DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 89 <-- 89 --> PDF |
je ujedno instrument koji prisiljava eksploatatora na ekonomično poslovanje i na´ racionalne postupke i kod preuzimanja sječine i kod plasiranja gotove robe; ona ujedno prisiljava i šumovlasnika da ocjenjuje kvalitetu i konsigniranih stabala i izrađene robe. Šumska taksa je i simbol dvaju ekonomskih zakona, zakona proizvodnje i zakona raspodjele a poznati način njezina izračunavanja dat je tzv. Barthinom formulom C S = E 1,0 p u kojoj »Š« znači šumsku taksu, »C« tržnu cijenu, »E« troškove eksploatacije a »p« profitnu stopu na uložena sredstva. Mnogim su stručnjacima, osobito onima starijih generacija, dosta poznate koristi od šumske takse, pa ne bi trebalo biti kolebanja u zvaničnom stavu. Šumska taksa mora postojati i onda kada poslove gospodarenja i eksploatacije obavlja ista privredna organizacija; ona bi omogućila čak i konkurenciju između eksploatatora ukoliko bi za konkurenciju bile pogodne i druge okolnosti. Daljnji je problem, vezan uz šumsku taksu, (da izbjegnem izraz renta), je njezino trošenje. Budući da to nisu sredstva bilo kojeg radnog kolektiva, odluka o njihovom trošenju treba pripasti cjelokupnom društvu (državi), jer su i šume bogatstvo cjelokupnog društva. Šume nisu bogatstvo´ čak ni cjelokupne sadašnje generacije, nego i svih budućih generacija. Šume su briga države kao najšire zajednice koja nasljeđuje šume od prošlih generacija, čuva ih i unapređuje kako bi ih poboljšane predala budućim generacijama; njihovo nastajanje, razvoj i dozrijevanje traje kroz generacije. Taj etički princip i ta moralna obaveza uglađeni su u šumarsku znanost kao temelji uzgajanja i uređivanja šuma na duge rokove; usađeni su i u šumarske stručnjake, a društvo treba da ih u tome pomaže. Zbog toga se i ta šumska taksa, ta općedruštvena sredstva treba da raspoređuju na cjelokupni šumski fond prema trenutnim potrebama ali i prioritetima pojedinih njegovih dijelova bez obzira gdje su ostvarena. Svako lokalno oduzimanje sredstava u druge svrhe ugrožava moralnu obavezu društva prema slijedećim generacijama. To bi trebalo biti »Credo« državne šumsko privredne politike. U postojećem Ustavu općenarodne šume pripadaju kategoriji općedruštvenog vlasništva. U našem društveno političkom sistemu je time data mogućnost da se za ingeneracije nad šumama međusobno bore različite društveno političke zajednice (država-republika, skupštine općina) i šumskoprivredne organizacije. Iskustvo nas uči, da su državne šume bile uvijek najbolje očuvane i uređene. U ekonomskoj povijesti naše zemlje bilo je slučajeva da su šume bile najbolje očuvane kad su bile pod vojnom upravom (Crna Gora, prema D. Vučkoviću). Da li će se državno vlasništvo kao oblik vlasništva ponovno uspostaviti, još nije poznato. Dakako da bi ta kategorija vlasništva bila najpogodnija, i da bi tada bilo lakše riješiti mnoge dosadašnje probleme. No ako šume ostanu općedruštveno vlasništvo, svako drugo rješenje bi bilo slabo osim da im nosilac bude republički organ. Privatne šume ostaju i dalje najslabija točka državne šumsko privredne politike; one će biti i u nedogledno vrijeme nerješiv problem, naravno, ukoliko ne budu otkupljene i prevedene u društveno vlasništvo. Za sada čini se nema za taj otkup sredstava. Ipak, trebalo bi misliti o tome i to u prvom redu za lo 479 |