DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 88 <-- 88 --> PDF |
ekonomije i dalje razrađivana (R i c a r d o, Marks, B a k a r i ć) i to u poljoprivredi, većinom na primjeru proizvodnje pšenice (renta plodnosti, monopolska renta). Ta se renta jasno ispoljava kod zakupa poljoprivrednog zemljišta. Veleposjednik daje svoje zemljište u zakup i od zakupca dobiva odštetu koja se kao renta time jasno ispoljava. U takvoj je poljoprivredi detaljno obrađena uloga i sudbina triju »klasičnih figura«: veleposjednik, kojemu pripada renta na osnovu institucije privatnog vlasništva, zatim zakupac zemljišta kojemu pripada profit na uloženi kapital, i konačno poljoprivredni radnik koji dobiva naknadu za uloženu radnu snagu. Višak vrijednosti se sastoji iz rente i profita, dijele ga veleposjednik i zakupac, dok radnik koji je ostvario višak vrijednosti dobiva samo plaćenu vrijednost svoje radne snage. Identični odnosi postoje i u šumskoj proizvodnji. Tu su, međutim, ti odnosi još jasniji, vidljiviji i mnogobrojniji nego u današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji u kojoj su sve tri »klasične figure« ujedinjene u jednoj figuri (farmeri, seljaci); itu je višak vrijed nosti jedinstven, pa bi trebala zamršena računica da se izračuna dio koji otpada na rentu (što je uostalom nepotrebno, jer toj »figuri« ionako pripada cio višak vrijednosti). U evropskom šumarstvu organiziran je najveći dio šuma u obliku velikog posjeda, bilo državnog bilo privatnog, pa su jasno vidljive sve tri »klasične figure«, pogotovo kod državnog šumskog posjeda. Tu se svagdje rigorozno vodi računa o toj odšteti, šumskoj taksi koja pripada šumovlasniku-državi, osim naravno u nas. U našim je stručnim krugovima izraz »renta« primljen nevoljko, poglavito zbog bojazni da će se ta renta, ili njezin dio odliti iz šumarstva u druge djelatnosti u okviru društveno-političkih zajednica (čl. 18. Ustava SFRJ i SRH). Većini je bilo jasno da je renta rezultat nekih povoljnih okolnosti privređivanja i da nije rezultat rada uzgajanja šuma, nego ostatak nakon eksploatacije šuma. Ustavi nisu uvažili specifičnost šumskog bogatstva nego su ga izjednačili s rudnim bogatstvima koja nisu obnovljiva kao šumsko. Sastavljači Ustava nisu imali u vidu da je ta renta glavni izvor, a najčešće i jedini za sve radove u vezi gospodarenja šumama. Organizatoru eksploatacije šuma nije potrebna ta renta; on može podići i kratkoročni kredit, obaviti rad, a iz prodane robe vratiti kredit (obrtaj sredstava u godini nešto veći od 1), i još postići profit. Troškovi gospodarenja šumama (obnova šuma, pošumljivanje, zaštita itd.) ne može se služiti takvim kreditima jer to nije robna proizvodnja prodajom koje bi se ta sredstva mogla vratiti. Ono što se »dobije« prodajom drva na panju je upravo ta renta, alias šumska taksa, iz koje se ti radovi financiraju; to su sredstva budžetskog karaktera, nepovratna sredstva kao što su sredstva za infrastrukturu (školstvo, kulturu i si.). Tim sredstvima može država dodati i druga svoja budžetska sredstva, kao što se to i radi u mnogim drugim državama, ukoliko država u vezi sa šumama želi postići neki cilj, a »šumovlasnička sredstva« nisu za to dostatna. Zbog toga što to sastavljači Ustava nisu uočili, i što nisu interpretirali šumsko bogatstvo u Ustavu na odgovarajući način, republički šumarski i drugi organi moraju tražiti različite načine i sredstva, često kompromisna i odgovorna s ostalim zainteresiranim stranama (općine, šumskoprivredne organizacije) i mijenjati, prepravljati zakon o šumama i druge propise. To dakako donosi nepotrebne probleme državnoj šumskoj privrednoj politici, a unosi i povremene nemire u šumskoprivredne organizacije. Šumsku taksu treba izvesti na svjetlo dana ne samo zbog toga što je ona jedan ekonomski zakon, nego i zbog toga da se jasno ograniče troškovi eksploatacije šuma i razgraniče sa sredstvima za gospodarenje šumama. Šumska taksa 478 |