DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 131 <-- 131 --> PDF |
šuma šapće, zašto jednoć pjeva, a jednoć uzdiše, što joj znače pokliči i kletve?«; za drvo kaže kako »... ta naoko mrtva tvar počinje da živi drugim životom, počinje da pueka, da pjevulji, da pisti, da pjeva«. S takvim načinom pisanja posve je u skladu i umiranje drveća i šuma, ali nije u skladu sa znanstvenim niti s običnim govornim jezikom. Već spomenuti naslov drame Alejandra Cason e »Los arboles mueren de pie«, koja se nedavno prikazivala i u Solunu, Grci su također preveli kao »Drveće umire uspravno« (»Ta dendra peihenoun orthia«), upotrijebivši glagol umrijeti (petheno), a ne odumrijeti (nekronome), jer se radi o literarnom a ne o stručnom djelu. Ta se ista rečenica inače može čuti u grčkom narodu i kao uzrečica. No u stručnim člancima, pa ni u običnom govoru, Grk nikada neće reći da drvo ili šuma umire, nego odumire (nekronete), kao što je to naprijed u nekoliko primjera navedeno. Isto vrijedi i i za našu narodnu uzročicu »Hrast sto godina raste, sto godina živi i sto godina umire«. Kako se jezik struke razlikuje od literarnog jezika može se vidjeti i u djelima Josipa K o z a r c a, šumarskog stručnjaka i istaknutoga hrvatskog pisca. Dovoljno je usporediti neki od njegovih stručnih radova s pjesničkim opisom prirode u njegovoj »Slavonskoj šumi«. Izrazi šume umiru, umiranje šuma i si. često se pojavljuju u novinama i popularnim časopisima, osobito u naslovima kao metafore. Ako se umiranje shvati kao metafora, onda umirati može ne samo šuma, nego i sve drugo što prestaje postojati. Tako npr. »Večernji list« od 29. 02. 1988. donosi članak pod naslovom »FAO postupno umire«, a »Vjesnik« od 10. 12. 1987. članak pod naslovom »Umire li čelični Ruhr?«. Dakle umirati u tom smislu može i ono što uopće nije živo. Štoviše, može umirati i dva puta (»Rudnici umiru dvaput«, naslov članka u »Večernjem listu« od 28. 12. 1987). Sve je to u skladu s novinarskim stilom pisanja, koji se na živ, zanimljiv i lako razumljiv način nastoji približiti što većem broju čitatelja. Tome se, dakako, nema što prigovoriti. Metafore se kadikad pojavljuju i kao naslovi znanstvenih radova. Sjetimo se samo naslova poznate knjige R. Carso n »Silent Spring« (»Nijemo proljeće«), u kojoj autorica, inače znanstvenim jezikom, piše o problemima u vezi s primjenom pesticida u poljoprivredi i šumarstvu. Slično je i s člankom »Zagrebački drvoredi umiru nečujno« (Devide , 1974), gdje se govori o djelovanju onečišćenog zraka na zagrebačke drvorede. Autor inače u tekstu nigdje ne piše da stabla »umiru «, nego da se »suše«, »ugibaju« ili »odumiru«. U tom smislu možemo shvatiti npr. i članak »Vapaj za opstanak: umiru šume!« (»Vjesnik« od 04. 02. 1988.), pa i »Rekvijem za šume« (»Requiem for the forest«, Tifft , 1985). No posve je nešto drugo kad se u istom »Vjesnikovom« članku kaže kako je »umiranje šuma kompleksan problem« ili kako »ugroženost drveća nije alarmantna ukoliko pod time podrazumijevamo masovno sušenje i umiranje šuma«. U kontekstu tih primjera izraz »umiranje šuma« posve je neprikladan. Evo i primjera u kojemu je riječ o životinjama: »Večernji list« od 29. 08. 1988. donio je članak pod naslovom »Tiho umiru tuljani«, a »Priroda« br. 2, 1988 ´89, pišući o istoj temi, članak pod naslovom »Pomor tuljana uzrokovan imunotoksikološkim razlozima«. Obje su stilizacije, svaka na 357 |