DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 99 <-- 99 --> PDF |
JOSIP KOZARAC pripovjedač i romanopisac Josip Kozarac je najmarkantnija pojava realističke stilske epohe slavonskog dijela hrvatske književnosti, u okviru koje do danas traje kao cjelovita i umjetnički dovršena ličnost, jer je svoj opus uspio dovesti do harmonične sinteze i on kao osobeni književni korpus potvrđuje svoju vrijednost, unatoč nekim nesuglasjima osobnog i društvenog porijekla. Nepobitna je istina da se ovaj pisac, kao rijetko koji od njegovih suvremenika, nosio s pokretačkim i progresivnim idejama svoga doba, aktualizirajući ih u našoj sredini književnim jezikom i stručnim radom. Zaljubljen u znanstvenu misao posljednje četvrtine 19. stoljeća, ekonomsku i prirodoslovnu, on je sve svoje umne i umjetničke sposobnosti koristio da te ideje primijeni u svakodnevnoj praksi. Naoružan znanjem političke ekonomije i prirodnih znanosti bolje nego mnogi intelektualci njegova vremena, Kozarac je stekao sve preduvjete da postane meritoran društveni i privredni analitičar stanja u Slavoniji i Hrvatskoj. A kada se kao pronicivi promatrač izbliza upoznao sa stvarnim prilikama, sagledao je o svemu što jeste i kako bi trebalo biti. Govorio je o fundamentalnim pitanjima i stvarnim mogućnostima razvoja društva. Nakon početničkih dramskih pokušaja i poezije, Kozarac u osamdesetim godinama pronalazi prozni izraz kao pravu potvrdu svoga talenta, a njegov rad obilježava sve naglašenija orijentacija prema socijalnoj itematici, koju kritički oblikuje u novelama Biser Kata, Proletarci, Krčelići neće ljepote, Tena, te u romanima Mrtvi kapitali i Među svjetlom i tminom. Kao slikar socijalnih prilika u Slavoniji, Kozarac je lucidan i oštar, a nadalje je u prikazivanju nezdravih pojava otišao u svom nemilo cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom, dok je umjetnički najplastičnije oslikao socijalnu problematiku u Teni. Ona sadrži sve što predstavlja piščev književni interes, pa se tu govori o rasulu slavonskih patrijarhalnih zadruga, o čovjeku koji je iz njih izašao u nove, promijenjene prilike, o nemarišnom Slavoncu koji napušta ili zapušta svoje oisnovno blago —zemlju, o problemu nataliteta, o sječi šuma i bogaćenju tuđinaca na ponosu našeg kapitala — slavonskoj hrastovim. A sva je ta problematika čvrsto organizirana oko osnovnog pitanja — dezintegracije patrijarhalnog morala slavonskog sela. Kozarčevu ideju o simbiozi između čovjeka i zemlje najidealnije tumači njegov junak Vlatko Lešić u Mrtvim kapitalima. On sagledava kapitalne mogućnosti preobražaja Slavonije i osobnim primjerom propagira autorove vizije. Jasno vidi posljedice neravnoteže između načina života i ekonomskih zakona, proizvodne osnovice društva. On će oživotvoriti ambiciznu autorovu tezu o mogućnostima naprednog gospodarenja i njegovo je djelovanje himna ljudskom pregalaštvu i čestitom angažmanu. Slavonska šuma je jedinstveno djelo u Kozarčevu opusu, čudesna tvorevina prožeta osobnim doživljajima. Nikada više nije itako neposredno, direktno i otvoreno govorio o svojim dojmovima. U šumi je on našao mir, zadovoljstvo i tišinu, predah od nesređene stvarnosti Khuenove Hrvatske. Kao u nekom magičnom kaleidoskopu smjenjuju se opisi, slike, pripovijedanje, piščevi komentari, zgode, razgovori; sve je pripovjedačke tehnike Kozarac zgusnuo u toj prozi. Duh praktičara u njoj nadvladava zadivljeni promatrač, a nadahnutog pejzažistu stručnjak za lov na divlje patke i srne, šumske procjene i sadnju žira. Slavonska šuma 649 |