DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1990 str. 78     <-- 78 -->        PDF

đa mogućnost brsta kozama, doduše izuzetno, na određenim površinama degradiranih
šuma i šikara. Slične zakonske odredbe donesene su i u ostalim
republikama.


Sve to upućuje na zaključak da dolazi razdoblje ponovnog rasta stočarske
proizvodnje na području degradiranog krša, odnosno prestaje razdoblje
u kome je opadanje stočarstva samo po sebi, bez posebne intervencije
šumarstva, dovelo do obnavljanja šuma. Tako se posljednjih godina osnivaju
brojne društvene farme koza i ovaca, a sve je češći novi vid privatnog
poduzetništva ulaganjem kapitala u uzgoj koza.


Ukoliko se započeto intenziviranje stočarske proizvodnje na kršu bude
temeljilo na tradicionalnom, ekstenzivnom načinu korištenja šumskih površina
(pustopašica, polunomadsko i nomadsko pašarenje i brst), a izgleda
da je to — barem po našim saznanjima — tendencija, sada radi lakog i brzog
stjecanja profita, sasvim je sigurno da će takav način korištenja ponovno
dovesti do aktiviranja degradacionih procesa.


Stočarstvo na području degradiranog krša moguće je stoga unaprijediti
jedino na novoj, suvremenoj osnovi koja treba prvenstveno da se temelji na:



načinu i intenzitetu korištenja šumskih površina, kojima se neće ugroziti
stanje u kome se nalaze, nego će se ono i poboljšati

povećanju proizvodnje stočne hrane na šumskim i naročito oraničnim
površinama

poboljšanje pasminskog sastava stoke.
Uspostavljanje navedenih uvjeta o kojima ovisi razvoj stočarstva na
degradiranom kršu zahtijeva angažiranje i koordinirano djelovanje šumarskih,
poljoprivrednih i veterinarskih stručnjaka.


Nas ovdje zanima koji su pri tome zadaci šumarstva?
Potreba angažiranja šumarstva proizlazi u prvom redu iz činjenice da
ono gospodari i upravlja najvećim dijelom površina koje dolaze u obzir za
stočarsku proizvodnju.
Osnovni problem stočarstva na kršu bio je pomanjkanje stočne hrane,
jer je tu postojao daleko veći broj stoke od onog koji se mogao racionalno
ishranjivati. Posljedice su poznate: stalna degradacija ispašnih površina
dovela je, uslijed preopterećenosti, do vrlo slabog kvaliteta nedovoljno ishranjene
stoke. Za prehranu postojećeg broja stoke na kršu u 1957. godini bilo
je potrebno ukupno 14,691.690 q krmnih jedinica, dok je tadašnja proizvodnja
iznosila 7,909.780 q krmnih jedinica. Postojao je, prema tome, manjak
od 6,781.910 q krmnih jedinica, što odgovara količini od 12,500.000 q
sijena. (5). Danas je taj deficit nešto manji, ali još uvijek osjetan.


Dakle, unapređenje stočarske proizvodnje na kršu moguće je u prvom
redu graditi na povećanju i poboljšanju krmne baze, a tek onda na povećanju
broja stoke i poboljšanju njezinog pasminskog sastava.


Iz ovog proizlazi da je zadatak šumarstva da na površinama namijenjenim
stočarskoj proizvodnji kojima ono upravlja uspostaviti takav način
gospodarenja kojim će se, s jedne strane osigurati što veća i kvalitetnija proizvodnja
stočne hrane, a s druge strane usmjerili razvoj šumske vegetacijeu pozitivnom pravcu, kako bi ona što bolje i potpunije ispunjavala svoje funkcije
u zaštiti i unapređenju ekosistema.