DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 93     <-- 93 -->        PDF

AKTUALNO


TRI SKICE EKONOMSKIH PLATFORMI ZA ORGANIZACIJU
ŠUMARSTVA — OD TROJICE PROFESORA U HRVATSKOJ*


Republički komitet za poljoprivredu i šumarstvo, Poslovna zajednica
»Exportdrvo« i SIZ šumarstva SR Hrvatske te naša šumarska javnost upravo
pretresaju glavne postavke novog Zakona o šumama SR Hrvatske.


U Šumarskom listu, 9—10,1989, str. 476—492, pod »Aktualno« objavljeno
je niz kraćih napisa a i ja sam objavio prvi i peti rad u svojoj knjizi »Ekonomska
istraživanja u šumarstvu«, Informator, 1989. — koji tangiraju odnosnu
problematiku.


Ti objavljeni radovi, kao i oni ranije objavljeni od strane profesora doktora
Z. Potočića, R. Sabadija i mene — međusobno u mnogim pojedinostima
proturiječe. Budući da se ne može pretendirati da šumarski stručnjaci
uvodno navedenih ključnih ustanova, pa i oni u šumarskoj praksi, pročitaju
i »probave« baš sve objavljene napise i radove — lako se može dogoditi da
neki pojedinačni napis zavede one koji vode sadašnju raspravu o organizaciji
šumarstva u našoj Republici.


Da se to izbjegne, u ovom kratkom napisu želim upozoriti na bitne razlike
u poimanju navedene trojice profesora koji se bave ekonomikom i organizacijom
šumarstva. To stoga da se ne ostvari ona njemačka uzrečica: »Drei
Professoren — Vaterland verloren«. . .


Z. Potoči ć tretira djelatnost uzgoja i zaštite šuma kao »proizvodnju«
koja ne stvara nikakvu vrijednost (»jer se ona teško utvrđuje«). Stoga smatra
da tržišne cijene proizvoda iskorišćivanja šuma predstavljaju ekvivalent samo
te djelatnosti koji uključuje i rentu koja jedino pripada šumovlasniku. Napominjem
da to proturiječi šumarskoekonomičnoj »školi šumske rente« koja
je u feudalizmu izračunavala rentu šumarstva kao razliku šumske takse (prihoda)
i troškova uzgoja i zaštite šuma (u načelu bez kamata, jer se računalo
za površinske jedinice s trajnim šumskim gospodarenjem). To proturiječi i
mladokapitalističkoj šumarskoekonomičkoj »školi čiste zemljišne rente« koja
je rentu izračunavala kao razliku šumske takse (prihoda) i troškova uzgoja
i zaštite šuma (sa složenim kamatama, jer se računalo za pojedinu jednodobnu
šumsku sastojinu s prekidnim šumskim gospodarenjem). Pored toga
nikako ne stoji tvrdnja Z. Potočića da se tu radi o »identičnim odnosima«
kao u poljoprivredi. Naime, u poljoprivredi se renta računa analogno kao
u navedenim školama šumarske ekonomike, tj. odbijaju se također i troškovi
(pa i profit) biljne proizvodnje a to znači i uzgoja i zaštite bilja — dok Z.
Potočić troškove (pa i profil) uzgoja i zaštite šuma uopće ne odbija od pri*
Po jedan primjerak poslan je Republičkom komitetu za poljoprivredu i šumarstvo. Poslovnoj
zajednici »Eiiportdrvo« i SIZ-u šumarstva Hrvatske.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 94     <-- 94 -->        PDF

hoda iskorištavanja šuma (tj. jedinstvenog procesa šumarstva) a to znači i
uzgoja i zaštite šuma (šumske takse). Takvo pogrešno poimanje traži da se
ukine zabrana prelijevanja rente u osobne dohotke šumarstva. Odatle proizlazi
da Z. Potočić cijelu deduktivno iskalkuliranu šumsku taksu identificira
sa šumskom rentom, iako šumska taksa ne predstavlja ništa drugo već tržišnu
cijenu drva »loco ´na panju´«. Nadalje, Z. Potočić smatra da je nepotrebno
»zamršeno« računanje rente u šumarstvu, kada i onako čitava šumska taksa
(kao »cio višak vrijednosti«) ide u korist šumovlasnika koji uzgaja i zaštićuje
šumu; tu on zaboravlja na opravdanu tendenciju ispravnog financijskog stimuliranja
uzgoja i zaštite šuma (oporezivanjem samo rente, ograničavanjem
prelijevanja rente u osobne dohotke društvenog sektora šumarstva i si.) te
na korisnost »izjednačavanja uvjeta privređivanja«. Pored toga Z. Potočić
smatra da »šumska taksa mora postojati i onda kada poslove gospodarenja
i eksploatacije obavlja ista privredna organizacija«. Međutim, to je nužno u
tom slučaju samo pri tzv. funkcionalnoj organizaciji; pri tzv. teritorijalnoj
organizaciji pak isti radnički kolektiv sporazumno raspoređuje objektivni
ekstradohodak (ekstraprofit), vodeći računa i o racionalizacijama postignutima
u iskorištavanju šuma koje uvjetuju i povisivanja iznosa diferencijalnih
renta. Uostalom, Bartha nije prvi dao u Europi formulu za izračunavanje
šumske takse a pogrešno primjenjuje profitnu stopu na tržišnu cijenu proizvoda
iskorišćivanja šuma, umjesto na kapitale uložene u tu djelatnost (s
obzirom na današnje uvjete kada se proizvodnja i realizacija u toj djelatnosti
obavlja »u vlastitoj režiji« čitave godine uz vlastita osnovna sredstva (zgrade,
animalne zaprege i oprema mehanizacije/). Napokon, Z. Potočić je protiv
toga da šume prijeđu u vlasništvo radničkog kolektiva u poduzeću jer su
šume bogatstvo prošlih pa i budućih generacija. No, zar se to ne bi moglo
reći, u kratkoročnoj analogiji, i za industrijske tvornice u društvenom sektoru?


R. S a b a d i, čini se, prihvaća postavke Z. Potočića o šumskoj taksi
kao šumskoj renti, a s druge strane svoje kalkulacije temelji na protivnim
postavkama šumarskoekonomične »škole čiste zemljišne rente«. On preporučuje
da organizacija šumarstva Hrvatske bude analogna onoj iz stare Jugoslavije,
odnosno iz Francuske (s mnogo privatnih šuma). Po mojem mišljenju,
time on zanemaruje suvremena iskustva onih zemalja Evrope koje
se odlukuju najracionalnijim šumskim gospodarenjem (npr. Njemačke, Skandinavske
zemlje, ČSSR i dr.). Poanta u njegovim prijedlozima bila je —
odjeljivanje iskorišćivanja šuma od šumarija koje bi se bavile samo uzgojem
i zaštitom šuma. R. Sabadi smatra da se u tržišnoj privredi može društveno
vlasništvo nad šumom trajno održati jedino putem institucije Nacionalnog
fonda šuma. On, dakle, ne vjeruje u svrsishodnost oblika šumskogospodarske
organizacije kao poduzeća sa stanovitim zakonskim ograničenjima.
A povijest nas uči da je u nas iza Oslobođenja, i pri različitim varijantama
specifičnih oblika šumskogospodarske organizacije, ne samo sačuvana
površina šuma i njihove drvne zalihe nego i povećana! Prema tome,
zabrinutost R. Sabadija, u odnosu na eventualnu denacionalizaciju šuma,
nije opravdana. To svjedoče i loša povijesna iskustva denacionalizacije šuma
u svijetu kao i postojanje specifičnih šumskogospodarskih organizacija u
zemljama Evrope koje se odlikuju najracionalnijim šumskim gospodarenjem


ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 95     <-- 95 -->        PDF

a koje posluju u uvjetima tržišne privrede. Nadalje, R. Sabadi smatra da
se za djelatnost uzgoja i zaštite šuma ne može voditi dugoročno bilanciranje
uspjeha i imovine, pa, prema tome, ni »profitno poslovanje«. No, već u
feudalizmu provodilo se bilanciranje uspjeha prema »školi šumske rente«
za cjeline trajnog šumskog gospodarenja. A mladokapitalisti su to čak prakticirali
za pojedine jednodobne šumske sastojine prekidnog šumskog gospodarenja.
A za bilanciranje uspjeha i imovine, također dugoročno, u šumskogospodarskim
organizacijama — poznate su metode Eberbacha, Godbersen-
Spiegel-Abetza, Trebeljahr-Reinholda, Ostwald-Kreigera te moje: tzv. približna
(vidi moju knjigu iz 1952. godine) te nova (vidi moju knjigu iz 1984. godine
te moju odnosnu obradu u II. izdanju Šumarske enciklopedije. Nažalost,
poznato je da opći ekonomisti nemaju dovoljno uvida u tu literaturu i problematiku;
tako je jedan ugledni opći ekonomist u Njemačkoj imao nakaradno
poimanje o bilanciranju u uzgoju i zaštiti šuma, misleći da je pritom
glavno osigurati — proizvodnju što debljih stabala.) S obzirom da u nas
postoje šumskogospodarska područja s trajnim šumskim gospodarenjem,
problematika se može savladati, ako se hoće, sa za šumarstvo dovoljnom
točnošću. Krećući postupno tom cilju, zasad se ispomažemo dugoročnim
bilanciranjem drvne zalihe i posječenog te priraslog drva u m:l (šumskouređajne
dugoročne evidencije osnovnih drvnih zaliha) a možemo primijeniti
i navedene tzv. približno bilanciranje u novcu, dok se kratkoročno bilanciranje
u novcu sprovodi uz narativni komentar promjena u osovnim drvnim
zalihama. Nadalje, R. Sabadi podcjenjuje korisnost odvajanja renta u šumarstvu.
Sto se tiče općih koristi od šuma, upozoravam da se one uostalom
vrlo teško i netočno procjenjuju a zasad se ne uključuju u novčano bilanciranje
uzgoja i zaštite šuma — kao ni u poljoprivredi (opće koristi od zelenih
poljoprivrednih površina, maslinika, voćnjaka i si. te opće štete zbog korištenja
umjetnih gnojiva, herbicida i si.), kemijskoj industriji (opće koristi od
lijekova i si. a opće štete od tvorničkih polucija, otpada i si.), pomorstvu te


drugim djelatnostima.


U svojim istraživanjima, publikacijama i predavanjima ja tretiram suvremeni
uzgoj i zaštitu šuma u Evropi kao biološku reprodukciju drva, odnosno
šumskobiološku reprodukciju — sa svima konsekvencijama. Prema
tome predložio sam i korekturu očito pogrešne stilizacije o šumi kao prirodnom
dobru u našim ustavima — s time da se privredna šuma prizna
obnovljivim dobrom (vidi treći rad u uvodno navedenoj knjizi iz 1989. godine).
Smatram da ne treba s time u vezi primijeniti onu latinsku uzrečicu:
»Vivat lex — pereat mundus!« Inače smatram da se pritom radi o robnoj
proizvodnji drva po tržišnoj cijeni »loco ´na panju´«. Iz navedenih opisa profila
Z. Potočića i R. Sabadija vidi se u čemu se ne slažem s njima. Sa stanovišta
financijskog stimuliranja, objavio sam niz radova o izračunavanju
rente u šumarstvu; smatram da se ona znatno razlikuje od poduzeća da poduzeća,
da se može lako izračunati i da je šteta što se moja metoda nije dosad
prihvatila službeno i primijenila u našem šumarstvu (službeno propisana metoda
smatram da je ne samo »zamršena« nego i neispravna!). Objavio sam i
niz radova o utvrđivanju i raspodjeli minulog rada te o raspodjeli zajedničkog
prihoda. U uvodno navedenoj knjizi (iz 1989. godine) kritički sam se
osvrnuo i na zablude»škole šumske rente« i »škole čiste zemljišne rente«.
Posebno tvrdim da se nikad i nigdje nije golo šumsko zemljište davalo u


645




ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 96     <-- 96 -->        PDF

zakup za dugotrajno i specifično uzgajanje i zaštitu šuma u svrhu proizvodnje
drva! Dakle, čista zemljišna renta nije postojala kao realitet, pa »prihodna
vrijednost apsolutnog šumskog zemljišta« nema realnog temelja. Prodaja
takva zemljišta u društvenom sektoru je i zakonski zabranjena. Ona nema
realnog temelja ni u uvjetima kada privatnik traži za takvo zemljište čisto
monopolnu cijenu ili pri davanju u zakup apsolutnu zemljišnu rentu, jer
nema tražnje za njegovu kupnju ili zakup u svrhu jedino moguće dugoročne
biološke proizvodnje drva. To ima znatne kosekvencije na utvrđivanje rentabilnosti
u šumskom gospodarenju. Znatne konsekvencije može imati i činjenica
što se do vlasništva nad šumom povijesno dolazilo uglavnom nenovčanim
putem (eksproprijacijama, ratovima, nasljeđem i dr.). U vezi sa svime
navedenim, a jedini od navedenih profesora kao šumar-ekonomist znanstveno
sam se bavio organizacijom šumarstva (bio predstojnik novoosnovanih
katedara za tu oblast u Skopju i Zagrebu), zalažem se za to da se šumarije
bave i sa šumskobiološkom reprodukcijom i sa iskorišćivanjem šuma — uz
poslovanje putem dviju obračunskih jedinica. S time u vezi plediram da se
razmotre osobito prvih pet radova iz moje druge disertacije (Radovi 63,
Šumarski institut Jastrebarsko, Zagreb 1984), pa i radovi koje sam objavio
u Šumarstvu i preradi drveta (10—12/1988 i 1—3/1989). Smatram da organizaciju
šumarstva treba istražiti tim stručnjaka iz udruženog rada i specijalista
i znanstvenih radnika iz znanstvene organizacije šumarstva, ekonomike
šumarstva te pravnika i ekonomista zaposlenih u šumskogospodarskim radnim
organizacijama.


Z. Potočić , ukratko, pisao je ekonomiku šumarstva za uvjete predfeudalističke
(kada se u šumarstvu vodilo samo konzervatorsko upravljanje
šumama, bez znatnijih šumskouzgojnih radova). R. S a b a d i, ukratko, piše
ekonomiku šumarstva za uvjete kapitalizma (sa značajnim privatnim sektorom
šuma). Ja, ukratko, pisao sam ekonomiku šumarstva na putu razvijanja
socijalističkih odnosa, pretežno s društvenim sektorom šuma i šumskogospodarskim
područjima trajnog šumskog gospodarenja, vodeći računa o financijskoj
stimulativnosti i tendenciji usavršavanja i šire primjene bilanciranja
uspjeha i imovine i u šumskobiološkoj reprodukciji; smatram da treba u
većoj mjeri uvažiti specifičnosti šumarstva i u ekonomici šumarstva i u znanstvenoj
organizaciji šumarstva (rada, poduzeća, rukovođenja, samoupravljanja,
poslovanja).
Sv a trojic a profesora negiramo naziv i bit tzv. »amortizacije šuma«.
Ja to činim jer šuma raste a ne troši se u procesu šumskobiološke reprodukcije:
tu se radi o troškovima održavanja šuma; oni su dugoročnog djelovanja,
a jedino se za trajno gospodarenje šumama mogu smatrati da su
kratkoročnog djelovanja (ako se kreću oko prosječnogodišnjih iznosa). Sva
trojica profesora priznajemo veliku važnost općih koristi od šuma i pozdravljamo
kofinanciranje šumarstva od strane njegovih korisnika u svrhu jačanja
njegove proširene šumskobiološke reprodukcije, smatrajući da je to
velika zasluga Zakona o šumama Hrvatske iz godine 1983. No, ja, a pretpostavljam
i Z. Potočić, shvaćam šumarstvo značajnom proizvodnom i gospodarskom
djelatnošću sa znatnim infrastrukturalnim efektima, a R. Sabadi —
značajnom infrastrukturalnom djelatnošću sa neznatnim gospodarskim efektima.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1989 str. 97     <-- 97 -->        PDF

Molim navedene kolege-profesora da mi oproste, ako sam pri prikazima
odnosnih profila bio prekratak ili premalo precizan ili odveć kritičan.


Taj kratak prikaz ima svrhu da samo u glavnim crtama naznači stručno-
znanstvene profile navedenih profesora, da bi se čitaoci mogli lakše orijentirati
u njihovu različitom poimanju, te prema njihovim ekonomskim platformama
svjesno odabrati onu koja je predvidivo ispravnija kada se pretoči
u konkretan prijedlog suvremene organizacije šumarstva SR Hrvatske. Što
se tiče objavljivanja raznih shvaćanja i prijedloga, neka važi ona kineska
uzrečica: »Neka cvate cvijeće svih boja!«. Ali u znanosti, pa i praksi, postoji
ipak samo jedna ISTINA; i nju treba prihvatiti!


Prof. dr. dr. Branko Kraljić