osnivanjem plantaža i intenzivnih kultura. Plantaže su osnivane sadnjom hibrida topola a s poslom trebalo se krenuti od početka. Doduše, 1927. godine u predjelu Limbuš tadanje Šumarije Đurđevačke imovne općine u Pitomači posađene su rudimentnom tehnikom plantažiranja nasadi topole Populus euroamericana var. serotina* ali one nisu mogle poslužiti kao uporišna točka. Stoga je Podhorski, kako i sam reče na obilježavanja njegovog 90-godišnjeg rođendana u Šumarskom društvu, morao početi iz početka, s abecedom ovog načina proizvodnje drvne ma se. Uostalom i u drugim zemljama, u Italiji i dr., intenzivnija proizvodnja topolovine iz grupe evroameričkih hibrida (Populus euroamericana (Dode/Guinier) također je bila novost. Usprkos svim teškoćama u radu Podhorski je uspješno obavio tu do tada njemu posve novu zadaću (ta do tada radio je samo u bukovim i u šumama četinjača Visokog Krasa) i u Šumarskoj enciklopediji ocijenjen kao »odličan stručni i znanstveni radnik za uzgoj euroameričkih topola; zaslužan za razvoj te grane i na širenje topolovih kultura u Hrvatskoj« (II. izd., 3. sv., 1. str.). Ocjena rada Podhorskog u Šumarskoj enciklopediji može se provjeriti i brojnim objavljenim radovima, u činjenici, da je bio višegodišnji član Jugoslavenske nacionalne komisije za topole te član Fakultetskog savjeta Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. O tome svjedoči i izbor za zaslužnog člana 1961. godine Saveza društava ITŠDI Hrvatske, a 1967. Jugoslavenske komisije za topole. Konačno, 203 |