DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 86 <-- 86 --> PDF |
AKTUALNO PRIVREDNA REFORMA U ŠUMSKOJ PROIZVODNJI* Naše društvo ulazi u reformu u kojoj centralno mjesto zauzima korjenita promjena privrednog sistema povratkom na tržišnu privredu uz slobodno djelovanje ekonomskih zakona. Čovječanstvo se još uvijek nalazi u svijetu robne proizvodnje i ona je neizbježna. Proteklih se 40-tak godina zaboravilo da je »historia magistra vitae«, i da je razliku između ekonomskih zakona i administrativnih, voluntarisitičkih zakona još prije više od 150 godina ekonomist Jea n Baptis t Sa y (1767—1832) ovako formulirao: »Ekonomski zakoni vladaju zakonodavcem i vladarom, i nikad se ne mogu nekažnjeno prekoračiti. Pozitivni zakonski propisi, tzv. administratiivni propisi odnose se prema ekonomskim zakonima kao paučina prema željeznoj traverzi.« Taj je ekonomist več tada upozoravao na granice djelovanja državne uprave koje prestaju ondje gdje počinju ekonomski zakoni. Do sada je, naravno, i u šumskoj proizvodnji primijenjeno administrativno reguliranje privrednih odnosa unutar i između privrednih subjekata. Na tom su području uz republičke organe jak utjecaj imale i općinske strukture često potpomognute stručnim kadrovima. Izvor tih općinskih utjecaja je i u općedruštvenom vlasništvu šuma; njih općine smatraju svojim bogatstvom često utječući na tržište šumskih sirovina (cijene i plaisman) u korist »svoje« drvoprerađivačke industrije. Republički organi, u nastojanju da spriječe usitnjavanje upravljanja šumama na pojedine općine, formirali su šumsko privredna područja razbivši jedan cjelovit društveni šumski fond na mozaik od većeg broja »šumoposjednika«. Drugim su, opet, propisima utjecali na raspodjelu viška vrijednosti u šumskoj proizvodnji bez obzira na tržišne zakone raspodjele. U tržišnoj, naime, ekonomiji, u kojoj se na tržištu formiraju cijene roba, kapitala i radne snage, vladaju i neki drugi ekonomski zakoni a ne samo zakon o »slobodnom « formiranju cijene roba. No o tim drugim ekonomskim zakonima se u sadašnjem vremenskom razdoblju ne vodi mnogo računa ni u masovnim medijskim sredstvima javnog informiranja a ni u javnim izlaganjima odgovornih privrednih rukovodilaca, možda i stoga što su ti drugi zakoni ionako nužna posljedica tržišne ekonomije. Budući da se tržišna ekonomija treba primijeniti i u šumskoj proizvodnji nalazim da upozorim na neke od tih zakona. Tu slobodu si dozvoljavam, jer sam istraživao ispoljavanje tih zakona u šumskoj proizvodnji i objavio to istraživanje u Zborniku radova Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, knjiga IV, 1958. g. (Zakon vrijednosti u šumarstvu). Neke dedukcije iz tog istraživanja objavio sam u Šumarskom listu: Političko ekonomska suština Barthin e formule, br. 11—12 1971.; Šuma-ekonomski fenomen, br. 1—2 1972; Stvaranje i raspodjela viška vrijednosti u šumskoj proizvodnji, br. 3—4 1972. Ta su istraživanja bila temelj mojih predavanja na Ekonomskim fakultetima u Zagrebu i Osijeku, a jednako tako i političko ekonomska osnovica mojeg udžbenika »Ekonomika šumske privrede« (Osijek 1977.). Tu u obzir dolaze Zakon vrijednosti, * Po jedan primjerak poslan je Republičkom Komitetu za poljoprivredu i šumarstvo, Poslovnoj zajednici »Exportdrvo« j SIZ-u šumarstva Hrvatske. 476 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 87 <-- 87 --> PDF |
zakon proizvodnje, zakon razmjene, zakon o profitu (prosječnoj profitnoj stopi), zakon o raspodjeli viška vrijednosti, te političko ekonomske kategorije kao što su cijena proizvodnje, ekstraprofit, renta (apsolutna, diferencijalna, monopolska) a i druga ekonomska mjerila (akumulativnost, ekonomičnost, produktivnost i si.) te više drugih pojmova (naturalna privreda, novčana privreda, novostvorena vrijednost, minuli rad i dr.). Kako ovaj prostor ne dozvoljava da se ti ekonomski zakoni i te ekonomske kategorije ovdje objašnjavaju (a one su poznate 150 godina i više u istraživanjim a W. Pett y 1623—1687, A. Smit h 1723—1790, D. Ricardo 1772—1823, J. B. Sav 1767—1832, K. Marks 1818—1883, da navedem samo osnivače i istraživače klasične škole političke ekonomije) upozorit ču ovdje samo na kategorije i ekonomske zakone važne za šumske proizvodnju. U prvom redu tu dolazi zakon proizvodnje šumskih sortimenata kaO´ robe, sortimenaita eksploatacije šuma, a to je ujedno i zakon vrijednosti drveta kao robe. Upravo na osnovu tog zakona treba razrješavati i uspostaviti čiste odnose između društva (države) i radničkih kolektiva koji u ime društva a za svoj račun eksploatiraju šume. Uspostavljanjem tog zakona (koji u dosadašnjem administrativnom sistemu nije pozitivan) raščlanit će se i odnos između gospodarenja šumama (u najširem smislu održavanje i uzgajanje šuma, uređenje šuma, zaštita i unapređenje šuma, nova pošumljivanja i si.) s jedne strane i eksploatacije šuma s druge. Tu se uopće ne radi samo u drugačijoj tehnologiji i tehnološkim postupcima tih grana šumarstva , nego o ekonomskim razlikama među njima a koje čine upravo srž razdvajanja uzgajanja (skraćeno rečeno) i eksploatacije šuma. Odmah treba biti nacistu, da proizvodnja u šumskoj privredi počinje eksploatacijom šuma, i to bez obzira da li se eksploatiraju šume nastale od prirode ili šume sađene i uzgajane ljudskom rukom. U tržišnoj je ekonomiji oduvijek poznato da je eksploatator morao kalkulirati koliko kapitala mora uložiti da plati radnu snagu za sječu, izradu i transport do tržišta, zatim za amortizaciju upotrijebljenih sredstava (minuli rad), te koliku odštetu može i smije u najnepovoljnijem slučaju platiti šumovlasniku za drvo da bi još postigao željeni profit. Svi navedeni novčani iznosi zbrojeni zajedno ne smiju iznositi više od tržne cijene drvnih sortimenata. Prema tome u okvir tržne cijene treba smjestiti troškove eksploatacije šuma, odštetu šumovlasniku i profit. Polazna točka je tržna cijena od koje treba odbiti troškove eksploatacije i profit, a ostatak pripada šumovlasniku. Zbog toga šumovlasnik, da bi došao do odštete, mora priznati eksploatatoru sve troškove eksploatacije i još k tome pravo na njegov profit. Taj je postupak manje-više poznat šumarskim stručnjacima, a u skladu je s tržišnom ekonomijom i ekonomskim zakonima. Manje je, međutim, poznata politička ekonomska priroda i sudbinska funkcija te odštete koju dobiva šumovlasnik. U šumarskoj ekonomskoj teoriji postoje uglavnom dva termina za tu odštetu. Najprije je postojao termin »šumska taksa«, da bi se kasnije, uz njega pojavio i termin »cijena drveta u šumi na panju«. No politička ekonomija, kao znanost koja proučava ekonomske zakonitosti robne proizvodnje, proučavala je takve odštete i utvrdila ih je kao posebnu vrstu ekstra-profita i nazvala ih je »renta«. Ta odšteta, ta renta zajedno s profitom organizatora proizvodnje sačinjava ukupan višak vrijednosti u dotičnoj proizvodnji. Pojam »renta« poznat je u političkoj ekonomiji i objašnjen prije više od 300 godina (W. Petty , diferencijalna renta položaja). Ta je kategorija političke |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 88 <-- 88 --> PDF |
ekonomije i dalje razrađivana (R i c a r d o, Marks, B a k a r i ć) i to u poljoprivredi, većinom na primjeru proizvodnje pšenice (renta plodnosti, monopolska renta). Ta se renta jasno ispoljava kod zakupa poljoprivrednog zemljišta. Veleposjednik daje svoje zemljište u zakup i od zakupca dobiva odštetu koja se kao renta time jasno ispoljava. U takvoj je poljoprivredi detaljno obrađena uloga i sudbina triju »klasičnih figura«: veleposjednik, kojemu pripada renta na osnovu institucije privatnog vlasništva, zatim zakupac zemljišta kojemu pripada profit na uloženi kapital, i konačno poljoprivredni radnik koji dobiva naknadu za uloženu radnu snagu. Višak vrijednosti se sastoji iz rente i profita, dijele ga veleposjednik i zakupac, dok radnik koji je ostvario višak vrijednosti dobiva samo plaćenu vrijednost svoje radne snage. Identični odnosi postoje i u šumskoj proizvodnji. Tu su, međutim, ti odnosi još jasniji, vidljiviji i mnogobrojniji nego u današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji u kojoj su sve tri »klasične figure« ujedinjene u jednoj figuri (farmeri, seljaci); itu je višak vrijed nosti jedinstven, pa bi trebala zamršena računica da se izračuna dio koji otpada na rentu (što je uostalom nepotrebno, jer toj »figuri« ionako pripada cio višak vrijednosti). U evropskom šumarstvu organiziran je najveći dio šuma u obliku velikog posjeda, bilo državnog bilo privatnog, pa su jasno vidljive sve tri »klasične figure«, pogotovo kod državnog šumskog posjeda. Tu se svagdje rigorozno vodi računa o toj odšteti, šumskoj taksi koja pripada šumovlasniku-državi, osim naravno u nas. U našim je stručnim krugovima izraz »renta« primljen nevoljko, poglavito zbog bojazni da će se ta renta, ili njezin dio odliti iz šumarstva u druge djelatnosti u okviru društveno-političkih zajednica (čl. 18. Ustava SFRJ i SRH). Većini je bilo jasno da je renta rezultat nekih povoljnih okolnosti privređivanja i da nije rezultat rada uzgajanja šuma, nego ostatak nakon eksploatacije šuma. Ustavi nisu uvažili specifičnost šumskog bogatstva nego su ga izjednačili s rudnim bogatstvima koja nisu obnovljiva kao šumsko. Sastavljači Ustava nisu imali u vidu da je ta renta glavni izvor, a najčešće i jedini za sve radove u vezi gospodarenja šumama. Organizatoru eksploatacije šuma nije potrebna ta renta; on može podići i kratkoročni kredit, obaviti rad, a iz prodane robe vratiti kredit (obrtaj sredstava u godini nešto veći od 1), i još postići profit. Troškovi gospodarenja šumama (obnova šuma, pošumljivanje, zaštita itd.) ne može se služiti takvim kreditima jer to nije robna proizvodnja prodajom koje bi se ta sredstva mogla vratiti. Ono što se »dobije« prodajom drva na panju je upravo ta renta, alias šumska taksa, iz koje se ti radovi financiraju; to su sredstva budžetskog karaktera, nepovratna sredstva kao što su sredstva za infrastrukturu (školstvo, kulturu i si.). Tim sredstvima može država dodati i druga svoja budžetska sredstva, kao što se to i radi u mnogim drugim državama, ukoliko država u vezi sa šumama želi postići neki cilj, a »šumovlasnička sredstva« nisu za to dostatna. Zbog toga što to sastavljači Ustava nisu uočili, i što nisu interpretirali šumsko bogatstvo u Ustavu na odgovarajući način, republički šumarski i drugi organi moraju tražiti različite načine i sredstva, često kompromisna i odgovorna s ostalim zainteresiranim stranama (općine, šumskoprivredne organizacije) i mijenjati, prepravljati zakon o šumama i druge propise. To dakako donosi nepotrebne probleme državnoj šumskoj privrednoj politici, a unosi i povremene nemire u šumskoprivredne organizacije. Šumsku taksu treba izvesti na svjetlo dana ne samo zbog toga što je ona jedan ekonomski zakon, nego i zbog toga da se jasno ograniče troškovi eksploatacije šuma i razgraniče sa sredstvima za gospodarenje šumama. Šumska taksa 478 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 89 <-- 89 --> PDF |
je ujedno instrument koji prisiljava eksploatatora na ekonomično poslovanje i na´ racionalne postupke i kod preuzimanja sječine i kod plasiranja gotove robe; ona ujedno prisiljava i šumovlasnika da ocjenjuje kvalitetu i konsigniranih stabala i izrađene robe. Šumska taksa je i simbol dvaju ekonomskih zakona, zakona proizvodnje i zakona raspodjele a poznati način njezina izračunavanja dat je tzv. Barthinom formulom C S = E 1,0 p u kojoj »Š« znači šumsku taksu, »C« tržnu cijenu, »E« troškove eksploatacije a »p« profitnu stopu na uložena sredstva. Mnogim su stručnjacima, osobito onima starijih generacija, dosta poznate koristi od šumske takse, pa ne bi trebalo biti kolebanja u zvaničnom stavu. Šumska taksa mora postojati i onda kada poslove gospodarenja i eksploatacije obavlja ista privredna organizacija; ona bi omogućila čak i konkurenciju između eksploatatora ukoliko bi za konkurenciju bile pogodne i druge okolnosti. Daljnji je problem, vezan uz šumsku taksu, (da izbjegnem izraz renta), je njezino trošenje. Budući da to nisu sredstva bilo kojeg radnog kolektiva, odluka o njihovom trošenju treba pripasti cjelokupnom društvu (državi), jer su i šume bogatstvo cjelokupnog društva. Šume nisu bogatstvo´ čak ni cjelokupne sadašnje generacije, nego i svih budućih generacija. Šume su briga države kao najšire zajednice koja nasljeđuje šume od prošlih generacija, čuva ih i unapređuje kako bi ih poboljšane predala budućim generacijama; njihovo nastajanje, razvoj i dozrijevanje traje kroz generacije. Taj etički princip i ta moralna obaveza uglađeni su u šumarsku znanost kao temelji uzgajanja i uređivanja šuma na duge rokove; usađeni su i u šumarske stručnjake, a društvo treba da ih u tome pomaže. Zbog toga se i ta šumska taksa, ta općedruštvena sredstva treba da raspoređuju na cjelokupni šumski fond prema trenutnim potrebama ali i prioritetima pojedinih njegovih dijelova bez obzira gdje su ostvarena. Svako lokalno oduzimanje sredstava u druge svrhe ugrožava moralnu obavezu društva prema slijedećim generacijama. To bi trebalo biti »Credo« državne šumsko privredne politike. U postojećem Ustavu općenarodne šume pripadaju kategoriji općedruštvenog vlasništva. U našem društveno političkom sistemu je time data mogućnost da se za ingeneracije nad šumama međusobno bore različite društveno političke zajednice (država-republika, skupštine općina) i šumskoprivredne organizacije. Iskustvo nas uči, da su državne šume bile uvijek najbolje očuvane i uređene. U ekonomskoj povijesti naše zemlje bilo je slučajeva da su šume bile najbolje očuvane kad su bile pod vojnom upravom (Crna Gora, prema D. Vučkoviću). Da li će se državno vlasništvo kao oblik vlasništva ponovno uspostaviti, još nije poznato. Dakako da bi ta kategorija vlasništva bila najpogodnija, i da bi tada bilo lakše riješiti mnoge dosadašnje probleme. No ako šume ostanu općedruštveno vlasništvo, svako drugo rješenje bi bilo slabo osim da im nosilac bude republički organ. Privatne šume ostaju i dalje najslabija točka državne šumsko privredne politike; one će biti i u nedogledno vrijeme nerješiv problem, naravno, ukoliko ne budu otkupljene i prevedene u društveno vlasništvo. Za sada čini se nema za taj otkup sredstava. Ipak, trebalo bi misliti o tome i to u prvom redu za lo 479 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 90 <-- 90 --> PDF |
kacije sposobne za visoku proizvodnju i za lokacije gdje su te šume zaštitnog karaktera. Na kraju, s obzirom na tržišnu ekonomiju koja se priprema, ne bi trebalo nikakvim propisima onemogućiti konkurenciju kod izvođenja svih vrsta radova u šumama u kojima bi uz kvalitetu bila u izgledu veća ekonomičnost. Isto tako ne bi trebalo ograničavati šumskoprivredne organizacije samo na radove u šumama. Vjerojatno bi neki od tih kolektiva bili sposobni na svoj rizik, sa svojim pa i tuđim sredstvima graditi javne ceste, mostove, ili obavljati javni transport. Kod buduće organizacije gospodarenja šumama treba voditi računa i o tome da se stručno osoblje (kadrovi) zadrži što dulje vrijeme svog radnog vijeka na određenom šumskom prostoru. Potrebno je dulje vrijeme i više godina da se upoznaju stanišne, sastojinske i druge lokalne okolnosti. No to je važno i zbog emocionalne povezanosti šumarskih stručnjaka uz »njihove šume« i uz njihov uspjeh u šumama kojega se rezultati vide tek u duljim vremenskim razmacima. Posebno je to važno za one stručnjake koji su zaduženi za uzgajanje i unapreIđenje šuma. Lijepih je takvih primjera bilo uvijek, pa i prije i poslije 1960. godine. Premda su mnoge ove postavke poznate šumarskim stručnjacima u republičkim i ostalim stručnim institucijama, smatram da ih je trebalo iznijeti pred stručnu kompetentnu javnost. U to su me uvjerili stručni dijalozi u seniorskoj (umirovljeničkoj) sekciji Društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Zagreb. Upravo je među šumarskim stručnjacima bilo i odviše neslaganja o nekim problemima, i to mahom zbog nedovoljnog poznavanja specifičnih ispoljavanja nekih ekonomskih zakonitosti u šumskoj proizvodnji. Možda će ovo izlaganje te probleme pojasniti. U Zagrebu, 5. svibnja 1989. Prof. dr. Zvonimir Potočić |