DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 99     <-- 99 -->        PDF

JOSIP KOZARAC


pripovjedač i romanopisac


Josip Kozarac je najmarkantnija pojava realističke stilske epohe slavonskog
dijela hrvatske književnosti, u okviru koje do danas traje kao cjelovita i umjetnički
dovršena ličnost, jer je svoj opus uspio dovesti do harmonične sinteze i on
kao osobeni književni korpus potvrđuje svoju vrijednost, unatoč nekim nesuglasjima
osobnog i društvenog porijekla.


Nepobitna je istina da se ovaj pisac, kao rijetko koji od njegovih suvremenika,
nosio s pokretačkim i progresivnim idejama svoga doba, aktualizirajući ih u
našoj sredini književnim jezikom i stručnim radom. Zaljubljen u znanstvenu misao
posljednje četvrtine 19. stoljeća, ekonomsku i prirodoslovnu, on je sve svoje
umne i umjetničke sposobnosti koristio da te ideje primijeni u svakodnevnoj praksi.
Naoružan znanjem političke ekonomije i prirodnih znanosti bolje nego mnogi
intelektualci njegova vremena, Kozarac je stekao sve preduvjete da postane meritoran
društveni i privredni analitičar stanja u Slavoniji i Hrvatskoj. A kada se
kao pronicivi promatrač izbliza upoznao sa stvarnim prilikama, sagledao je o svemu
što jeste i kako bi trebalo biti. Govorio je o fundamentalnim pitanjima i
stvarnim mogućnostima razvoja društva.


Nakon početničkih dramskih pokušaja i poezije, Kozarac u osamdesetim godinama
pronalazi prozni izraz kao pravu potvrdu svoga talenta, a njegov rad obilježava
sve naglašenija orijentacija prema socijalnoj itematici, koju kritički oblikuje
u novelama Biser Kata, Proletarci, Krčelići neće ljepote, Tena, te u romanima
Mrtvi kapitali i Među svjetlom i tminom. Kao slikar socijalnih prilika u
Slavoniji, Kozarac je lucidan i oštar, a nadalje je u prikazivanju nezdravih pojava
otišao u svom nemilo cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom, dok je
umjetnički najplastičnije oslikao socijalnu problematiku u Teni. Ona sadrži sve
što predstavlja piščev književni interes, pa se tu govori o rasulu slavonskih patrijarhalnih
zadruga, o čovjeku koji je iz njih izašao u nove, promijenjene prilike,


o nemarišnom Slavoncu koji napušta ili zapušta svoje oisnovno blago —zemlju,
o problemu nataliteta, o sječi šuma i bogaćenju tuđinaca na ponosu našeg kapitala
— slavonskoj hrastovim. A sva je ta problematika čvrsto organizirana oko osnovnog
pitanja — dezintegracije patrijarhalnog morala slavonskog sela.
Kozarčevu ideju o simbiozi između čovjeka i zemlje najidealnije tumači njegov
junak Vlatko Lešić u Mrtvim kapitalima. On sagledava kapitalne mogućnosti
preobražaja Slavonije i osobnim primjerom propagira autorove vizije. Jasno vidi
posljedice neravnoteže između načina života i ekonomskih zakona, proizvodne
osnovice društva. On će oživotvoriti ambiciznu autorovu tezu o mogućnostima naprednog
gospodarenja i njegovo je djelovanje himna ljudskom pregalaštvu i čestitom
angažmanu.


Slavonska šuma je jedinstveno djelo u Kozarčevu opusu, čudesna tvorevina
prožeta osobnim doživljajima. Nikada više nije itako neposredno, direktno i otvoreno
govorio o svojim dojmovima. U šumi je on našao mir, zadovoljstvo i tišinu,
predah od nesređene stvarnosti Khuenove Hrvatske. Kao u nekom magičnom
kaleidoskopu smjenjuju se opisi, slike, pripovijedanje, piščevi komentari,
zgode, razgovori; sve je pripovjedačke tehnike Kozarac zgusnuo u toj prozi. Duh
praktičara u njoj nadvladava zadivljeni promatrač, a nadahnutog pejzažistu stručnjak
za lov na divlje patke i srne, šumske procjene i sadnju žira. Slavonska šuma


649