DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1990 str. 78 <-- 78 --> PDF |
đa mogućnost brsta kozama, doduše izuzetno, na određenim površinama degradiranih šuma i šikara. Slične zakonske odredbe donesene su i u ostalim republikama. Sve to upućuje na zaključak da dolazi razdoblje ponovnog rasta stočarske proizvodnje na području degradiranog krša, odnosno prestaje razdoblje u kome je opadanje stočarstva samo po sebi, bez posebne intervencije šumarstva, dovelo do obnavljanja šuma. Tako se posljednjih godina osnivaju brojne društvene farme koza i ovaca, a sve je češći novi vid privatnog poduzetništva ulaganjem kapitala u uzgoj koza. Ukoliko se započeto intenziviranje stočarske proizvodnje na kršu bude temeljilo na tradicionalnom, ekstenzivnom načinu korištenja šumskih površina (pustopašica, polunomadsko i nomadsko pašarenje i brst), a izgleda da je to — barem po našim saznanjima — tendencija, sada radi lakog i brzog stjecanja profita, sasvim je sigurno da će takav način korištenja ponovno dovesti do aktiviranja degradacionih procesa. Stočarstvo na području degradiranog krša moguće je stoga unaprijediti jedino na novoj, suvremenoj osnovi koja treba prvenstveno da se temelji na: — načinu i intenzitetu korištenja šumskih površina, kojima se neće ugroziti stanje u kome se nalaze, nego će se ono i poboljšati — povećanju proizvodnje stočne hrane na šumskim i naročito oraničnim površinama — poboljšanje pasminskog sastava stoke. Uspostavljanje navedenih uvjeta o kojima ovisi razvoj stočarstva na degradiranom kršu zahtijeva angažiranje i koordinirano djelovanje šumarskih, poljoprivrednih i veterinarskih stručnjaka. Nas ovdje zanima koji su pri tome zadaci šumarstva? Potreba angažiranja šumarstva proizlazi u prvom redu iz činjenice da ono gospodari i upravlja najvećim dijelom površina koje dolaze u obzir za stočarsku proizvodnju. Osnovni problem stočarstva na kršu bio je pomanjkanje stočne hrane, jer je tu postojao daleko veći broj stoke od onog koji se mogao racionalno ishranjivati. Posljedice su poznate: stalna degradacija ispašnih površina dovela je, uslijed preopterećenosti, do vrlo slabog kvaliteta nedovoljno ishranjene stoke. Za prehranu postojećeg broja stoke na kršu u 1957. godini bilo je potrebno ukupno 14,691.690 q krmnih jedinica, dok je tadašnja proizvodnja iznosila 7,909.780 q krmnih jedinica. Postojao je, prema tome, manjak od 6,781.910 q krmnih jedinica, što odgovara količini od 12,500.000 q sijena. (5). Danas je taj deficit nešto manji, ali još uvijek osjetan. Dakle, unapređenje stočarske proizvodnje na kršu moguće je u prvom redu graditi na povećanju i poboljšanju krmne baze, a tek onda na povećanju broja stoke i poboljšanju njezinog pasminskog sastava. Iz ovog proizlazi da je zadatak šumarstva da na površinama namijenjenim stočarskoj proizvodnji kojima ono upravlja uspostaviti takav način gospodarenja kojim će se, s jedne strane osigurati što veća i kvalitetnija proizvodnja stočne hrane, a s druge strane usmjerili razvoj šumske vegetacijeu pozitivnom pravcu, kako bi ona što bolje i potpunije ispunjavala svoje funkcije u zaštiti i unapređenju ekosistema. |