DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 94 <-- 94 --> PDF |
hoda iskorištavanja šuma (tj. jedinstvenog procesa šumarstva) a to znači i uzgoja i zaštite šuma (šumske takse). Takvo pogrešno poimanje traži da se ukine zabrana prelijevanja rente u osobne dohotke šumarstva. Odatle proizlazi da Z. Potočić cijelu deduktivno iskalkuliranu šumsku taksu identificira sa šumskom rentom, iako šumska taksa ne predstavlja ništa drugo već tržišnu cijenu drva »loco ´na panju´«. Nadalje, Z. Potočić smatra da je nepotrebno »zamršeno« računanje rente u šumarstvu, kada i onako čitava šumska taksa (kao »cio višak vrijednosti«) ide u korist šumovlasnika koji uzgaja i zaštićuje šumu; tu on zaboravlja na opravdanu tendenciju ispravnog financijskog stimuliranja uzgoja i zaštite šuma (oporezivanjem samo rente, ograničavanjem prelijevanja rente u osobne dohotke društvenog sektora šumarstva i si.) te na korisnost »izjednačavanja uvjeta privređivanja«. Pored toga Z. Potočić smatra da »šumska taksa mora postojati i onda kada poslove gospodarenja i eksploatacije obavlja ista privredna organizacija«. Međutim, to je nužno u tom slučaju samo pri tzv. funkcionalnoj organizaciji; pri tzv. teritorijalnoj organizaciji pak isti radnički kolektiv sporazumno raspoređuje objektivni ekstradohodak (ekstraprofit), vodeći računa i o racionalizacijama postignutima u iskorištavanju šuma koje uvjetuju i povisivanja iznosa diferencijalnih renta. Uostalom, Bartha nije prvi dao u Europi formulu za izračunavanje šumske takse a pogrešno primjenjuje profitnu stopu na tržišnu cijenu proizvoda iskorišćivanja šuma, umjesto na kapitale uložene u tu djelatnost (s obzirom na današnje uvjete kada se proizvodnja i realizacija u toj djelatnosti obavlja »u vlastitoj režiji« čitave godine uz vlastita osnovna sredstva (zgrade, animalne zaprege i oprema mehanizacije/). Napokon, Z. Potočić je protiv toga da šume prijeđu u vlasništvo radničkog kolektiva u poduzeću jer su šume bogatstvo prošlih pa i budućih generacija. No, zar se to ne bi moglo reći, u kratkoročnoj analogiji, i za industrijske tvornice u društvenom sektoru? R. S a b a d i, čini se, prihvaća postavke Z. Potočića o šumskoj taksi kao šumskoj renti, a s druge strane svoje kalkulacije temelji na protivnim postavkama šumarskoekonomične »škole čiste zemljišne rente«. On preporučuje da organizacija šumarstva Hrvatske bude analogna onoj iz stare Jugoslavije, odnosno iz Francuske (s mnogo privatnih šuma). Po mojem mišljenju, time on zanemaruje suvremena iskustva onih zemalja Evrope koje se odlukuju najracionalnijim šumskim gospodarenjem (npr. Njemačke, Skandinavske zemlje, ČSSR i dr.). Poanta u njegovim prijedlozima bila je — odjeljivanje iskorišćivanja šuma od šumarija koje bi se bavile samo uzgojem i zaštitom šuma. R. Sabadi smatra da se u tržišnoj privredi može društveno vlasništvo nad šumom trajno održati jedino putem institucije Nacionalnog fonda šuma. On, dakle, ne vjeruje u svrsishodnost oblika šumskogospodarske organizacije kao poduzeća sa stanovitim zakonskim ograničenjima. A povijest nas uči da je u nas iza Oslobođenja, i pri različitim varijantama specifičnih oblika šumskogospodarske organizacije, ne samo sačuvana površina šuma i njihove drvne zalihe nego i povećana! Prema tome, zabrinutost R. Sabadija, u odnosu na eventualnu denacionalizaciju šuma, nije opravdana. To svjedoče i loša povijesna iskustva denacionalizacije šuma u svijetu kao i postojanje specifičnih šumskogospodarskih organizacija u zemljama Evrope koje se odlikuju najracionalnijim šumskim gospodarenjem |