DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-8/1989 str. 127 <-- 127 --> PDF |
nije napisano ništa. Štoviše, u istom svesku, u članku pod naslovom »Sušenje šuma« izraz umiranje šuma« nijednom se riječju ne spominje, iako se opširno govori o svim uzročnicima sušenja, uključivši i kisele kiše, kojima »mnogi pripisuju ugibanje šuma u Evropi i Americi«. Međutim, autor toga članka gotovo u isto vrijeme objavljuje i članak pod naslovom »Uzroci umiranja šuma u nas i u svijetu«, u kojem, između ostalog objašnjava razliku između sušenja i umiranja šuma (Android, 1986). Da li je to bila »omaška« redakcije Šumarske enciklopedije ili autora članka? Ili je autor napisao članak sporazumno s redakcijom? Bilo kako bilo, očito je da ponekad ne znamo što ćemo s izrazom umiranje šuma, da nam on samo smeta i nepotrebno stvara zbrku. I dobro je da je, slučajno ili ne, Šumarska enciklopedija ostala bez umiranja šuma. DA LI JE UMIRANJE ŠUMA DOBAR TERMIN? Kad je jasno da je termin umiranje šuma sa stručnog šumarskog stajališta nepotreban, pa i štetan, onda je manje važno da li je taj termin dobar još i s jezičnog gledišta. Ipak, razmotrimo i to pitanje. Smrt je prirodni završetak trtljanja svakog živog bića pa je prema tome jedna od njegovih bitnih značajki. Svako živo biće, tj. biljka, životinja i čovjek, mora prije ili kasnije umrijeti. No, glagol umrijeti upotrebljava se u našem jeziku samo za ljude (uz izraze kao što su npr. preminuli i si., koje ovdje, dakako, ne uzimamo u razmatranje). Za biljke se najčešće kaže da se suše, ugibaju, venu i si., a za životinje da ugibaju. Žalo se svakome našem čovjeku koji se prvi put susreće s umiranjem šuma taj izraz mora učinili stran i neprirodan (čak pomalo i tajanstven). Ili, kako kaže Mačc k (1988): ». .. umiranje gozdov, kar je nenavadno, saj so negdaj poleg ljudi umirale le čebele.« To je točno, iako valja primijetiti da se samo u običnom govoru, osobito među pčelarima, može čuti da i pčele umiru, ali se u stručnoj literaturi i za njih, jednako kao i za druge životinje, upotrebljava izraz ugibanje. Evo jednog primjera iz »Poljoprivrednog savjetnika«: »... pčele pokazuju znakove nemira, izlaze na poletaljku i često padaju na tlo, gdje ugibaju.« (Banožić , 1985). Što vrijedi za pojedine biljke, to naravno vrijedi i za skupinu ili zajednicu biljaka (fitocenozu), dakle i za šumu. Prema tome, ni šume ne umiru, nego se jednostavno suše, ugibaju ili propadaju, bez obzira na uzroke i veličinu povšine. Za zajednicu biljaka i životinja (biocenozu) ne može se, dakako, reći da se suši, nego ugiba ili propada. Ako pak želimo uzeti u obzir još i neživu komponentu šumskog ekosistema (abiocen) onda nije prikladna ni riječ ugibanje, jer ono što nije živo ne može ni ugibati. No za ekosistem kao cjelinu može se kazati da propada, šio se doista često i kaže. Tako je npr. u Sarajevu 1988. godine održano Savjetovanje o temi »Propadanje šumskih ekosistema«. Vrijedno je nešto više reći i o izrazu »šume boluju«, upotrijebljenom u već spomenutom članku »Vikenda«. S obzirom na popularni karakter 353 |