DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-5/1990 str. 64 <-- 64 --> PDF |
Hrani. Naprimjer, virus mozaika krastavca izoliran je prvi puta iz krastavca koji je pokazivao mozaik na listovima. Međutim, to ne znači da je taj virus u prirodi raširen samo na krastavcu. On može inficirati veliki broj različitih biljaka bez obzira bile one divlje ili kultivirane, zeljaste ili drvenaste. Na osnovi zajedničkih osobina virusi se svrstavaju u zasebne skupine koje imaju svoje nazive (npr. tobamovirusi, tombusvirusi, nepovirusi, potexvirusi, potyvirusi, rabdovirusi itd.). U prirodi se virusi prenose s inficirane na zdravu biljku na više načina. Jedan od mogućih načina jest prijenos tlom. Naime, korijen se mlade biljke, probijajući se kroz tlo, može ozlijediti. S tim ozljedama dolaze u dodir ostaci biljnog tkiva koji se nalaze u tlu. Ako ti ostaci potječu od virusno inficiranih biljaka, moguće je da u njima virus duže vrijeme zadrži svoju infektivnost i da »čeka« trenutak kad će doći u dodir sa živim biljnim tkivom, jer se ne može razmnožavati u uginulom tkivu. Međutim, neki virusi mogu, zbog svoje stabilnosti, postojati godinama u uginulom tkivu. Onog trena kad ozlijeđeni korijen dođe u dodir s virusom, tada se virus, dospjevši u živu stanicu, počinje intenzivno razmnožavati i širiti u ostale dijelove biljke. Na taj se način prenose npr. tobamovirusi, tombusvirusi i potexvirusi. Drugi se virusi prenose tlom na posve drugi način: u ovom slučaju ulogu prenosioca imaju neki organizmi koji žive u tlu. Osobito se mnogo virusa prenosi nematodama (crvi koji žive u tlu); postoji jedna cijela skupina biljnih virusa (nepovirusi) koji se u prirodi prenose u prvom redu nematodama. Nematode se, naime, hrane korijenjem biljaka, pa grizući korijenje inficiranih biljaka a zatim korijenje zdravih biljaka, mogu prenijeti virus na ove potonje. Uz spomenute nematode, najčešći prenosioci biljnih virusa su lisni ušenjci (afide), a u manjoj mjeri cikade i grinje. Zanimljivo je da biljne viruse prenose i neke gljivice. Poznato je npr. da zoospore gljivice Olpidium brassicae, koja živi na korijenju biljaka, prenosi jedan vrlo agresivan virus poznat pod imenom virus nekroze duhana. Neki se biljni virusi prenose i šire sjemenom pa čak i polenom inficiranih biljaka. Treba istaći da većina i zeljastih i drvenastih biljaka pokazuju simptome virusne zaraze. Međutim, nije rijetka pojava da je infekcija na drvenastim biljkama latentna i da se simptomi zaraze zapažaju tek nakon nekoliko godina. VIRUSI ŠUMSKIH EKOSISTEMA Odavno se zna da tlo može sadržavati biljne viruse (C a d m a n, 1963). Virusi u tlo dospijevaju, kako je već spomenuto, iz uginulih inficiranih biljaka te iz tkiva živog korijenja (van D o r s t, 1969). Dolaženje virusa u šumskom tlu malo je istraživano. Međutim, da virusi nisu rijetki u šumskom tlu, pokazala su istraživanja Btittnera i Nienhausa (1989a). Analizirajući 250 uzoraka šumskog tla u SR Njemačkoj, koje su uzimali ispod pojedinih stabala, u trećini od njih našli su viruse. U tim su uzorcima identificirali viruse koji su pripadali raznim virusnim skupinama. Po mišljenju spomenutih autora utvrdili su, zbog teškoća u identifikaciji, vjerojatno samo dio virusa prisutnih u tim tlima. |