DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 85 <-- 85 --> PDF |
LAUDONOV GAJ Laudonov gaj nalazi se kod mjesta Bunić desno od ceste T. Korenica—Udbina u Krbavskom polju. Ta šumskogospodarska jedinica ima 408,49 hektara površine ne računajući tri privatne enklave koje se nalaze u okviru Laudonovog gaja. U želji da se postanak tog gaja izvuče iz starih arhiva pronašlo se do sada slijedeće. U Šumarskom listu iz god. 1886. na stranicama od 506. do 523. nalazi se »Izvještaj o poučnom putovanju po ličko-otočkom okružju i Primorju«. Izvještaj je napisao profesor Šumarske srednje škole u Križevcima Vladimir Kiseljak . Na tom putovanju (ekskurziji rekli bismo danas) bilo je 12 »slušatelja šumarstva«. Citiramo ovdje samo ono što se odnosi na Laudonov gaj. »Dne 8. lipnja oprostismo se u Korenici najliepše sa gosp. nadšumarom Ada mekom , hvalismo Koreničanom na srdačnom dočeku, pa hajde sad kolima dalje put Bunića u Laudonov gaj, odavle opet isti dan jošte kroz Kulu i Osik u Gospić. Laudonov gaj u krbavskoj dolini nedaleko Bunića nosi ime od slavnog generala L a u d o n a, koji ga je, bivši još kapetanom u Krajini, oko 1750 godine zasadio. Taj gaj zaprema 400 jutara, te je čisti hrastik, zasađen u obliku postavljene i spremne vojske; tu je prednji odjel predstavljajući straže, zatim je savezna poveća šuma, a to bi značilo jezgru vojske, napokon dođe u stanovitoj udaljenosti u nekom redu opet hrašće , kao posliednji odjel. Vidi se ukus i strogi red vojnički, koji je tada valjao i za šume. Žalibože, da tomu danas nije tako, taj je gaj segregacijom pripao imovnoj obćini otočkoj, te strada od silne krađe, navale ljudih i marve. Za primjer neka bude napomenuto, da je samo lanjske godine bilo 758 prijavnica vrhu šumskih krađa po lugaru odkritih, a da je u istinu preko 1000 komada hrastovih stabala ukradjeno. Po naravi lagano sipko i pjeskovito tlo, tako rekuć čista pjeskulja, preobrati se haranjem šuma u pravu pustoš, tako je dobra polovina te površine dakle 200 jutara gola pješčara iliti pržina, kako ju narod zove, te na kojoj za žege ni slamka ni travka nestoji. Za bure uzvitla opet vjetar taj sitan pješak melj tako jako, da ga raznaša po krbavskoj dolini, da sve do Korenice na 13 kilom, daljine. U oči velike te pogibelji, koja prieti Krbavskoj inače plodnoj i marljivo obrađenoj dolini, širenjem i povećanjem te pješčare, moralo bi se najozbiljnije nastojati, i to što skorije, da se zasadi prikladnim biljem. Za takova je pusta i pjeskovita mjesta bezuvjetno za prvo nasađivanje crni bor najprikladniji. To dokazuju doduše u neznatnom obsegu izvedeni nasadi sa crnim borom tik Laudonova gaja, te je država jošte prije segregacije počela nasaditi i vezati ono tlo, pa da se je to nastavljalo, bilo bi i uspjeha, da neima potežkoća, koje priete kulturam od ljudi i marve. Imade i drugih srestva, kojimi se takovo tlo dade vezati i popraviti, nu timi odredbami nesmiju oklievati oni, kojh se tiče. — Drugu nepriliku prouzrokuje u toj dolini neka voda, zvana »Velika jaruga«, koja sa sjeverne strane obkoljuje 195 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 86 <-- 86 --> PDF |
taj Laudonov gaj, a izvire nedaleko Bunića. Za žege usred leta presahne ta jaruga, al dotle je poijanam štete počinila, jer ta voda neima pravoga korita niti odtoka, a kadšto poplavljuje baš cielu dolinu. Ovo bi zemljište morali strukovnjaci, naročito kulturni mjernik izpitati, te shodni predlog staviti, kako bi se občuvalo i osiguralo od dalnjih nepogoda. U Buniću razgledali smo jošte spomen-crkvu generala Laudona, koju je njemu u slavu dala prije 25 godina sagraditi krajiška vlada. Iz Bunića pošli smo preko Kule i Osika pa ravninom ličkom prispjeli u Gospić oko 9 sati u večer.« Daljnje zabilješke o Laudonovom gaju nalazimo u jednom manjem članku pod naslovom »Podizanje vrbe, topole i bora na pješčanicama« također u Šumarskom listu iz godine 1889. na stranicama 193. i 194. Članak je signiran sa »Za urednika V.R-č-.« I ovdje citiramo samo ono što se odnosi na Laudonov gaj. »Takve pješčanice vidimo mi u kotlini Krbave, imenito na tlu, na kojemu stoji njekad glasoviti »Laudonov gaj«, te je tlo okolice tog gaja — poimence dio doline od Salamunića poprieko do blizu Debela brda — tim gibućim ili plivajućim pieskom posuto. Sitan piesak uz rečeni gaj drži se još samo tim, što mu gaj daje njeku čvrstoću. Po kazivanju Buničana našao je glasoviti vojskovođa Laudon ovdje samo šikaru koja je pjeskovito tlo vezala, te je djelomičnim krčenjem šikarja zagajio »Laudonov gaj«, razsadiv mu samo predstraže borovim stabarjem, od kojega se i danas samo panjevi vide. Rečena šikara ili današnji gaj imao je biti za to, da veže tlo i da čuva susjedne poljane od letećeg pieska. Tu zadaću gaj podpuno ne vrši, jer je sad vrlo riedak i jako prosječen, a mjestimice posve poharan od nevaljane ruke. Poharom tog gaja pretvorio se je veći dio šumišta u pravo pravcato stovarište letećeg pieska. Taj leteći piesak, uzvitlan vjetrom i zasipav susjedne poljane prama Debelom brdu, pokrio je već 100 do 150 rali pitomine, te je ondje posve uništio svaku ogoju i sav taj predjel predstavlja sliku Sahare u malom. Kad se vjetar diže, onda taj razvrućeni piesak leti u gustih oblacih sve dalje tako, da on pače čak do sela Bunića zrak pokvari, a nestane li »Laudonovog gaja «, onda bi mogla zaprietiti pogibelj cieloj okolici na daleko, buduć će smetovi od letećeg pieska sav predjel zasipati, čim se jednoć u velike u gibanje stavi. Ali onda je i kulturi u sjevernom dielu krbavske doline odzvonilo.« Susretljivošću ing. Ivana Š u b a r i ć a, dipl. ing. iz Šumskog gospodarstva »Lika« Gospić, dobio sam fotokopiju jedne notice iz Oesterreichische Forst-Zeitung od 27. ožujka 1891. slijedećeg sadržaja: »LAUDONOVA ZAŠTITNA ŠUMA U KRBAVI U HRVATSKOJ. Ta zaštitna šuma, osnovana na Granici nakon ratova s turskom vojskom a nazvana u čast Laudona njegovim imenom, treba da zadržava ogromne količine pijeska u Krbavi da bi se zaštitili plodni dijelovi. Laudonova zaštitna šuma obrasla je hrastom, bukvom, oomorikom i borom i strogo je čuvana od šumokradica za vrijeme vojne Krajine. Otkako je, međutim, ta zaštitna šuma prešla na upravu civilnoog stanovništva, zauzela je devastacija od strane stanovništva Korenice i Udbine ogromne dimenzije. Ispostavilo se da su i sami čuvari šume pomagali šumsku krađu; ti su u više navrata odstranjivani i postavljani su novi pouzdani čuvari. Po naređenju više vlasti iz Ogulina čitava je šuma oivičena dubokim jarkom koji je trebao predstavljati zapreku šumokradicama na iznošenju drva iz šume, i time pružiti nadu da se ta šuma sačuva od devastacije.« |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 87 <-- 87 --> PDF |
Autor notice nije bio označen. Nigdje do sada nisam našao podatak, da u Laudonovom gaju ima bukve i omorike. Nekoliko klimatskih podataka onog područja nalazi se u opisu jednog putova nja u Šumarskom listu iz 1906. god. na str. 317. Članak nosi naslov »Ovogodišnja naučna ekskurzija slušatelja kr. šum. akademije u Primorje i Liku«; pisac Alfons K a u d e r s, asistent. ... »Od gora nalazimo na ovom kompleksu uz orijaški Velebit, koji se proteže od dalmatinske granice pa sve do Vratnika (najviša točkao »Mali Rajinac 1699 m) Gačko-ličko sredogorje, Malu Kapelu i Plješevicu. Skoro sve vode u tom kraju su ponornice, što je također karakteristika Krasa. Od svih revira jest jedini Laudonov gaj u Krbavi ravnica, svi ostali su brdoviti. Klimatički odnošaji prama nadmorskoj visini, te blizini visokh planina su tako rekuć tropske naravi, što nam i flora ovoga kraja kazuje, tako smo našli na jednom čistacu iznad Otočca ogromno mnoštvo ružičastog Convolvulus cantabrica, koji je zapravo mediteranac, ali uspijeva i ovdje poput još nekih drugih mediteranskih tipova. Ovi predjeli imaju vruće ljeto, ali i krutu zimu a proljeće i jesen neopazice prelaze u ljeto, dotično u zimu. Izvanredno nagle promjene iz velike vrućine u zimu i obratno, te rani i kasni mrazovi uzrokom su i čestom neuspjehu kultura. Od vjetrova, koji vladaju, spomenut ćemo buru, tremutan i jugo. Veliki kompleksi od više hiljada i hiljada jutara su bez kapi žive vode, dok su drugi dijelovi (npr. Laudanov gaj u Krbavi) izvrgnuti poplavama, koje nastaju kada tzv. pećine (Zelena i Hrnjakova) vodu izbace.« Nekoliko godina kasnije piše Fr. Sa n do r (»Ekskurzija u ličko i krbavsko polje od 16. do 22. srpnja 1910.« u Vijestima geološkog povjerenstva za kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju, sv. I, Zgb. 1911.) u dijelu koji se odnosi na Krbavsko polje, slijedeće: »U smjeru SSZ na putu prema Ogrešovu gaju nalazimo isprva kamenitu onda kršnu i šljunčastu, zatim krupnopješčanu rđastu ilovinu, koja ispremiješana sa crvenjačom u Laudonovu gaju stvara šumsko tlo sa starom hrastovom sastojinom. Dalje prema sjevero-zapadu pojavljuju se silne mase žutog na površini rđastog pijeska, koje su djelomice smirene s pomoćju bora i hrasta Sparitum seoparium na čistinama) djelomice pako izvrgnute su te »pržine« i danas još uplivu vjetra. Mehaničke analize pržine jesu: IV III II T ~V 2—0,1 0,1—0,05 0,05—0,01 0,01 mm Pržine sjeverno plantaži 86,81 8,76 0,64 3,77 Pržine u plantaži 84,93 7,95 1,68 5,44 Na temelju ovih izviđa pristupit će se agro geološkom kartiranju ovih polja, dok se daljnja ispitivanja o svojstvima pojedinih vrsti tla nastavljaju.« Nije mi poznato da li su kartiranja i daljnja ispitivanja obavljena. Uzorci »pržine«, vađeni iz dubine od 10 cm, pokazuju da je plantaža (Laudonov gaj) bogatija upravo najfinijim česticama koje tamo sliježu zbog usporene snage vjetra. ^-i-´^MLi U pivom i drugom izdanju Šumarske enciklopedije spominje se Laudonov gaj u natkunici PEŠČARE. Prema navodima autora natuknice ing. Teodora Š p an o v i ć a, lički pijesak zauzimao bi samo oko 30 ha površine, a djelomično je |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 88 <-- 88 --> PDF |
pošumljen borom za vrijeme francuske uprave; izvor tih podataka nije nam poznat, no očito je da podatak o površini nije točan. Zavod za zatšitu prirode SR Hrvatske donio je 29. VI. 1965. rješenje br. 110 kojim se dio gospodarske jedinice Laudonov gaj utvrđuje kao »specijalni rezervat šumske vegetacije« i time postaje zaštićeni objekt prirode, sa slijedećim obrazloženjem: »Šumski predjel »Laudonov gaj« u odjelu 16a na području Šumarije Titova Korenica, površinom od 33 ha, predstavlja historijsku hrastovu šumu staru 220 godina. Ova se karakteristična historijska šuma, dobro sačuvana, nalazi u gospodarskoj jedinici Laudonov gaj, šumsko-privrednog područja Ličko sredogorje. Na ovom zaštićenom predjelu kao specijalnom rezervatu šumske vegetacije nalazi se 584 kom, starih hrastovih stabala. Danas Laudonov gaj (odjel 16a) predstavlja bez sumnje na području Like jedan od vrijednih i rijetko značajnih ostataka hrastove šume«. Danas je ta sastojina nešto starija od 240 godina, i ima prosječno 18 stabala po 1 ha (ako je svih 584 stabala još na životu). Prema sadašnjoj sastojinskoj karti, dobivenoj također susretljivošću ing. Ivana Šubarića , cijela gospodarska jedinica Laudonov gaj ima danas 408 ha od čega je pod hrastovom kulturom oko 186 ha a oko 222 ha pod borovom kulturom. U vrijeme »poučnog« putovanja profesora Kiseljaka, Laudnov gaj je imao 400 jutara (230 ha) čistog hrastika. Prema toj računici od tada je nestalo oko 44 ha nekadašnje hrastike. S druge strane pojavile su se borove kulture u površini od oko 178 ha, o kojima nije ranije bilo riječi na tolikoj površini, nego samo kao po Laudonu zasađena borova »predstraža«. Nije lako rekonstruirati promjene šumskih površina kad ne postoji sistematski vođena šumska kronika. No, bilo bi zanimljivo usporediti Laudonove pothvate otprije 240 godina s kasnijim. Čime se generacije iza Laudona mogu pohvaliti? Na kraju treba nešto reći i o Laudonu. Laudon Gideon Ernst, austrijski feldmaršal, rođen je 2. 02. 1716. u Tootzenu u Litvi, umro 14. 07. 1790. u Neutitschenu u Moravskoj. U rusku vojnu službu stupa 1732., sudjeluje od 1730. do 1739. u ratovima protiv Turske. Napušta Rusiju i biva primljen 1742. u austrijsku vojsku u korpus baruna Tren ka Oslobođen optužbi za Trenkove zločine nastupa 1746. mjesto majora u ličkoj regimenti i provodi 10 godina u Buniću u Krbavi sve do izbijanja sedmogodišnjeg rata. Kao uspješan vojnik u tom ratu dobiva od Marije Terezije titulu barona i napreduje do feldmaršala (1778.). Postaje zapovjednik vojske i u Hrvatskoj i pobjeđuje tursku vojsku kod Dubice 1788. i osvaja Gradišku 1789. Iste ga godine Josip II. postavlja za vrhovnog zapovjednika u ratu s Turskom. Dana 8. 10. 1789. zauzima Beograd i Semberiju. God. 1790. stupa na čelo austrijske vojske protiv Pruske kao generalisimus ali iznenada umire iste godine u glavnom stanu u Neutitschenu. (Skraćeni izvod iz Mayerovog leksikona 1890. i Brockhausovog 1896., prema prijevodu ing. Ivana Šubarića). Prof. dr. Zvonimir Potočić |