DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 82 <-- 82 --> PDF |
OSVRTI O OBRAZOVANOSTI I UFOSLENOSTI VISOKOSTRUČNIH ŠUMARSKIH STRUČNJAKA NA ODGOVARAJUĆIM POSLOVIMA 1. Osnivanjem Kabineta za marksizam, socijalizam i samoupravljanje na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu omogućeno je i sistematsko istraživanje o radnicima radnih organizacija šumarstva i industrije prerade drva. Rezultat o jednom od tih istraživanja, »stupanj angažiranosti visokoslručnih kadrova na stručnim poslovima u šumarstvu SR Hrvatske« pod istim naslovom objavljen je u Glasniku za šumske pokuse, Posebno izdanje kuj. 3. od autora Josipa Bisku pa, Branka Ranogajca, Anđelke Šajković i Vlade Terzina. U već objavljenom prikazu ove knjige1 navedeno je, da prikazane rezultate ove rasprave »treba posebno obraditi«, što je i predmet ovog Osvrta. Istraživanja o stupnju angažiranosti visokostručnih kadrova na stručnim poslovima u šumarstvu SR Hrvatske navedeni Kabinet proveo je u suradnji s Odjelom za razvoj Radne organizacije šumarstva (ROŠ) »Slavonska šuma« polazeći od hipoteze, kako navode autori (str. 288), »da stručnjaci nisu adekvatno korišteni ni stimulirani za kreativni rad (što) bi značilo da postoje znatne unutarnje rezerve stručnog i kreativnog potencijala u šumarstvu SR Hrvatske«. Rezultate istraživanja autori temelje na osnovu odgovora na pitanja upućenih 250-orici visokostručnih kadrova u svim šumskim gospodarstvima u Hrvatskoj s radnim stazom od 0 do 40 godina. Najmanji udio bio je onih s radnim stazom od 16 do 20 godina (12,8´Vn svih anketiranih) a najviše sa stazom od 20 do 40 godina (32,7%). Kako i sami autori naglašuju, u anketi je sudjelovao relativno visok udio stručnjaka (20%) s radnim stazom do pet godina, tj. početnika. Stoga je trebalo u razmatranju ankete razdvojiti odgovore ovih 2&U, anketiranih od onih 80V» s većim iskustvom bilo početnim (od 6 do 10 godina — 16,2%) bilo s dužim radom. Na taj način bila bi točnija slika o zaposlenosti na pojedinim kategorijama poslova, koje su autori podijelili u četiri skupine: 1) stručno-profesionalne, 2) organizacijske, 3) administrativno-tehničke i 4) društveno-političke. Visok udio administrativno- tehničkih poslova za koje je dovoljna srednja stručna sprema, pa i niža (otprema pošte npr.) kod početnika ni u kom slučaju nije izgubljeno vrijeme, jer će mu stečeno iskustvo na tim poslovima dobro poslužiti kasnije, osobito kao rukovodiocu. Kao rukovodiocu da ocijeni, kako se radi na tim poslovima a i svim drugima ako dođu u priliku da vrednuju taj rad ili kao članovi disciplinske komisije. Uostalom svojedobno je, u pravilu, početnik — činovnički pripravnik u Direkciji šuma počeo s radom u kancelu (na primanju, urudžbiranju i otpremi pošte i dr.), nastavio u knjigovodstvu i računovodstvu i tada nakon toga nastavio sa šumarskim poslovima. Dakako, da to upoznavanje s mehanizmom rada ustanove (što vrijedi i za poduzeće) nije bilo dugog trajanja, ali se smatralo nužnim i korisnim u budućem samostalnom radu. Teško je shvatljivo, ako ne i neshvatljivo, da autori za organizacioni rad (autori su ga povezali kao administrativno-organizacioni) smatraju »visokostručni kadar nije adekvatno iskorišten«, jer je u anketi iskazan s 27% ukupnog radnog vremena? Ta dobra organizacija rada jedna je od bitnih uslova uspješnog djelovanja ne samo privredne nego svake, pa i znanstvene, organizacije. Taj rad osjećaju, a i ocjenjuju svi radnici, pa i oni s najnižom stručnom spremom. To ocjenjivanje toliko je oštro, da »niže« osoblje, kako mi je to zorno rekao svojedobno tada već stariji lugar, Ilija Radić s Klisa, da se svaki novi pretpostavljeni »ispita, da li ćemo mi njega ili će on nas slušati.« Jedno od pitanja u anketi bilo je; »Da li ste zadovoljni startnim osobnim dohotkom i svojim položajem u raspodjeli?« Prije komentara odgovora na ovo pita 1 U Šumarskom listu br. 9—10/1988. |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 83 <-- 83 --> PDF |
nje valja naglasiti, da se rezultati ankete »temelje na subjektivnim procjenama ispitanika«. Koliko su odgovori na ovo pitanje realni neka posluže odgovori jedne ankete koje sam svojedobno proveo u jednom razredu splitske Šumarske škole. Naime, zatražio sam, anonimne ocjene za pojedine nastavnike. Rezultat je bio, da su ocjene o pojedinim nastavnicima bile realne tj. odgovarale su vrijednosti pojedinih nastavnika, a svaki je nastavnik sigurno sebe ocjenjivao bar dobrom ako ne i najboljom ocjenom. Na pitanje o zadovoljstvu s osobnim dohotkom, 35:l/o anketiranih odgovorilo je, da je nezadovoljno, li ovoj radnji dan je samo taj podatak, ali ne i razlozi nezadovoljstva, da li su objektivni (ograničene financijske mogućnosti radne organizacije) ili subjektivni tj. da anketirani ne dobiva osobni dohodak prema svome radu. Koliko odgovor na to pitanje može biti subjektivan dokazom je i primjer iz jedne republičke ustanove. Naime, u toj ustanovi početnici su ubrzo tražili da budu izjednačeni u osobnom dohotku s radnicima i s preko 20 godina rada u struci, dakle sa iskusnim radnicima na poslovima te ustanove. Autori su potražili odgovor i na pitanje »stimulacije usavršavanja u struci te stimulacija inovacija i racionalizacija« (str. 293). Tu bi trebalo lučiti stimulaciju za usavršavanje u struci od stimulacije za inovacije i racionalizaciju. Ne samo u šumarstvu, nego u svim djelatnostima. Zar usavršavanje u struci nije osnovni zakon svakog radnika, a osobito onih s visokom stručnom spremom, za one koji su svršili fakultet? Tko tako ne shvaća vlastito usavršavanje jednak je onom studentu medicine od prije pedesetak godina, koji mi je rekao, da toliko ulažem u trgovinu koliko u studij (tj. troškovi stanovanja, prehrane i dr.) bolje bi rni se isplatilo, nego studij. Možda bi se to i ostvarilo, ali bi se moglo dogoditi da u trgovini i ne uspije. A jednom fakultetsko znanje ostaje trajno, a liječničko uživa i posebni status u društvu. Uostalom, onaj koji se usavršava samo radi stimulacije i da usavršavanjem postigne stanoviti status nerijetko prestaje čak i s jednostavnim informiranjem o novitetima u struci. Zar je u prijašnja vremena postojala takva stimulacija a ljudi su svoje znanje »usavršavali«, što uz ostalo dokazuje i činjenica, da su najmanje 703/c članaka u Šumarskom listu napisali šumari iz operative? Zato se nisu dobivali nikakvi viši platežni razredi (veći osobni dohodak) i autor je bio zadovoljan što je nešto doprineo svojoj struci. Punovrijedni rezultati ove ankete mogli bi se dobiti samo da su anketirani ocijenjeni i s druge strane. To se moglo provesti, da anonimnost anketiranih ne bude otkrivena. Trebalo je zatražiti od rukovodioca i starijih mišljenje o »vrijednosti « zaposlenih i u jednom šumaru iskazati objektivnost odgovora anketiranih. I ne samo pretpostavljenih nego i »nižih«, kojih bi ocjene bile realne, kako sam već naprijed rekao s lugarom Radićem te s učenicima Šumarske škole. Na adresu onih anketiranih koji »u svom radu primjenjuju samo pola znanja koje su stekli u školovanju« (str. 294), pa je prema njima i studij šumarstva preopširan. I ja sam čuo od nekih, npr., da nikad nisu radili u taksaciji i da im je znanje iz uređivanja šuma zapravo nepotrebno, da ga nisu trebali ni studirati. Međutim takvi nisu svjesni, da i s uređivanjem šuma kao i drugim disciplinama koje se moraju svladati na fakultetu dobivaju cjelokupnost šumarskog stručnjaka. Uostalom, malo je apsolvenata koji već znaju, gdje će u budućnosti raditi. Kako će, npr., onaj koji se zaposlio na području hrastovih šuma razumjeti problematiku prebornih šuma četinjača ili problematiku šumarstva na kraškom području ako nije o tome tijekom studija stekao bar osnovna znanja i spoznaje? U Sjedinjenim sjeveroameričkim državama pored državnih ima, da ih tako nazovemo, i regionalnih šumarskih fakulteta, ali u saveznu službu, pa i u nacionalne parkove, može biti primljen samo onaj s državnog šumarskog fakulteta, jer regionalni šumarski fakulteti ne osiguravaju sveobuhvatno znanje šumarske struke. Primijenivši to za naše uvjete sveobuhvatni studij šumarstva je potreban za one, koji će s vremenom doći na dužnosti u »najvišim« tj. republičkim ustanovama od šumarskih do onih za planiranje ili zaštitu prirode. 2. U jednom drugom radu2 Anđelka Šajkovi ć navodi, da ne kažem tvrdi, kako »više od polovine visokostručnih kadrova se ni na koji način nije usavrša2 Anđelka Šajković: Stručno usavršavanje i inventivni rad visokostručnog kadra u šumarstvu SR Hrvatske. Šumarski list CX (1986), br. 5—6, str. 189—197. 193 |
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 84 <-- 84 --> PDF |
valo u struci«. I dalje, »može se reći da je taj dio kadrova koristio samo ona znanja koja je stekao u toku studija...« (str. 191). Taj zaključak A. Šajković bazira na činjenici, da 65,04"´/(. anketiranih (od njih 250) nije bio ni u jednom »obliku obrazovanja nakon studija«. Takva ocjena neprihvatljiva je iz više razloga. Prvi bi bio taj, što organizirani oblik obrazovanja nakon studija (a autorica ih navodi kao seminare, magisterij i jednogodišnji postdiplomski) mogao ostvariti u prvih, pa i 10 godina rada, a što je s vremenom nakon tih deset godina, jer je sigurno i nakon ovih studija bilo novina koje stručnjak treba upoznati, ali je otvoreno pitanje da li se svaki od tih doista za to i zanimao ili nije. Drugo. Da se ovaj pretežni dio nakon svršetka »ni na koji način« nije usavršavao u struci demantiraju podaci, koje je autorica navela stranicu dalje. Naime, autorica je postavila anketiranima i pitanje »koje stručne časopise i publikacije redovito pratite?« Od 250 anketiranih 27 ih je bilo bez odgovora ili da ništa ne čitaju, dakle tek nešto preko 10%. Dakle velika većina redovno prati stručnu literaturu, a neki od njih i po više časopisa, jer 223 anketirana redovno prate 368 časopisa i publikacija. Međ tima su, npr., i Mehanizacija (37) primjeraka), Topola (21) i dr. što dokazuje da te časopise sigurno prate oni, koji na tim poslovima i rade, dakle u stalnom su »obrazovanju«. I treće. Zar nije usavršavanje i svakodnevni rad u šumi, pilani i drugim radnim mjestima? Dakako, ako radi kao visokokvalificirani stručnjak i sa željom afirmacije svoga rada i svoje struke, a što se ogleda u objektu njegovog rada, u šumi. Na brojnim ekskurzijama imao sam prilike uvjeriti se, kako terenski šumari svoje stručne zahvate usklađuju prema uvjetima, odnosno da se ne radi po šabloni. Kad ne bi bilo tako, zašto bi se onda za neka mjesta tražilo »radno iskustvo« i nagrađivao »minuli rad«? Zar nije suradnja Šumarskog fakulteta iŠumarskog instituta s operativom također oblik stručnog usavršavanja terenca za rješavanje problematike, koju je zadala šuma? Konačno zar učesnici ekskurzija sudionika IUFRO kongresa održanog u našoj zemlji 1986. godine nisu povoljno ocijenili gospodarenje u našim šumama, kojih je bilo ne mali broj iz, kako mi volimo reći, »naprednih« zemalja ili »naprednog« šumarstva. Može se primijetiti, da su ekskurzije bile na najboljim objektima, ali to bitno ne mijenja činjenice. Učesnici ekskurzije nisu dovoženi i odvoženi helihopterima nego autobusima, pa su prema tome imali prilike vidjeti i jedan prosjek. A jednom stručnjaku nije uvijek potrebno podrobno zavirivati u objekt nego može zaključiti o njegovom općem stanju i letimičnim pogledom, uvjeriti se da pokazani objekt nije neki (veći) izuzetak. Kako se gospodarenje šumama nalazi u »okovima« odredaba gospodarskih osnova to one i najbolje pokazuju stručnu osposobljenost šumarskih stručnjaka. Prema tome one su i najmjerodavnije za ocjenu stručnosti, ako ne svih, a ono najvećeg broja radnika u šumskom gospodarstvu. Dipl. inž. Oskar Piškorić |