DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1989 str. 160 <-- 160 --> PDF |
službovanja: Prokuplje, Aleksinac, Niš, i sva korist od takvog seljakanja bila je, da se upoznao sa šumama, zemljom i narodom Srbije. Od 1940. do kraja 1945. pok. Joža je na dužnosti šumarskog referenta Kotara D. Miholjac, i po službenoj dužnosti vrši nadzor lovišta Vlastelinstva Pejačević. Tu je Joža, može se reći, u svome elementu, tu on, zaljubljenik u lovstvo — uzgoj i lovljenje divljači, nalazi svoje pravo mjesto. 1945. do 1952. ponovno je u Pakracu i na dužnosti tehn. upravitelja pilane i voditelja eksploatacije šuma. U ono vrijeme, a bilo je neposredno nakon rata, bilo je doba obnove u ratu opustošene zemlje, uskoro i teških godina ´informbiroa´ t.j. političkog i ekonomskog pritiska što je na našu mladu državu vršio SSSR i zemlje istočnog bloka. Bilo je to i najteže doba za ljude koji su tada radili u šumarstvu i drvnoj industriji, jer u oskudici mnogih životnih potreba i htijenju da se što prije oživi proizvodnja i rad i na drugim područjima, oči su bile uprte prema šumi, narodnoj rezervi. Trebalo je dakle hitno i pod revolucionarnim pritiskom dobaviti proizvode eksploatacije šuma — pilanama trupce, radnicima rudno drvo, gradovima ogrjevno, izvoz... Sve to i da se svima udovolji zahtijevalo je nadljudske napore malog broja stručnjaka i uopće radnika u šumarstvu. Tako je i inače relativno mali broj šum. inženjera i tehničara od prije rata, smanjen i u ratu, morao preuzeti sve poslove šumarstva i drv. industrije koji su se tada u revolucionarnom zamahu snažno razvijali i povećavali. U tome vremenu iskazao se naš kolega Joža kao vrstan stručnjak i rukovodilac, u situaciji kada je samo zahvaljujući ogromnim naporima i energiji bilo moguće izvršiti zadatke koji su bili postavljeni pred našu struku. Bio je to rad koji je iscrpljivao snage čovjeka. 550 A da bi zlo bilo veće, prilikom vožnje na teren šumskom dresinom dogodio se udes, pri čemu je Joža zadobio kontuzije od čijih se posljedica do kraja života nije posve oporavio. Od 1952. godine pa do umirovljenja 1973. pokojni kolega je radio u Zagrebu: — od 1952—1960. kao suradnik u In stitutu za drvno-ind. istraživanja; — od 1960—1965. je šumarski savjet nik pri Savezu vodnih zajednica Hr vatske; — od 1965. do 1. 7. 1973. u istom svojstvu kod Poslovnog udruženja vodoprivrednih organizacija Hrvatske. Uz život i rad i sva dostignuća u struci ne smijemo zaboraviti inž. Josipa Perternela — čovjeka i druga. Pamtit ćemo ga kao uvijek veselog, duhovitog i sklonog šali, uz to spremnog pomoći onome kojem je pomoć potrebna. Posebno, ispred naše stručne organizacije Saveza inženjera i tehn. šumarstva i drv. industrije dužni smo istaknuti njegov društveni rad. Bio je niz godina član upravnog odbora Saveza, zadužen naročito za financije, te ju upravo zahvaljujući njegovoj agilnosti, Savez našao mogućnosti trajnog financiranja troškova društvenog rada. Za sav taj rad, koliko za uspjehe u profesionalnom radu, toliko i za društveni rad u Šumarskom društvu Hrvatske, pokojni kolega primio je društvena priznanja, kao povelju zasluženog člana Saveza IT šumarstva i di Jugoslavije, zlatnu medalju ŠL i dr. Po svemu tome, iako je proteklo dosta vremena od kako je umirovljenveć par godina spriječen bolešću nije dolazio u naše Šumarsko društvo, ostat će nam kolega Josip Peternel u dragoj uspomeni i sjećanju kao vrstan i požrtvovan radnik u šumarskoj sitruci i istaknuti član našeg Društva. Zagreb, 2. 12. 1988. Vladimir Špoljarić, đipl. inž. |