DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1990 str. 9 <-- 9 --> PDF |
grofu Eltzu , a sačuvane karte potječu iz godina 1759, 1800, 1808, 1818, 1826, 1847, 1879, 1905, 1948, 1960, 1970. i 1980. Iz karata je vidljivo da je Dunav nekada tekao uz samu strmu obalu kod Sotina te da je cijela Sotinska ada bila otok (odatle joj potječe i naziv ada — otok), a također je vidljivo da je prije 1890. godine Mohovski rit bio vezan s Mohovskom i Šarengradskom adom, jer kanal »Novi Dunav« još nije bio prokopan. Kopanje kanala »Novi Dunav« započeto je 1890. godine. Kanal bijaše širok svega 60 m. S lijeve i desne strane kanala na udaljenosti od 50 m podignuti su nasipi od iskopane zemlje. Kanal je pušten u promet 1897. godine i već za 20 godina voda ga je toliko proširila da je odnijela oba nasipa. Danas je širok 500 m. Konfiguracija terena poplavnog područja je više ili manje valovita. Teren se može u odnosu na visinu normalnog vodostaja Dunava podijeliti na više dijelova ili zona, od kojih svaka ima svoje osobine, jer razlike u visini igraju pri tom najveću ulogu. Konfiguracija je vrlo raznolika zato što iza jedne od nanosa nastale grede slijedi duguljasta udubina uže ili šire površine ili kakav rukavac rijeke. U nekim udubinama leži uvijek voda, pa one nemaju važnosti za šumsku kulturu, nego samo za ribolov u vrijeme kada vodostaj raste i pada. One udubine koje su samo za vrijeme porasta vodostaja poplavljene dolaze u obzir za uzgajanje šumskog drveća. Takvu konfiguraciju terena stvara sama voda neprestanim odronjavanjem i odnošenjem zemlje s jednog dijela te nanošenjem i taloženjem na drugom dijelu. Ondje gdje voda udara o obalu i gdje glavna struja rijeke (matica; blizu same obale, voda za vrijeme porasta i opadanja vodostaja neprestano odronjava obalu i nosi zemlju te je taloži na mjestima gdje je matica rijeke daleko od obale. Zato ćemo to naći uvijek na onim mjestima gdje voda odnosi visoku i odsječenu obalu, a na mjestima usporenosti brzine vode postepeno nastaju prudovi i pličine. Porastom vodostaja ne samo da se propusno tlo razmoči u samoj visini vode nego još i iznad nje (filtracijom i kapilarnim dizanjem vode), te se cijela obala (kopitnica*), ma kako bila vezana korijenjem drveća, ruši u vodu. Kad vodostaj naraste do visine obale, tada prestaje njezino rušenje, jer je voda jako tlači. No, najviše se obala ruši za vrijeme povlačenja vodostaja, kada namočeno tlo obale izgubi protutlak vode sa strane. Te obale za vrijeme velikih voda sa svojim drvećem, panjevima i travom služe kao umjetna naprava za zaustavljanje i taloženje sitnog pijeska i humusa, pa su otuda obale koje voda odronjava uvijek najviše. Na mjestima gdje nije bilo drveća ni bilo kakve zapreke, a i inače je tlo bilo nešto niže, dobiva voda za vrijeme porasta vodostaja spoj s drugim rukavcima rijeke ili s grabama i postojećim barama. Strujanje je vode ovdje brzo, pa voda tu iskopa neko korito. Tako nastaju duguljaste duboke udubine poput većih kanala. Takve spojne kanale Dunav-bara znadu više puta i sami ribari umjetno iskopati da omoguće vodi brži prolaz iz rukavca u rijeku ili obratno. * Kopitnica je uski dio obale 10—15 m po kojem su nekada konji vukli lađe drvarice. |