DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1990 str. 9     <-- 9 -->        PDF

grofu Eltzu , a sačuvane karte potječu iz godina 1759, 1800, 1808, 1818,
1826, 1847, 1879, 1905, 1948, 1960, 1970. i 1980.


Iz karata je vidljivo da je Dunav nekada tekao uz samu strmu obalu
kod Sotina te da je cijela Sotinska ada bila otok (odatle joj potječe i naziv
ada — otok), a također je vidljivo da je prije 1890. godine Mohovski rit bio
vezan s Mohovskom i Šarengradskom adom, jer kanal »Novi Dunav« još nije
bio prokopan.


Kopanje kanala »Novi Dunav« započeto je 1890. godine. Kanal bijaše
širok svega 60 m. S lijeve i desne strane kanala na udaljenosti od 50 m podignuti
su nasipi od iskopane zemlje. Kanal je pušten u promet 1897. godine
i već za 20 godina voda ga je toliko proširila da je odnijela oba nasipa.
Danas je širok 500 m.


Konfiguracija terena poplavnog područja je više ili manje valovita. Teren
se može u odnosu na visinu normalnog vodostaja Dunava podijeliti na više
dijelova ili zona, od kojih svaka ima svoje osobine, jer razlike u visini igraju
pri tom najveću ulogu. Konfiguracija je vrlo raznolika zato što iza jedne od
nanosa nastale grede slijedi duguljasta udubina uže ili šire površine ili kakav
rukavac rijeke. U nekim udubinama leži uvijek voda, pa one nemaju važnosti
za šumsku kulturu, nego samo za ribolov u vrijeme kada vodostaj raste i
pada. One udubine koje su samo za vrijeme porasta vodostaja poplavljene
dolaze u obzir za uzgajanje šumskog drveća.


Takvu konfiguraciju terena stvara sama voda neprestanim odronjavanjem
i odnošenjem zemlje s jednog dijela te nanošenjem i taloženjem na
drugom dijelu. Ondje gdje voda udara o obalu i gdje glavna struja rijeke
(matica; blizu same obale, voda za vrijeme porasta i opadanja vodostaja
neprestano odronjava obalu i nosi zemlju te je taloži na mjestima gdje je
matica rijeke daleko od obale. Zato ćemo to naći uvijek na onim mjestima
gdje voda odnosi visoku i odsječenu obalu, a na mjestima usporenosti
brzine vode postepeno nastaju prudovi i pličine. Porastom vodostaja ne
samo da se propusno tlo razmoči u samoj visini vode nego još i iznad
nje (filtracijom i kapilarnim dizanjem vode), te se cijela obala (kopitnica*),
ma kako bila vezana korijenjem drveća, ruši u vodu. Kad vodostaj naraste
do visine obale, tada prestaje njezino rušenje, jer je voda jako tlači.
No, najviše se obala ruši za vrijeme povlačenja vodostaja, kada namočeno
tlo obale izgubi protutlak vode sa strane. Te obale za vrijeme velikih voda
sa svojim drvećem, panjevima i travom služe kao umjetna naprava za zaustavljanje
i taloženje sitnog pijeska i humusa, pa su otuda obale koje voda
odronjava uvijek najviše.


Na mjestima gdje nije bilo drveća ni bilo kakve zapreke, a i inače je
tlo bilo nešto niže, dobiva voda za vrijeme porasta vodostaja spoj s drugim
rukavcima rijeke ili s grabama i postojećim barama. Strujanje je vode ovdje
brzo, pa voda tu iskopa neko korito. Tako nastaju duguljaste duboke udubine
poput većih kanala. Takve spojne kanale Dunav-bara znadu više puta
i sami ribari umjetno iskopati da omoguće vodi brži prolaz iz rukavca u rijeku
ili obratno.


* Kopitnica je uski dio obale 10—15 m po kojem su nekada konji vukli lađe
drvarice.