DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 98 <-- 98 --> PDF |
REPLIKA NA ČLANAK dipl. ing. D. Bedžule: »VRIJEME ZA EKSPERIMENTE JE ISTEKLO« 1. Drago nam je da se pojavio cijenjeni kolega dipl. ing. Bedžul a koji je svoje misli o budućnosti našeg šumarstva u tržišnoj privredi iznio na akademski način i pošteno, kao osobni pogled. To nam je drago tim više, jer osim jednog autora (F. Kuric ) koji je to učinio svađalački, svi naši kritičari, često ne razumijevajući niti neke elementarne pojmove problematke o kojoj daju reklakazala »meritorne« sudove. Da i ne govorimo o prijetnjama da se zlorabe sredstva koja daju za znanstveni rad i tome slično. Na žalost već u prvom pasošu, dipl. ing. D. Bedžula , UVODA iznosi »tezu« koja ne stoji u radu »Što se može dogoditi«. Da li zato što problematiku iznešenu u ovom radu nije shvatio ili nije želio shvatiti? Zato ćemo je još jednom ukratko iznijeti, a sastoji se u slijedećem. Prvo: Kako uključiti šumarstvo u tržišne uvjete gdje je moguće poslovati samo uz uvjet da poslovni subjekti imaju imovinu kojom izmiruju obaveze, i koja je predmetom slobodnog prometa? U tom smislu pretpostavljaju se dvije mogućnosti: — Šumska gospodarstva upisuju šume i šumska zemljišta kojima danas gospodare kao vlastitu imovinu a) bez ograničenja prometa imovine b) s ograničenjem prometa imovine. Drugo: Kakvu će poslovnu politiku voditi? Da li: a) po načelima tržišnog gospodarenja ili b) uz ograničenja koja će propisivati zakon. Pretpostavljene mogućnosti razmotrene su kako prema načelima slobodnog djelovanja tržišta tako i opasnostima koje se u njima kriju. Treće: Kakva bi trebala biti organizacija šumarstva kao specifične grane privrede, da bi se optimalno poslovalo u uvjetima tržišnog gospodarenja? Ekonomski gledano specifičnost grane šumarstva očituje se u razdvajanju prirodnog bogatstva na a) dugoročnu kategoriju kojom se ostvaruje društvena uloga šume kao grane »od posebnog društvenog značaja«, i čiji rezultati se ne mogu bilancirati mjerilima kojima bilanciramo privredne djelatnosti, pa ne podliježe profitnom poslovanju tržišne privrede, b) kratkoročnu kategoriju koja obuhvaća fizički obujam radova gospodarenja šumama (prema čl. 9 ZOŠ-a) u određenom vremenu (godini), i koji se mogu bilancirati, pa podliježu zakonima tržišnog privrednog poslovanja. S tog aspekta (o kojem je pisano u našim ranijim radovima), a u želji iznalaženja optimalnog poslovanja u uvjetima tržišnog gospodarenja predložena je: |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 99 <-- 99 --> PDF |
a) Republička uprava i direkcije sa zadatkom da osigura dugoročnu funkciju šuma. Šume ostaju u društvenom vlasništvu i daju se njoj na korištenje i upravljanje. Ona bi trebala biti organizator cjelokupnog procesa gospodarenja šumama (prema čl. 9 ZOŠ-a) što podrazummijeva projektiranje, organiziranje i kontroliranje svih radova gospodarenja šumama, izvršenje doznake, planiranje prihoda i troškova, te raspolaganje realiziranim prihodima. b) Specijalizirana šumarska poduzeča kao nosioci kratkoročne kategorije, koji se pojavljuju na tržištu u ulozi ponuđača usluga za izvršenje planiranog fizičkog obujma svih radova. Ona u svoju imovinu upisuju sredstva za proizvodnju, zgrade i ostalu imovinu koja postaje predmetom slobodnog prometa, pa s njom odgovaraju u đužničko-povjerilačkim odnosima koji se stvaraju na tržištu. Smatrali smo logičnim, pa o tome nismo ni pisali, da se u oba organizacijska oblika regrutiraju kadrovi iz današnjih šumarskih radova. Pa, zar smo mogli mi, a i ostali naši kritičari misliti drugačije, kad već govorimo o organizaciji šumarstva? A to znači, kolega Bedžula, da če sve radove obavljati šumski radnici pod nadzorom šumarskih stručnjaka specijaliziranog poduzeća, a prema projektima šumarskih stručnjaka iz Republičke uprave i da će izvršeni radovi biti još kontrolirani od šumarskih stručnjaka iz Republičke uprave. Dodajmo i to, da se rad i organizacija Republičke uprave nalaze pod kontrolom javnosti i Sabora. Pa zar tu stvarno ima mjesta za sumnju da će radovi biti kvalitetno lošiji od dosadašnjih? U uvodnom dijelu ing. D. Bedžula se hvata za brojke 300—500 zaposlenih u upravi, koju smo u našem članku naveli potpuno proizvoljno hipotetički. Činilo se sasvim logično da će se to tako i shvatiti s obzirom da smo prethodno (toč. 4) istakli »Republička uprava šuma i direkcije, te jedinice u direkcijama moraju biti organizirane na temelju načela znanstvene organizacije rada i takva organizacija mora jamčiti maksimlnu djelotvornost.« Kad smo sve još jednom ponovili dajemo sebi pravo na konstataciju, kako interpretacija ing. D. Bedžule naših »teza« i »recepta« iznešenih u sadašnjem i dosadašnjim radovima odaje ili nedobronamjernost ili nerazumijevanje biti iznešenih problema i rješenja. Autor u UVODU nadalje najavljuje da će razmotriti neke naše teze, pa o tom redom. 2. U prvom dijelu »ZAOSTAJANJE ŠUMARSTVA I ZEMLJE ZBOG OGRANIČENOG RASPOLAGANJA ŠUMOM I ŠUMSKIM ZEMLJIŠTEM OD STRANE RADNOG KOLEKTIVA KAO PRIVREDNOG SUBJEKTA« autor je malo brzopleto stvorio ovaj naslov, jer on je tvrdnja, koja dakako ne stoji ni u jednom dijelu teksta našeg rada. O razlozima za zaostajanje zemlje kao cjeline, pa i šumarstva kao dijela tog gospodarstva postoje napisane knjige iz pera eminentnih ekonomista, no nigdje nismo našli da bi razlogom za to bila citirana tvrdnja, i zato je i nismo ni u jednom našem tekstu napisali. 489 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 100 <-- 100 --> PDF |
Možemo jedino konstatirati da je naslov složen iz dijelova pojedinih rečenica, koje je autor izdvojio po vlastitom, slobodnom izboru i sročio u jednu rečenicu , jednu tvrdnju. No, nečemo bili sitničavi i nećemo to zamjeriti autoru, iako je to grub previd i dakako netočna tvrdnja. 3. Nepravednije je prema nama, ako se govoreći o prometu šumom govori da je ona imala marginalan karakter u centralno-planskom sistemu i sistemu dogovorne ekonomije s ciljem da se to koristi kao »dokaz« da se »obore« naši stavovi izvedeni sa sistemom tržišne ekonomije i poduzetništva. Moramo zato autora još jednom podsjetiti na slijedeće: »Da bi poduzeće moglo postati pravnim tržišnim subjektom mora imati svoju imovinu i s njom odgovarati u poslovnim transakcijama koje se obavljaju na tržištu. Bit tržišnog poslovanja je upravo u tome da sredstva teku k najprofitabilnijim aktivnostima, što naravno uključuje i promjenu vlasnika imovine privrednih subjekata.« U tržišnom gospodarstvu šuma je predstavljala i predstavlja interesantnu metu ulaganja kapitala. Pokazalo se naime, da cijene šuma i šumskog zemljišta ne podliježu oštrijim kolebanjima poput drugih investicija (čak i nekretnina). Šuma u slobodnoj privredi predstavlja zato pogodnu vrstu imovine za spekulacije. Odatle je i logičan zaključak, da u tržišnoj nesputanoj privredi šume i šumska zemljišta, upišu li se kao vlastita imovina šumskih gospodarstava, itekako pokazuju tendenciju mijenjanja vlasnika, poštivaju li se osnovna načela tržišnog gospodarenja. Vjerujemo da tu mogućnost, a o njoj isključivo govorimo sada i govorismo u inkriminiranom našem radu i svim radovima prije, moramo uzeti u obzir i dosljedno tome uzesmo je. Očekujemo, dakle, da se sistem tržišne ekonomije i poduzetništva mora ostvariti i prevladati kadtad bez obzira na dogmatski balast s kojim ćemo još beskrajno dugo biti opterećeni. Uzroke »LOŠIJEG POLOŽAJA ŠUMARSTVA U PRIMARNOJ RASPODJELI« koji ing. D. Bedžula iznosi, za ovaj rad su povijesnog značenja jer mi govorimo o šumarstvu kakvo bi trebalo biti, a ne kakvo je bilo. Autor je »previdio« da smo govorili i govorimo o tržišnom gospodarstvu. Tu on na žalost pokazuje da mu neki bitni pojmovi nisu jasni: Primarna raspodjela u tržišnom gospodarstvu definirana je cijenama činitelja proizvodnje, a oni se u tržišnom gospodarstvu formiraju na temelju ponude i tražnje. O tome da li će se drvna industrija vertikalno ili horizontalno povezivati, zavisi o sekundarnoj raspodjeli (poreska i zaštitna politika). U tržišnoj privredi postoje male mogućnosti da se to dogodi isključivo na štetu jedne grane. To se obično događa na štetu plaćatelja poreza. Bili smo uvijek pobornici politike slobodnog tržišta (ne hvatajte nas za riječ, ne mislimo »laissez faire«) i model koji izložismo odnosi se na takvo tržište, ništa drugo. 4. Autor nam spočitava da nismo predvidjeli neke od proizvoda koje šumarstvo realizira. Nipošto, ako ih možda i ne spomenusmo izričito. U koristi od šume uvrstili smo proizvodnu, ekološku i okolišnu funkciju što naravno podrazumijeva i navedene proizvode. (Vrednovanje općekorisnih funkcija šuma — referat u Drveniku) Za problematiku iznešenu u ovom našem radu, specifikaciju svih koristi od šuma nismo smatrali nužnom. Taj manjak specifikacije nadamo se da autor neće iskoristiti da dovede u pitanje ono o čemu govorimo u našim radovima. 490 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 101 <-- 101 --> PDF |
U drugom dijelu »ORGANIZACIJA ŠUMARSTVA PREMA PRIJEDLOGU prof, dr. Rudolfa Sabadi«. U prvom pasošu autor konstatira da je teza o izdvajanju šumsko-kulturnih radova na slobodnom tržištu jednostavno apsurdna. Zašto, molim Vas lijepo? Zar zaboravljamo da projekte za navedene radove izrađuju šumarski stručnjaci (VII i VIII stupnja) i njima propisuju uvjete licitantu, te njihovo izvršavanje kontroliraju (kolaudiraju). Zar sumnjamo da ti stručnjaci neče poštovati osnovna načela šumarenja, ili ista možda ne poznaju? Pa mi smo bili sigurni da naše edukativne institucije obučavaju profil kadrova koji poznaje načela šumarenja i poštuje šumarsku etiku. Zato se i piitamo što ima lošeg u predloženoj tezi, pogotovo ako će licitant obaviti posao jeftinije. Ne ostaje li u tom slučaju više sredstava za reprodukciju. A ako se u izvođenju šumsko-kulturnih radova nakon isteka niza godina može staviti »soli na rep«, pitamo se komu sada stavljamo »soli na rep« zbog »vrlo čestih promašaja i neuspjeha«? U slijedećem podnaslovu »Problemi čuvarske službe« autor imputira predpostavku o licitaciji poslova brige o šumama te poslova čuvanja šuma, koja navodno proizlazi iz zadaće Republičke uprave. Moramo ga poučiti da poslovi brige o šumama i čuvarska služba spadaju u upravljanje šumama, i da se ne mogu bilancirati mjerilima privrednog poslovanja, pa se ne mogu ni licitirati. Što se tiče izvršilaca doznake za sada bi samo uputili na čl. 37 ZOŠ-a. 6. Autor nam spočitava da ne poznajemo probleme, pa ne smijemo ni pisati o ekonomskim i organizacijskim aspektima. Nakon što nam je podijelio lekciju o našem neznanju »nudi koncept ponovnog potvrđivanja bivših šumskih gospodarstava koja su osnovana u SR Hrvatskoj 60-tih godina kao osnovni privredni subjekt (privredna poduzeća) koja naziva »osnovna područja«, te njihovo udruživanje u »udruženu organizaciju« (ORGANIZACIJA ŠUMARSTVA KOJA SE PREDLAŽE.)« Dozvolite nam da s našim skromnim (ne)znanjem podsjetimo da se veličina privrednog poduzeća mora temeljiti na ekonomskim pokazateljima. Na osnovu njih može se i mora precizno utvrditi veličina »osnovnog područja« ili možda šumsko gospodarskog područja, zavisno o uvjetima i ciljevima. Jer, kolega Bedžula, mi govorimo o tržišnoj privredi. 7. Ako hoćemo biti dosljedni i zaista želimo napredak struci i gospodarskoj oporavak zemlje, preostaje nam ipak da upravu šuma organiziramo kao upravu šuma na teritoriju republike ili kao javna poduzeća. Imamo jake razloge zašto smo za prvo´, no prostor nam ne dopušta da to opišemo, da ne bi bili misinterpretirani, što je izgleda hobby naših kritičara. 8. Ono što je autor iznio pobijajući naše stajalište dakako da nisu uopće ozbiljni argumenti. Ono pak što autor hoće, to je da šumarske organizacije postanu vlasnici šuma i šumskog zemljišta koje sada postoji i to je bit našeg spora. Tu se dakako nećemo nikad složiti. Ono što je šumom, ima i ostati šumom i nitko nema pravo time raspolagati. Šumarska poduzeća mogu postati šumovlasnici, samo ako uspješnim poslovanjem zarade toliko da mogu šume kupiti. Ako si pak kao poslovna poduzeća, u tržišnim uvjetima, mogu priuštiti takav luksuz da investiraju u sredstva koja donose toliko malenu stopu povratka uloženog kapitala, a da ih dioničari pri tom ne linčuju, naprijed. Ali postojeće državne šume (i briga nad stanjem privatnih) općenarodno su dobro i 491 |